Autobiografska knjiga Pohvala slabosti švicarskog filozofa Alexandrea Jolliena dirljiv je prikaz početka života u specijaliziranoj ustanovi, prijateljstva između izolirane djece, tjednog užasa razdvajanja obitelji, Sokratove spasonosne intervencije. To je utjecalo i prisililo na revidiranje primljenih ideja o invalidnosti. Tako mladi autor postaje „pisac s invaliditetom“.
Naime, autor je od rođenja hendikepiran. Više od sedamnaest godina proveo je u specijaliziranoj ustanovi za hendikepirane osobe s cerebralno-motoričkim teškoćama. Završivši trgovačku školu, pohađao je studij filozofije na Sveučilištu u Fribourgu (Švicarska).
Pohvala slabosti opisuje unutarnje putovanje, neku vrstu obraćenja na filozofiju. Autor, hendikepiran od rođenja, zamišlja da ga posjećuje Sokrat. U dijalogu postupno se pojavljuju alati za učenje kako ići naprijed u radosti, ne posustati usred patnje i ne biti određen pogledom drugoga. Filozofija je ovdje umijeće življenja, sredstvo napuštanja predrasuda radi otkrivanja sebe i izgradnje vlastite posebnosti. Malo po malo dolazi do obraćenja, slabi, ranjivi, poteškoće mogu postati plodna mjesta slobode i radosti.
Predgovor je napisao njegov profesor srednjovjekovne filozofije sa Sveučilišta u Fribourgu, kasnije profesor na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, Ruedi Imbach.
Knjigu su s francuskoga preveli Anto Gavrić i Benedikt Tutić.
Čitanjem ove knjige, čitatelj od Jolliena dobiva neizmjeran poklon. Čitatelj dobiva drugu priliku (šansu), novu mogućnost da sljedeći put kada primijeti osobu koja ima poteškoća u govoru, kretanju, ili bilo koju drugu psihičku ili fizičku poteškoću, ne okrene glavu, ne dobaci ružan komentar, nego da se prisjeti riječi mladoga Alexandra Jolliena i njegove životne borbe.
Iz recenzije Lucije Viktorije Suvajac u časopisu Objavljeni život
Alexandre Jollien nije se bojao progovoriti o svojim slabostima. Pokazati slabost, koja prati svakog čovjeka, nije znak poraza već snage duha. U tom smislu knjiga je upućena svakom čovjeku. Moći uputiti ruku pomirenja, riječ utjehe i razumijevanja, gestu poniznosti i slušanja, biti melem nekome u nošenju životnih teškoća, otkriti veličinu svakog čovjeka te nečiju radost postojanja – upravo te silnice autor želi probuditi u nama.
Iz recenzije Martina Kajtazija u časopisu Nova prisutnost