„Devet načina molitve svetog Dominika“ dominikanska tradicija čuva kao živo iskustvo molitve utemeljitelja Reda propovjednika.

Djelo je napisao nepoznati dominikanac krajem 13. stoljeća, a svetog Dominika predstavlja kao učitelja „umijeća molitve“. Didaktička nakana, koju anonimni autor pripisuje Dominiku u ovom djelu, odnosi se istodobno na riječi, koje gotovo uvijek preuzima iz Svetog pisma, i na pokrete tijela u molitvi izvan onih trenutaka zajedničke liturgijske molitve.

Tekst je zamišljen kao didaktičko pomagalo u kojem tekst upućuje na ilustracije koje prate tekst te predočuju položaj i pokrete tijela u molitvi, pokazujući kako je sveti Dominik, osnivač Reda propovjednika, „molio svojim tijelom“, u različitim položajima.

S ovih devet načina molitve sveti Dominik nam govori o prisutnosti koja prebiva u nama,  prisutnost Isusa Krista koji želi živjeti u nama. To je velika tajna sv. Dominika i njegovih devet načina molitve pokretima tijelom, što pokazuje da se molitva ne odnosi samo na nutarnji nevidljivi život, nego da tijelo pokazuje i čini vidljivim ono što je u srcu. Molitva je dah naše duše, dah našeg srca. To nam sveti Dominik pomaže i danas ponovno otkriti.

Tekst je s latinskoga, prema novom kritičkom izdanju Simona Tugwella OP, preveo i uvod (Dominik – molitelj i učitelj molitve) napisao fr. Anto Gavrić. Tekst prate ilustracije u boji koje sadrži Codex Rossianus 3, iz Vatikanske knjižnice.