Riječ je hrvatskom prijevodu doktorske disertacije Ive Stipičića, obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu u Švicarskoj. Promatrajući Akvinčevu misao, ne u odnosu na Aristotela, već s obzirom na novi vijek u kojem se razvija ono što se kod Tome utire kao dominirajući horizont, Ivo Stipičić vješto tumači filozofiju sv. Tome Akvinskog. Usmjeren na Akvinčevo poimanje čovjeka na horizontu bitka, koje se razlaže analizom čovjeka kao spoznajnog bića, Stipičićev pokušaj otkrivanja egzistencije usmjerava na analizu dvaju temeljnih vidova Tomine antropologije, tj. shvaćanje čovjeka kao »graničnog bića«, nadovezujući se na Karla Jaspersa, i kao bića koje je baš zbog toga otvoreno transcendenciji, nadovezujući se na Martina Heideggera. Takvim pristupom vješto otkriva Akvinca kao oca novovjekovnoga mišljenja.

Ivo Stipičić (1934. – 2013.), po završetku studija u Fribourgu, od 1964. do 1966. predavao je na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, a zatim nekoliko godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1972., kao svećenik djelovao je u Njemačkoj. U hrvatskoj javnosti posebno je poznat je po prijevodu knjige Josepha Ratzingera, kasnijeg pape Benedikta XVI., „Uvod u kršćanstvo“.

U dodatku, kao pogovor preuzet je tekst Vjekoslava Bajsića što ga je odmah po izlasku knjige na njemačkom objavio u „Bogoslovskoj smotri“. A dodan je i prilog Ante Gavrića i Marine Novine „Čovjek kao horizont i biće na razmeđu. Rasvjetljavanje antropologije Tome Akvinskog u djelu Ive Stipičića“.

Knjiga je objavljena u Izdanjima Instituta sv. Tome Akvinskog, u biblioteci „Studia Thomistica“ (knjiga br. 2). Djelo je s njemačkoga preveo Željko Pavić, a prijevode citata s latinskoga uredio je Anto Gavrić. Knjiga je objavljena povodom 750. obljetnice smrti i 800. obljetnice rođenja Tome Akvinskog (1225. – 1274.), te kao doprinos proučavanju recepcije misli Tome Akvinskog kod hrvatskih autora.

„Radnja posjeduje iznenađujuću karakteristiku, koja je danas vrlo aktualna potreba. Naime, izgleda kao da se ništa nova ne kaže, a zapravo je sve novo. Tu se najbolje vidi kolika je razlika između Tomine konciznosti i izvanredne diferenciranosti i gipkosti fenomenološkog jezika. Tek tu se doživljava koliko Toma može biti živ i suvremen, kao nosilac misaonih mogućnosti u širinu i dubinu koje se iz današnjih potreba i na današnji način mogu ostvarivati.“

Vjekoslav Bajsić

Nedavno saznah da je Dominikanska naklada Istina upravo objavila prijevod doktorske disertacije hrvatskoga dominikanca dr. Ive Stipičića obranjene 1964. (objavljene 1967.) u Fribourgu u Švicarskoj. Vijest me vrlo obradovala, jer su moji prvi koraci u filozofiji i znanosti općenito —pretenciozno rečeno, dakako — vezani za dr. Stipičića.

Ali ono što nisam znao, a upečatljivije je od svega, jest to da je tema i Stipičićeve disertacije bila reinterpretacija poimanja ljudske spoznaje Tome Akvinskoga. Tih sedamdesetih godina 20. stoljeća nisam ništa znao o Stipičićevoj disertaciji, ali sam sklon vjerovati da je moj izbor Maréchala za temu moje disertacije izrastao iz sjemena koje je Stipičić davno prije posijao.

Ostajući u ulozi usputna promatrača, osvrnut ću se samo na ono za što mi je oko zapelo. Stipičić je od Tome preuzeo dva gledišta na čovjekovo stanje: prvo, čovjek je in confinio, na razmeđu, na granici, a drugo, čovjek u isto vrijeme transcendira, nadilazi svoje stanje, što se vidi u analizi spoznaje.

Iz recenzije dr. sc. Jure Krište u časopisu Obnovljeni život

Cijelu recenziju možete pročitati ovdje: Jure Krišto, Čovjekova granična situacija i njegova egzistencija