“Ima pjesnika koji svojom pojavom unesu pravu oluju u pjesništvo svoga vremena, a ima pak onih koji, i nesvjesno, povežu cijele pjesničke epohe donoseći kao lahor svježinu novoga.” Tako sam prije devet godina dočekao prvu Tomićevu zbirku U sjeni križa (2016.), odredivši ju nova et vetera, da bih sada, zadovoljan što nisam pogriješio, dočekao drugu, naslovljenu Čovjek od proljeća.

Nova zbirka Ivana Marije Tomića Čovjek od proljeća uspjela se u velikoj mjeri odmaknuti od toliko puta viđene pjesničke prakse po kojoj se umnožavaju naslovi sadržajno vrlo slični. Pjesnik je, zašavši u neke meandre hrvatske poezije na prijelazu XIX. u XX. stoljeća, oslanjajući se na provjerena pjesnička dostignuća jednog Kranjčevića ili Sabića, Izidora Poljaka i Milana Pavelića, bez ikakve želje da bi bio njihovim oponašateljem, uspio iznjedriti vlastiti pjesnički izričaj, originalan i autohton, te se blagom arhaizacijom svojih stihova i čvršćom strukturom svojih pjesama u svojoj drugoj zbirci pokazati u poprilično novom i svježem ruhu.

U formalnom smislu Tomićeva nova lirika zaista počiva na čvrstim temeljima hrvatske moderne i hrvatske katoličke moderne, ali u sadržajnom smislu pjesnik je više zaokupljen temama općenito ljudskim, u rasponu od refleksivnih i egzistencijalnih, do ljubavnih i društveno angažiranih tema, s određenim ironično-sarkastičnim bodljama.

Božidar Petrač, iz Pogovora

Ivan Marija Tomić (rođ. 1984.), dominikanac, završio studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 2016. U izdanju Dominikanske naklade Istina objavio je prvu zbirku pjesama U sjeni križa 2016. godine.