„I vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene, sada u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne. Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem.“ (Kol 1, 21-23).

Poslanica Kološanima koju potpisuju Pavao i Timotej, govori o predivnoj ekonomiji, rasporedbi, domostroju – ustroju doma, kako kažu pravoslavci – ili, drugačije rečeno, planu spasenja kojim Bog Otac provodi čitavo stvorenje i ljudski rod po Isusu Kristu. Po Kristovoj smrti, čuli smo, Otac je u ljudskom tijelu Kristovu, u toj pomirbenoj žrtvi, izmirio Kološane, tj. Crkvu. Ona je nov Narod Božji, prvina sveopće pomirbe na razini čitava svijeta. Narod Božji koji baštini obećanja dana Izraelcima u pustinji: „‘Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’“ (Izl 19, 4-6). Taj narod treba biti svet, tj. odvojen, uzet od ostalih naroda. No, dok je Božje obraćanje Izraelcima uključivalo uvjet, tj. da će biti svet narod ako mu se budu vjerno pokoravali i držali Savez. Znamo, već u samoj pustinji je to bilo izazovno. Božja povijest s ljudima uključivala je brojne ponude saveza i čovjekove odgovore, ponekad pozitivne, ponekad negativne. Kako sam rekao, po Kristovoj smrti je Bog izmirio ljude sa sobom i da ih privede svete, bez mane i besprigovorne. Vidimo da je neporočnost, odnosno bezgrešnost, neokaljanost, vezana uz svetost, uz odijeljenost. Time se potvrđuje jedno sveopće religiozno očekivanje da moralno zlo, zvali ga mi grijeh ili kako već, s jedne strane i svetost s druge, ne idu zajedno. Ali, uz to, potvrđuje se i u Pavlovoj izjavi da je plan Božji učiniti ljude upravo takvima i da je to učinio u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti. Svetost, neporočnost i izostanak prigovora na nečiji život i vladanje, to je konačna svrha koju je moguće postići po Božjem daru, ali i ljudskom odlukom za Evanđelje koja je trajna: „samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste…“

No, iako to sve znamo, kako to povezati s dogmom o Marijinu bezgrešnu začeću? Ono kaže da je Marija „u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornog grijeha[…]“. Što želi ova dogmatska izjava poručiti? Je li Marija izuzeta iz općeg načela spasenja, o kojem smo čuli da Pavao govori? Naravno da nije. Ono što je jedinstveno jest način na koji se u konkretnom slučaju to načelo primijenilo. Dok su drugi oslobođeni grijeha i pomireni s Bogom, Marija je od toga istog grijeha bila unaprijed očuvana, zbog čega joj je učinak pomirenja unaprijed darovan. No, raščlanimo malo tu pomalo suhoparnu definiciju!

Prvo, ona je očuvana neokaljanom od svake ljage izvornog grijeha. Vidimo da je učinak Božjega pomirenja kod Kološana u Mariji također prisutan, no, dok drugi ljudi nisu u tome očuvani, ona jest. Ako je pak, očuvana od grijeha, ona je ujedno i izuzeta, sveta. Bezgrešno začeće ukazuje na Marijinu svetost na niječan način, uključivo, jer izričito niječe okaljanost grijehom u Marije. Marijina svetost, kao i svetost svih kršćana, nije nešto izvan Božjega dara. Ovdje dolazimo do druge važne odrednice: Marija je bezgrešno začeta po „posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga.“ Ono što Božji dar za Mariju čini jedinstvenim jest posebnost te milosti i povlastice koju joj je udijelio Bog. Marija je imala postati Majkom njegova Jedinorođena Sina („od žene bi rođen“ Gal 4,4). Iznimnost je zapravo u jednoj činjenici, koja se prihvaća u vjeri, u tome da je Bog, „da se utjelovi, ‘želio imati majku’.“ Stoga iznimnost takvoga Božjeg ulaženja u povijest ljudi zahtijeva i iznimni Božji upliv – ukoliko je on svet, a to nitko neće dvojiti. Marija je zato u svojoj bezgrešnosti priprava za Novoga, Drugoga Adama. Božji zahvat na njoj učinjen je radi Božjeg ulaska u svijet, radi obnove čovjeka u Isusu Kristu.

Ta iznimnost i izvanrednost milosti koju je Bog udijelio Mariji nije, dakle, događaj izuzet iz povijesti spasenja. „Predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda“ govori o tome da Marijina neokaljanost, bezgrešnost ne dolazi iz nje same, iz njezine ljupkosti. Ona jest ljupka, ona jest sveta i milosti puna, ne od same sebe niti radi same sebe, nego radi ispunjenja Božjeg nauma s ljudima. Božji naum s ljudima uključivao je spasenje u njegovu Sinu, Gospodinu našem Isusu Kristu. Zato je i Marijino bezgrešno začeće događaj od početka usmjeren na spasonosni događaj Isusa Krista – na muku, smrt i uskrsnuće njegovo – iz kojega se rađaju spasonosne zasluge Isusa Krista za sve ljude. No, da bi nam tijelo Spasiteljevo – sveto, cjelovito, neokaljano – donijelo spasenje, jer Pavao kaže da nas u tom tijelu Bog izmiri sa sobom, bilo je potrebno da Bog pripremi prikladno počelo. On je to mogao učiniti jer je u svome sveznanju poznavao spasenje koje će se u vremenu dogoditi dolaskom utjelovljene Riječi Božje. Zato je unaprijed predvidio te zasluge spasenja u Isusu Kristu pa ih je anticipatorno udijelio Mariji, tako što ju je upravo u vidu postizanja tih zasluga očuvao od svake ljage grijeha.

Sveta Marija

Kći sionska

No, vidimo, Marijino bezgrešno začeće nas također upućuje na pozitivan vid Marijine svetosti. Prvo ćemo promotriti naslov kćeri sionske, kojom se u Starom zavjetu naziva Božji narod. Čitajući tu personalizaciju židovskoga naroda u liku žene, možemo produbiti vjerničko razumijevanje Marijine svetosti.

Marija je kći Sionska i doslovno i simbolički. Doslovno, jer je pripadala narodu s kojim je Bog sklopio Savez, narodu čija se svetost ispunja u vršenju Zakona kojeg je dao Gospodin. Kao i čitav narod, ona je baštinila obećanja, posluh, vjeru. No, Marija je i Kći sionska simbolički, jer je simbol čitavoga naroda, za koje proroci proriču da obrati pozornost na Spasiteljev dolazak (usp. Iz 62, 11), kojeg pozivaju da kliče od radosti (usp. Sef 3, 14; Zah 2, 14; 9, 9) i ukazuju da djevičanstvo toga naroda ima svrhu potpunu upućenost na Gospodina (Iz 62, 5). Marija je simbol čitavoga toga naroda, naroda Gospodnjeg, svetog naroda, jer ne samo da baštini obećanja, posluh i vjeru; one se u njoj ispunjaju. Marijin radosni krik iskazan je u hvalospjevu „Veliča duša moja Gospodina.“

Milosti puna

I sav nas govor o Marijinoj svetosti nekako vraća na onaj divan naslov, kojim je anđeo Gabriel pozdravio Mariju. Najdublji razlog toga pozdrava „Zdravo, milosti puna!“ upravo se nalazi u bezgrešnome začeću. Pozdrav „Zdravo“ također se može prevesti i s „Raduj se!“, a čiji odjek puno češće možemo čuti u pravoslavnoj pobožnosti akatista, pohvala koje se pjevaju stojeći. To milosti puna, može se također i izreći kao „uzvišena u milosti“, ona koja nadilazi sve u milosti koju Bog udjeljuje svojim stvorenjima. Grčka riječ za „milosti puna“ je neuobičajena za grčku književnost, a bibličari tvrde kako je Luka namjerno rabi da istakne izvanrednost, neuobičajenost, „izuzetan stupanj ljepote i milosti“.

Marijin odgovor vjere pak svjedočanstvo je njezine svetosti, koja opet ulazi u logiku onog početnog odlomka iz Poslanice Kološanima: „Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste“. Marija je čula Evanđelje izravno od anđela Gabrijela i ona je dala odgovor vjere. Marija je u Gabrijelovu pozdravu uočila da se ostvaruju obećanja koja su dana u sklopljenome Savezu između Boga i njegova naroda. Time što nije zapriječena nikakvim grijehom, njezin pristanak vjere je još potpuniji i cjelovitiji. Kako kaže Drugi vatikanski koncil o Mariji: „Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju, jer je ona, kako kaže sv. Irenej, ‘slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskomu rodu’.“

Upravo zato nam Marija može biti jedan izvrstan primjer svetosti, primjer s kojim se nećemo uspoređivati glede izvanrednosti Božjeg zahvata, koji je kod Marije jedinstven i upravljen k svrsi spasenja svih ljudi, pa i nje same. Ipak, u Marijinu slobodnu odgovoru, u aktivnoj zauzetosti oko ostvarenja spasenja čitavog ljudskog roda, mi promatramo uzor za nas, koji smo joj pobožni, da i sami budemo utemeljeni u vjeri, stalni i nepoljuljani u nadi, da u tome rastemo, kako bismo živjeli pomireno s Bogom. A znamo, svetost ljudskoga života ima i svoje okončanje. Od milosti koju Bog daje na ovozemnom putovanju kako bi nas krijepio i priveo spasenju, malo po malo čovjek putuje prema punom zajedništvu s Bogom, prema Božjoj slavi. Zato ćemo sljedeći put zaokružiti govor o marijanskim dogmama govoreći o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.

Fr. Mislav Matijašić, OP