joomla social media module

Uz kategoriju intelektualaca srednjem vijeku duguje svoje rođenje još jedna društvena kategorija koja je nadživjela vrijeme u kojemu je nastala. To je kategorija redovnika-intelektualca. Na njezino rađanje utjecali su različiti čimbenici, prije svega opće vjersko i intelektualno buđenje koje je zahvatilo razne društvene slojeve, slično liku viteza-monaha koji je malo prije toga izronio iz križarskog pokreta.


1. Nakon velike grgurovske reforme u XI. st. u kojoj je Crkva ne samo izborila vlastitu slobodu u odnosu na Carstvo, nego i od njega preuzela određene funkcije, dogodilo se ono što je malo tko u to vrijeme razumio: što je, naime, Crkva više stjecala političku i materijalnu moć to su se narodne mase od nje više počele udaljavati. Poticaj za to je, kako izgleda, došao od građanskog staleža koji je, svjestan svoje društvene važnosti, još u tijeku križarskih vojna počeo je pokazivati sve izrazitiju sklonost za osamostaljenjem ne samo u odnosu na državnu nego i crkvenu vlast. Tomu su, nesumnjivo, doprinijele i same križarske vojne koje su pobudile dotad rijetko viđeno zanimanje širokih narodnih masa ne samo za što neposrednijim upoznavanjem nego i nasljedovanjem života Krista i apostola. Razne skupine su spontano počele provodi život u potpunom siromaštvu i putujućem propovijedanju (vita apostolica), što se s vremenom pretvorilo u pravi pučki pokret. Budući da su one, barem u početku, bile prepuštene samima sebi, to je s vremenom dovelo do toga da su pojedini samosvijesniji vjernici počeli polagati pravo na samostalno tumačenje Svetoga pisma i da kritički ocjenjuju život predstavnika službene Crkve. Bogatstvo Crkve, koje je bilo dostupno samo višem kleru, mnogo je više poticalo na pohlepu nego na duhovnu i intelektualnu izgradnju, dok je većina nižeg klera bila suočena s intelektualnom i zaostalošću i moralnom bijedom. Neznanje i porok širili su se kao pošast među narodom i nižim klerom, što je stvaralo plodno tlo za nastanak i rast krivovjerja. Uspoređivanje Isusova života, provedenog u siromaštvu, sa životom bogate crkvene hijerarhije, ubrzo je dovelo ne samo do nesporazuma, nego i otvorenih sukoba. Pojedini predstavnici pučkog pauperističkog pokreta u svojoj kritici službene Crkve bili su otišli tako daleko da su ne samo osporavali način života visokog klera nego i počeli nijekati cjelovitost Sv. pisma, vrijednost sakramenata, svetopisamsku osnovanost crkvene hijerarhije pa i same državne vlasti, što se izrodilo u pravu herezu.106 Tako su XII. i XIII. st. postala ne samo "zlatna stoljeća europskog Zapada" u kulturnom i gospodarskom pogledu, nego i "stoljeća hereza".


Od oštrih kritika nije, naravno, ostala pošteđena ni država sa svojim feudalnim strukturama koje su sve odolijevale pritisku novih društvenih snaga. Tako su se na dotad jedinstvenom tijelu zapadnoeuropskog društva (Respublica christiana) pojavile opasne pukotine koje su se neprestano produbljivale, zaprijetivši potpunim rasulom. Stare feudalne strukture na kojima se zasnivao dotadašnji poredak nisu više bile u stanju držati na okupu tako suprotstavljene sile. Konačni rasplet tog sukoba nitko nije bio u stanju predvidjeti. Crkva i država su gotovo neprimjetno, ali stvarno, išle ususret pobuni koja nije bila ništa manje opasna od protestantske revolucije XVI. st.107


Od svih pučkih pokreta koji su zaprijetili društvenom poretku najopasniji, a su se pokazali sljedbenici Petra Valdesa (+ 1205/06) zvani "lyonski siromasi" i pripadnici katarsko-novomanihejskog dvopočelnog pokreta koji su se, ovisno o kraju, krili pod raznim imenima: katari, albižani ili albigezi, patareni, pavlićani, bogumili i sl. U općoj pomutnji, koja se tada stvorila, oni su se predstavljali kao branitelji moralnih vrijednosti povukavši za sobom znatan dio naroda. Većina svećenika, bilo zbog bogatstva, bilo zbog teološkog neznanja, nije bila nespremna uhvatiti se ukoštac s tako opasnim protivnikom. Tada je došla do punog izražaja manjkavost njegove školske pripremljenosti.


2. Da zaustavi širenje heretičkih pokreta Crkva je g. 1179. na III. Lateranskom saboru donijela više dekrete o obvezatnoj teološkoj izobrazbi klera. Svaka katedralna crkva je - po tim dekretima - morala imati vlastitu školu s jednim učiteljem koji je svjetovnom kleru i siromašnim učenicima trebao besplatno predavati gramatiku i teologiju. Za uzdržavanje učitelja sabor je odredio posebnu crkvenu nadarbinu (prebendu). Biskupi su, sa svoje strane, bili zaduženi besplatno izdavati dopuštenje za predavanja (licentia docendi) u vlastitim biskupijama svima koji su za to ispunjavali potrebne uvjete.108 To načelo besplatnih intelektualnih usluga zasnivalo se na tradicionalnom uvjerenju crkvenih Otaca, po kojemu je intelektualni rad - za razliku od ručnoga - morao biti besplatan. Znanje se smatralo Božjim darom koji se ne smije prodavati. U protivnomu, palo bi se u grijeh simonije.109 Zahvaljujući toj odredbi počele su diljem Europe nicati škole u sjeni katedrala, posebno u Italiji i Francuskoj, gdje su se naročito brižno njegovale teologija i crkveno pravo. Naročito visok stupanj razvitka dostigle su takve škole u Parizu, Chartresu, Reimsu, Laonu i drugim većim francuskim gradovima, ali je on bio daleko ispod stvarnih potreba Crkve i društva.

 

Taj je nedostatak naročito dobro uočio papa Inocent III. (1198-1216). Čim je preuzeo vodstvo Crkve on je pokušao nešto učiniti protiv širenja heretičkih pokreta. U tu svrhu je g. 1215. na IV. Lateranskom saboru naredio da ne samo katedralne nego i kanoničke crkve, gdje god je to bilo moguće, moraju uzdržavati po jednog učitelja gramatike i teologije koji je za svoje uzdržavanje morao dobiti po jednu crkvenu nadarbinu.110 No papa je uskoro uvidio da mu za taj pothvat nedostaju potrebne snage. Svjetovni kler, u koji je on polagao nade, bio je zbog svog neznanja, nemara i bogatstva jedan od glavnih krivaca širenja hereze. Zbog toga se obratio za pomoć monasima u čijim se opatijama još uvijek moglo naći dosta učenih ljudi i apostolskog žara da se stane na put herezi. Papa im je povjerio propovijedanje na koje su do tada imali isključivo pravo biskupi. No ni to nije donijelo željena ploda. Monaški redovi, pritisnuti teretom svoje duge i drugačije prošlosti te vezani za vjersko-političke i društveno-gospodarske strukture u kojima su nastali, nisu se pokazali na visini povjerenog im zadatka. Njihovi članovi, koji su sa svojim u većini slučajeva usamljenim opatijama bili odveć tijesno vezani za agrarno tkivo feudalne Europe i koralnom molitvom i ručnim radom usmjereni na osobnu duhovnu izgradnju, nisu se pokazali dovoljno prilagodljivosti za nove prilike koje su zahtijevale nove ljude otvorene svim oblicima vjerskog iskustva i društvenim problemima. Jednako su za taj zadatak bili nepripremljeni postojeći regularni kanonici, koji su po svom ustroju bili veoma bliski tadašnjim monaškim redovima.111 Postalo je očito da se nove boljke Crkve i društva ne mogu liječiti starim lijekovima. Nove lijekove ponudili su novi Prosjački redovi koji su se razmjerno veoma brzo snašli u novim prilikama.112

 

1. Sv. Dominik (Caleruega, Kastilija, 1171 - Bologna, 1221) je imao 35 godina kada se izbliza upoznao s valdeškim i katarskim pokretom u južnoj Francuskoj. Raspravljajući s njihovim članovima shvatio je ne samo razloge njihove pobune, nego i neuspjeha cistercitskih propovjednika i križarskih vojnih pohoda (1209-12). Njegov zaključak je bio da se ideje ne mogu pobijediti oružjem, nego samo drugim idejama, a krivovjerski način života dosljednom primjenom evanđeoskih načela. Tada je ujedno došao na zamisao o osnivanju jednog novog reda koji bi bio u stanju izvršiti tako važan zadatak.113 Taj novi tip redovnika ujedinjavao je u sebi značajke apostola i intelektualca koji je izronio iz intelektualne i školske "revolucije" XII. st., s time što ga je obogatio novim sadržajem i namijenio mu novu ulogu. Trebao je, naime, ne samo biti u stanju dosljedno provoditi u djelo evanđeoski načina života, nego i biti sposoban podučavati i propovijedati. U tu svrhu je dao unijeti u Uredbe, koje su g. 1220. izrađene po njegovoj zamisli, da članovi njegova reda, naročito studenti, "uče danju i noću, kod kuće i na putu."114 Bio je uvjeren da samo takav intelektualni red mogao odgovoriti toj dvostrukoj potrebi: propovijedanju i podučavanju.115

 

2. Intelektualno usmjerenje novog reda još su više razradili Dominikovi nasljednici na vodstvu reda koji su odreda dolazili iz sveučilišnih sredina. Njegov prvi nasljednik Jordan Sas (1221-37) je precizirao: "Pravilo Braće Propovjednika je sveto živjeti, učiti i podučavati".116 U tomu se naročito isticao Humbert iz Romansa117 koji je u svojim brojnim djelima neumorno podsjećao na obvezu učenja i osobne svetosti svakog člana reda. "Malo znanja je svakomu dovoljno da spasi svoju dušu - piše on - ali nije dovoljno da druge podučava. Zbog toga je [naš] studij više usmjeren na korist bližnjega nego na vlastitu korist."118 Propovijedanje i podučavanje su morali ići skupa. Propovjednik nije dobar redovnik ako nije čovjek studija. "Propovjednik mora biti učen, jer mora poučavati druge".119 Pače, mora učiti više nego članovi drugih redova iz više razloga: svetost je po sebi dobra, ona je još bolja ako je prosvijetljena studijem; Propovjednički red je zahvaljujući njegovanju znanosti pribavio sebi velik ugled kod čenih i neukih; mnogi su mu se pridružili zbog njegovanja znanosti; znanje pomaže ljudima da budu bolji; svetošću koja je povezana sa znanjem može se mnogo više učiniti nego samom svetošću itd.120 On je u svom naglašavanju potrebe studija i intelektualne izobrazbe otišao tako daleko da je (odgovorno) neznanje proglasio grijehom.121 Znanje je moć ili "duhovno oružje" kojim mora biti naoružan svaki kršćanin, naročito redovnici. Oni moraju poznavati ne samo crkvene nego i svjetovne znanosti, posebice filozofiju. U prošlosti su pogani priječili kršćanima pohađati visoke škole, naročito učiti slobodna umijeća. Studij slobodnih umijeća se "mora dopustiti, i to zbog višestruke koristi koja se od njih može imati".122


Novi red, koji je po tako zamišljenom propovijedanju dobio svoje službeno ime, bio je prva crkvena ustanova općeg značaja sa specifičnim ciljem intelektualnog i moralnog oblikovanja svih važnijih društvenih struktura po kršćanskim načelima.123


Tako shvaćeno propovijedanje, koje je predstavljalo najviši oblik intelektualnog poslanja, nametnulo je mladom Propovjedničkom redu zadaću temeljite izobrazbe svojih članova. Ostvarenje tog cilja bio je pionirski zadatak. Bilo je potrebno ujediniti i dovesti u sklad ono što do tada nije nikomu pošlo za rukom: samostanski i apostolski, odnosno monaha i apostola, a da jedan i drugi budu po evanđeoskom uzoru tako da se apostol ne izgubi u monahu, ni monah u apostolu. U tomu se sastoji originalnost Dominikova djela.124


3. Osnivanje Dominikanskog reda pada u vrijeme nastanka prvih sveučilišta u Europi. Ta podudarnost nije samo vremenska nego i sadržajna. Sv. Dominiku kao kleriku katedralne škole u Palenciji nije nedostajalo intuicije da pred sveučilištem kao važnom društvenom snagom stoji velika budućnost, pa je na neki način sudbinu svog reda htio vezati za njezinu sudbinu.125 Činjenica je da je sama zamisao o osnivanja novog svećeničkog udruženja, koje bi kao svoj prvotni zadatak imalo apostolsko-doktrinarnu djelatnost, nikla na istom tlu na kojem su izrasla brojna srednjovjekovna udruženja, među kojima su bila i sama sveučilišta kao interesne i staleške zajednice profesora i studenata. Odatle potječe naročiti afinitet mladog Dominikanskog reda prema sveučilištu kao društvenoj ustanovi.126 Ta činjenica možda bolje nego ijedna druga tumači zbog čega je pogled osnivača reda od samog početka bio uprt u Pariz, Bolognu, Oxford i Rim gdje su se nalazila središta znanstvene i vjerske moći iz kojih se moglo mnogo bolje nego iz drugih središta utjecati na tijek najvažnijih zbivanja.127 Vrijeme je uskoro potvrdilo njegova predviđanja. Priliv studenata, profesora s raznih sveučilišta i intelektualaca u mladi Dominikanski red bio je naročito snažan pod upravom neposrednog Dominikova nasljednika Jordana Sasa. On je, naime, kao sposoban propovjednik i ugledan intelektualac velikom lakoćom znao pridobiti ne samo brojne studente i profesore mladih europskih sveučilišta, nego i druge intelektualce, tako da je - po svjedočanstvu suvremenog dominikanskog ljetopisca Gerarda iz Fracheta - u dvadesetak godina svog propovijedanja po raznim europskim gradovima, naročito u Parizu i Bologni, samo iz učenih krugova primio u red više od 1.000 članova.128 Budući da je većina intelektualaca potjecala iz građanskog i plemićkog staleža, dogodilo se da se da se Dominikanski red podrijetlom svojih članova sve više počeo razlikovati od Franjevačkoga.129

 

 

Osnivanje prvih samostana na hrvatskom prostoru i susjednim krajevima te uspostava zasebne Dalmatinske provincije

 

Dolazak prvih članova mladog Propovjedničkog reda u ugarske i hrvatske krajeve zbio se još za života njegova Osnivača. Odluka o proširenju reda na područje ugarsko-hrvatskog kraljevstva donesena je 1221. god. na II. općem zboru reda u Bologni, a zadatak za njezino ostvarenje povjeren fra Pavlu Dalmatincu, prioru tadašnjeg samostana Sv. Nikole u Bologni i dotadašnjem uglednom profesoru prava na tamošnjem sveučilištu. On je skupa s četvoricom drugova, od kojih znamo ime jedino Sadoku iz Poljske, još iste godine u gradu Veszprému osnovao samostan, a malo zatim samostane u Székesfehérváru (Alba Regia), Budimu i drugdje.130

Iz onoga što znamo o stvarnim nakanama sv. Dominika čini se da ni Ugarska, ni Dalmacija kao katoličke zemlje nisu bile krajnji ili isključivi cilj te skupine Propovjedničkog reda, nego prije svega krajevi kao na pr. naša Bosna i Slavonija koji su, kao i južna Francuska, bili izloženi utjecaju ondašnjih heretičkih katarsko-dvopočelnih i novomanihejskih pokreta ili su, kao kumanski, na istočnim granicama Ugarske, još uvijek bili poganski. Katolički su im krajevi trebali poslužiti kao polazne baze u kojima su se mogli u miru pripremati i regrutirati nove članove te, u slučaju nužde, skloniti. U to se nije teško uvjeriti ako se imaju u vidu pravci širenja, vrijeme osnivanja i rasporeda dominikanskih samostana. Ti su pravci uglavnom išli usporedo u smjeru od sjevera prema jugu, odnosno iz madžarskih krajeva prema Slavoniji i Bosni, te od juga prema sjeveru, odnosno iz Dalmacije prema Bosni. Čim je, naime, u ugarskim samostanima porastao broj redovnika Pavao ih je - kako oko g. 1259. piše dominikanski ljetopisac Suibert u svom djelcu Commentariolum de provinciae Hungariae originibus - jedne poslao u kumansku zemlju, a druge u hrvatske krajeve između Drave i Save gdje je u to vrijeme bilo dosta krivovjeraca.131 Prvi dominikanski samostani u našim krajevima nikli su upravo u Slavoniji gdje je u okolici Virovitice, Požege i župe Novak kod današnjeg Donjeg Miholjca bilo dosta "bosanskih krstjana". Najprije je Pavlov drug Sadok iz Poljske oko g. 1228. u Zagrebu osnovao samostan Sv. Nikole132, a malo iza toga - možda čak i u isto vrijeme - osnovan je samostan Sv. Marije Magdalene u Čazmi.133 Oko g. 1230-35. osnovana su dva samostana u Bosni. Oko g. 1235. osnovan je samostan Sv. Nikole u današnjoj Bosanskoj Dubici na desnoj obali Une134, a g. 1242. samostan Sv. Marije u Virovitici135 te prije g. 1266. u Sv. Antuna opata Bihaću.136 Osnivanje drugih samostana teklo je ovim redoslijedom: Sv. Marije u Požegi (prije 1303), Gorjanima kod Đakova (prije 1343), Bosanskoj Krupi (prije 1357)137, Marči kod Čazme (početkom XIV. st.), Griču (1474), Fruškoj gori (XV. st), Somboru (XV/XVI. st), Jastrebarskomu (napušten 1573) itd.138


Usporedo s osnivanjem tih samostana u kontinentalnoj Hrvatskoj i Slavoniji teklo je osnivanje samostana u gradovima i mjestima uzduž jadranske obale. Navodimo njihova imena po redoslijedu osnivanja: Sv. Dominika u Dubrovniku (oko 1225)139,Sv. Ivana Krstitelja u Ninu (oko 1228)140, Sv. Katarine Mučenice u Splitu (prije 1243)141, Sv. Platona ili Sv. Dominika u Zadru (1244)142, Sv. Antuna opata u Pagu na istoimenom otoku (oko 1250)143, Sv. Mavra u Ulcinju (1258)144, Sv. Dominika u Trogiru (1265)145, Sv. Pavla u Kotoru (1266)146, u Skradinu (oko 1270)147, u Brskovu kod starog Kolašina (1285)148, Sv. Agate u Glavatomu nedaleko od Prčanja u bokakotorskom zaljevu (krajem XIII. st.)149, Sv. Marka u Hvaru (prije 1312)150, Sv. Dominika u Skadru 1345151, Sv. Dominika u Šibeniku (1346)152, u Podgrađu kod Nina (1352)153, Sv. Nikole u Senju (1378)154 i na Krku (prije 1380)155 koji je kasnije bio napušten, ali je u XVII. st. bio ponovno uspostavljen.156


Svi su ti samostani, zajedno s albanskim samostanima u Draču (1278) i Skadru (1345), kao i ostali u zemljama krune sv. Stjepana, u početku pripadali jedinstvenoj Ugarskoj provinciji (točnije provinciji Ugarsko-hrvatskog kraljevstva) sa sjedištem u Budimu. Budući da je na tako velikom prostoru i u različitim nacionalnim sredinama bilo veoma teško provesti zajedničku upravu i uskladiti rad, provincija je morala biti podijeljena na pod-provincije, vikarijate ili nationes na čelu kojih je stajao provincijalni zamjenik ili vikar: Pannoniae, Transilvaniae circa Danubium, Dalmatiae, Duracena itd. Tako je natio Dalmatiae već od g. 1266. imala posebnog vikara.157 Nastavivši tako život odvojeno od svog upravnog središta u Budimu, ona je g. 1378. na općem zboru reda u Carcassonneu zatražila da se i stvarno osamostali, što je odmah bilo prihvaćeno. Tom prigodom je ujedno bilo određeno da joj pripadnu svi samostani uzduž istočne Jadranske obale, od Kvarnera do Drača u Albaniji skupa s talijanskim samostanima u Cividale del Friuli, Udinama i Kopru, koji su dotle pripadali Donjo-Lombardskoj provinciji (Lombardia inferior).158 Tu je podjelu 3. ožujka 1380. potvrdio papa Urban VI. te bulom Sedis Apostolicae službeno odobrio ustanovljenje zasebne Dalmatinske provincije (Provincia Dalmatiae) koja je - kako se čini - odmah od početka uzela naslov "Naviještenja Blažene Djevice Marije."159

 

Nova Dalmatinska provincija je odmah od početka imala svoje sjedište u Zadru. Međutim, ta se višenacionalna zajednica nije dugo održala. Raspala se nakon svega 10 godina zajedničkog života na traženje članova talijanskih samostana. Oni su to opravdavali razlozima redovničke reforme koja je kod njih - za razliku od ostalih dijelova nove provincije - bila uvedena.160 No pravi razlozi ležali su drugdje. Radilo se, naime, ne samo o višenacionalnoj zajednici, nego i redovnicima koji su pripadali različitim državama: Mletačkoj republici i Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Talijanski redovnici su novonastalu provinciju zvali "Slavenskom provincijom" (Provincia Sclavoniae)161, što otkriva pravo stanje stvari i nacionalni sastav ne samo članova pojedinih samostana na tom prostoru, nego i stanovništva od Istre do Albanije. No podjela je, čini se, odgovarala i hrvatskim redovnicima pa joj se nisu ni pokušali oduprijeti. Rješenje spora su lako našli provincijal donjo-lombardski Nikola iz Cividalea i dalmatinski provincijal magistar teologije Ilija iz Drača. Oni su se g. 1392. složili da se ona tri talijanska samostana slobodno vrate u krilo svoje izvorne provincije.162

Dalmatinska provincija se - nakon otcjepljenja samostana na dubrovačkom području i na području hrvatsko-ugarskog kraljevstva - nastavila samostalno razvijati. Njoj je tijekom vremena pripadalo više drugih samostana uzduž jadranske obale koje navodimo po vremenskom redoslijedu osnivanja ili prvog spomena: Sv. Marije u gradu Rabu 1426.163, Sv. Petra Mučenika na Ugljanu (1426)164, više samostana u Albaniji i Srbiji (1448 i 1459) nepoznate lokacije165, Sv. Ivana u Lješu u Albaniji (prije 1450)166, u gradu Rijeci (1477)167, više samostana u Istri nepoznate lokacije (oko 1478)168, na Trsatu (prije 1491)169, na otočiću Sv. Mihovila Arhanđela kod Trogira170 i na otočiću Stradiotu u Komborskom kanalu ispred Tivta (1495)171, u Koprivi (danas Obrovcu) g. 1490.172, u Banju Sv. Marije od Milosti na otoku Pašmanu (1500)173, u Korčuli Sv. Nikole (1501)174, u Podslunju u Lici (1508)175, Sv. Jurja u Poljicima kod Splita (1501)176; u Budvi (prije 1513177, zatim, ponovno 1612. nakon što su ga g. 1571. bili spalili Turci)178; u mjestu Žaguni u bokakotorskom zaljevu g. 1612.179 u Herceg Novomu (početkom XVI. st.)180, na otočiću Sv. Klementa ispred grada Hvara (1539)181, na Cresu (prije 1579)182, na otoku Visu (prije 1603)183, u mjestu Žanić na poluotoku Luštici u bokakotorskom zaljevu (1612)184, u Jelsi na Hvaru (1774)185, Gospe od zdravlja u Argostolionu na otoku Cephaloniji (Kefallinia) u Jonskom moru (prije 1718).186

Umjetnost i arhitektura

 

XIII. st. je bilo ne samo stoljeće filozofije i teologije, nego i umjetnosti. Ono bi se na području umjetnosti moglo nazvati stoljećem svjetla. U svojim bitnim tehničkim elementima klasična gotička arhitektura je poput stabla u gustoj jelovoj šumi sva usmjerena prema visinama, prema svjetlu od kojega dobiva svoju inspiraciju i svoj smisao. Primjenom novih graditeljskih metoda graditeljima polazi za rukom graditi laganije zidove, rasterećene dotadašnje romaničke masivnosti što omogućuje otvaranje prostranih prozora ne dovodeći time u pitanje nosivost zidova. Staklarsko umijeće stavlja graditeljstvu na raspolaganje mogućnost gradnje velikih staklenih prozora i ruža (rozeta). Obojena stakla ne samo ublažavaju odveć jako svjetlo nego i prekrivaju unutrašnjosti crkve svojevrsnom višebojnom maglom koja svojim čudesnim tonovima stvara mistično ozračje. Tako filtrirano svjetlo, koje se prelijeva i razlijeva u unutrašnjosti crkve, ostavlja dojam da ne dolazi iz naravnih nego nadnaravnih izvora i stvara toplo i osvijetljeno ozračje koje prenosi na vjernika osjećaj ushićenja, svjedočeći tako izvanredan vjerski zanos svog vremena. Materijalno osvjetljenje je ujedno i duhovno. Poznati francuski kanonista i liturgičar Guillaume Durand (oko 1230. - 1296.) u svom djelu Rationale divinorum officiorum piše: “Stakleni prozori su Božje pismo koje isijavaju svjetlo pravog Sunca, Boga, na Crkvu, tj. na srca vjernika obasjavajući ih”187


Srednjovjekovna umjetnost, bilo romanička bilo gotička, po svojoj je naravi prije svega sakralna umjetnost i zahtijeva određeno poznavanje vjerskog mentaliteta i mišljenja. Treba imati u vidu da su gotički umjetnici ne samo davali sve od sebe da naprave djela dostojna velikih umjetnika, nego i da zadovolje pripadnike crkvenih Redova, svojih rafiniranih i zahtjevnih klijenata. U tomu se ističu ne samo Benediktinci, nego i pripadnici mladih Prosječkih redova kao što su Dominikamnski i Franjevački. I oni prihvaćaju gotiku koja omogućava prostrane crkve prikladne potrebama njihova apostolata, ali odbijaju ukrase nespojive s njihovim zahtjevom jednostavnosti. Njih nije više zadovoljavala dotadašnja praksa da pojedini redovnici ništa ne posjeduju, dok je redovnička zajednica mogla raspolagati velikim prihodima. Njihov ideal se nadahnjivao na primjeru prvotne kršćanske zajednici u Jeruzalemu koja je otklanjala svaku zemaljsku materijalnu sigurnost. Njihovo shvaćanje duhovnosti bilo je u suprotnosti s monumentalnim i odveć kićenim graditeljstvom, s raskošnim ukrasima samostanskih crkava i njihovim skupim posuđem. Njihovi samostani su morali odavati duh jednostavnosti i ozbiljnosti koji su zastupala njihova redovnička pravila, a njihove crkve su morale biti jednostavne, pregledne i funkcionalne s time da je njihovo osvjetljenje bude u skladu s dogmatskim i duhovnim osvjetljenjem njihovih propovijedi. Oni prosvjetljuju naukom i osobnim primjerom. Gotičko osvjetljenje u njih dobiva poučnu ulogu osvjetljenja i veličanja naučavanje Crkve. Tako srednjovjekovna umjetnost dobiva karakterističan pečat Prosjačkih redova. No ono što su ti redovnici učinili za kršćansku umjetnost ne smije se mjeriti samo po onomu što su oni dali, nego i po onomu što sljedeća stoljeća duguju njihovoj duhovnosti188.

 



Djelovanje u Bosni

 

Dolazak dominikanaca u Bosnu bilo je na neki način ispunjenje želje sv. Dominika koji je ne samo zpočeo svoj svećenički život misionraskim radom među onima koji su bili izvan krila Katoličke crkve, nego ga je u tom radu želio i završiti. On je, naime, započeo svoj srad među albižanima (katarima) u južnoj Francuskoj gdje je u misionarskom radu proveo više godina. Nakon što je 22. prosinca 1216. postigao odobrenje svog reda, sam je htio provesti ostatak svog života kao misionar među Kumanima na području između donjeg Dunava i Urala, ali mu se ta želja nije ispunila. No umjesto osobnog odlaska u misije on je g. 1221. poslao nekoliko prvih članova svog reda na čelu s fra Pavlom Dalmatincem u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo da djeluju ne samo među tamošnjim vjernicima, nego i poganima kao što su bili Kumani i pripadnici novomanihejske sljedbe u našoj Slavoniji i Bosni.


Prvu vijest o djelovanju dominikanaca u Bosni imamo sačuvanu u pismu pape Grgura IX. iz g. 1233. iz kojeg se vidi da su oni u to vrijeme imali samostan i da su već bili obratili na katoličku vjeru bana Mateja Ninoslava (1232-1250) i njegova rođaka bana Prijezdu. Njima svakako treba pribrojiti i Prijezdina sina koga su oni odgojili u katoličkoj vjeri. Iako se u papinu pismu ne spominje njegovo ime, ima mnogo razloga vjerovati da se radi o Prijezdinu starijem sinu i nasljedniku Stjepanu Kotromanu (oko 1287-1313) koji je dao ime bosanskoj kraljevskoj dinastiji. Iza toga je slijedilo osnivanje barem jednog drugog samostana, vjerojatno u Blažuju kod Sarajeva189 i mnogo drugih misionarskih uspjeha obrativši - kako ističe suvremeni ljetopisac prior Suibert - "mnoge krivovjerce i njihove pristaše na istinu vjere" te obnovili mnoge "razrušene crkve, u kojima je već bilo izraslo trnje i grmlje".190


No dominikanci su ne samo obnavljali porušene nego i gradili nove crkve. Jedna od njih je i prvostolna ili katedralna crkva Sv. Petra koju je "na Brdu povrh Vrhbosne" sagradio Ivanov nasljednik biskup Ponsa (Pouša ili Povša) za koga papa Grgur IX. (1227-41) u jednom pismu kaže da je "muž vrijedan, poduzetan i revan u opsluživanju Božjih zapovijedi".191 Ponsa je uz crkvu ujedno podigao katedralni zbor uredivši ga po kanonskim propisima.


Posebno uspješan u obraćanju na katoličku vjeru bosanskih vladara bio je hvarski biskup dominikanac Toma Tomasini koji je kao papinski legat preko 20 godina proveo u Bosni (1439-61). On je stekao velike zasluge za sređivanje vjerskih i političkih prilika u njoj te je - kako navodi papa Nikola V. - uspio obratiti ne samo kralja Stjepana Tomaša (1444-1461) i njegovu ženu Katarinu r. Kosača (1446 - 78), nego i mnoge druge barune, velikaše, vitezove te mnogo drugih muškaraca i žena.192 Čini se da je također obraćenje kralja Stjepana Tvrtka II. (1404-1408. i 1421-1443) njegovo misionarsko djelo. Iz drugih izvora saznajemo da je primjer obraćenja na katoličku vjeru kralja Stjepana Tomaša slijedila kako njegova obitelj, u kojoj posebno mjesto zauzima njegov sin i nasljednik Stjepan Tomašević (1461-1463), tako i mnogo velikaši i narod. Tako je - zahvaljujući njihovu radu - bosanska banska i kraljevska kuća Kotromanića najvećim dijelom postala i ostala katoličkom, što je bilo od presudne važnosti za sudbinu katoličke vjere u Bosni, naročito puka.


Rad dominikanskih misionara nije prošao bez oporbe paterenskog stanovništva i njegovih vjerskih vođa, prije svega zbog toga što se svaki njihov vjerski čin mogao protumačiti kao prikrivena politička namjera da se Bosnu umiri u korist madžarskih posezanja nja nju, u čemu im je madžarska politika zaista davala povoda. Dominikanski ljetopisi bilježe 32 redovnika koji su vlastitom krvlju zasvjedočili istinitost nauke koju su propovijedali.


Osim "običnih" misionara u Bosni je od XIII. do sredine XV. st. djelovalo više dominikanskih biskupa. Od 26 biskupa, koji su od g. 1234. do 1502. upravljali bosanskom biskupijom osmorica su pripadali Dominikanskom redu u ukupnom trajanju više od 70 godina, nasuprot šestorici biskupijskih svećenika, jednom augustincu pustinjaku i jednom ili dvojici franjevaca.193


Među tim misionarima u Bosni posebno mjesto pripada učenomu Nijemcu Ivanu iz Wildeshausena (1180-1252) koji je bio izvrstan propovjednik, vješt diplomat i u svoje vrijeme veoma poznat poliglota, koga su veoma cijenili kako papa, tako i njemački car Fridrik II. Hohenstaufovac te ugarski kraljevi Andrija II. i Bela IV. Iako je bio vrlo skroman redovnik., koji je kao propovjednik obišao mnoge krajeve Europe noseći jedino simbole apostolskog načina života i poslanja: štap i knjigu194, papa ga je imenovao bosanskim biskupom. Premda je - kako navodi njegov prijatelj fra Toma iz Brabanta - imao prihod od 8.000 maraka, on je i dalje nastavio istim načinom života. Za sebe je zadržavao samo najnužnije, a sve je drugo dijelio siromasima. Na svojim brojnim misonarskim putovanjima po bosanskim vrletima nije čak htio ni putovati na konju, nego se služio jednim magarcem koji mu je prenosio samo knjige i najnužnije osobne stvari.195 G. 1239. odrekao se biskupske vlasti vrativši se u samostan kao običan redovnik među ostale redovnike. Nakon njegove smrti (4. studenoga 1253) kralj Bela IV. je uputio pismo vrhovnom starješini reda i generalnom kapitulu u kojemu je istaknuo Ivanovu učenost, predanost molitvi, ljubav prema siromasima i njegove izvrsne propovijedi kojima je oduševljavao slušatelje tako da su ga svi veoma cijenili i voljeli: "Koliko su bile velike vrline i krepostan život svete uspom,ene bosanskog biskupa Ivana - koji je tada boravio kod nas, zatim bio [vrhovni] Učitelj vašega reda - još uvijek - kad god mi ili koji naš podložnik dozovemo u pamet - [njegova uspomena] u ušima slatko odzvanja i u srcu pobuđuje žar pobožnosti i skrušenja. Kad god se o tomu razmišlja , uvijek izlazi na vidjelo da je bio blagi otac onih koji trpe i koji je posezao za svojim biskupskim novcem da se pomogne Kristovim siromasima. Ukratko se - da ne trošimo riječi - može reći da je smatrao po sebi jasnim da treba podijeliti bijedu s bijednicima i patnju s patnicima. I njegova ga je propovjednička riječ, koju je darom Duha Svetoga dijelio ugodnim i uvjerljivim glasom, činila tako prihvatljivim svima, da se na nj može primijeniti pohvala mučenika o kojemu jepisano: 'bio je prožet Božjom milošću'. Svi su ga voljeli..." Kralj čak navodi čudesa koja su se zbivala na njegov zagovor pozvavši genarala i generalni kapitul da porade na Ivanovu proglašenju svetim.196 Pismo slična sadržaja uputila je istim naslovnicima također kraljica Marija, potvrdivši iskaze svoga muža i navodeći u njemu neke druge zanimljive pojedinosti.197

Obnova prvotnog načina redovničkog opsluživanja (reforma), osamostaljenje Dubrovačke i Senjske kongregacije

 

U kasnom srednjem vijeku i početkom novoga vijeka crkveni redovi su - jednako kao i sama Crkva - doživjeli razdoblje višestruke dekadencije. Razloga za to, ovisno o pojedinom redu, bilo je mnogo. Nakon veličanstvenog uspona u XIII. st. kada je Dominikanski red od 16 prvih drugova sv. Dominika dostigao broj od 10-12.000 redovnika njihov broj je sredinom XIV. st. opao na svega oko 6-7.000. Prvi znakovi krize, a zatim i dekadencije, počeli primjećivati već početkom XIV. st. u obliku općeg zamora i inercije što je na kraju, između ostaloga, rezultiralo opadanjem redovničke stege i postupnog uvođenja privatnog, "konventualnog" načina života (vita conventualis) u kojemu su pojedini članovi počeli držati sluge na račun samostana. Tomu su naročito pogodovale opće teške prilike koje su vladale u Crkvi: avignonski boravak papa (1309-1377), veliki Zapadni raskol (1378-1417), "crna kuga" (1347-49), "stogodišnji rat" između Engleske i Francuske (1336-1453) itd. To je stanje stvari još više pogoršalo preveliko uzimanje članova na visoke crkvene i društvene položaje, što je lišavalo red njegovih najboljih pojedinaca.


Jedna od najuglednijih ličnosti reda u tom razdoblju bila je sv. Katarina Sienska (1347-1378) koja se - još prije nego se posvetila radu na povratku papa iz Avignona u Rim i premošćivanju Zapadnog raskola - počela raditi na obnovi Crkve i reda kojemu je pripadala. U tomu joj je desna ruka bio njen ispovjednik Rajmund iz Capue (1330-99). Postavši general reda (1380-99) svega 20 dana nakon njezine smrti on se sav posvetio obnovi reda. Njegova misao vodilja je bila: obnova se ne smije nikomu nametnuti silom nego mora biti spontama i dobrovoljna, ali se mora voditi i upravljati iz visoka. U tu svrhu je počeo osnivati posebne, "reformirane" samostane od najmanje 12 članova koji su trebali pružiti konkretan primjer dosljednog opsluživanja svih pravila i duha reda. Na njihovu čelu su se nalazili priori zvani vikari. Oni su se - za razliku od nereformiranih ili "konventualnig redovnika (fratres conventuales) počeli zvati "reformirana braća" (fratres reformati). Najmanje tri takva samostana su imala pravo na poseban vikarijat ili kongregaciju s posebnim "generalnim vikarom" s posebno velikim ovlastima za provođenje stogog načina redovničkog opsluživanja. On je bio izuzet od jurisdikcije provincijala "konventualnih" (nereformiranih) redovnika i podvrgnut neposredno samom vrhovnom starješini reda: Na taj način je red - unatoč činjenici da se stvarala nova struktura unutar pojedinih provincija - uspio sačuvati svoje jedinstvo.
Prvi takav reformirani samostan osnovan je u Colmaru kod Basela u Švicarskoj, u kojemu je g. 1389. general reda Rajmund iz Capue imenovao svojim vikarom glasovitog propovjednika i dotadašnjeg predstojnika papinskog ureda za pokoru Kontrada iz Pruske. On je u razmjerno kratkom vremenu uspio oko sebe okupiti tridesetak subraće koje je onda počeo slati na razne strane da osnivaju druge samostane i šire reformni pokret. Uspjehu reforme su doprinijeli i mnogi ugledni redovnici među kojima je bilo nekoliko učenika sv Katarine Sienske (Bartolomeo Dominici, Tommaso Caffarini) koji su joj pristupili odmah od početka kao na pr. poznati pisac, propovjednik kasniji dubrovački nadbiskup i kardinal bl. Ivan Dominici 1357-1419) koji je g. 1390. bio imenovan za priora samostana Sv. Dominika u Mlecima, prvog reformiranog samostana u Italiji, zatim osnivač samostana Sv. Marka u Firenci sv. Antonin Pierozzi (1389-1459), glasoviti slikar Guido di Pietro zvan Beato Angelico (1395-1455) i dr. Ne manje gorljiv zagovornik reforme pokazao se general reda Bartolomej Texier (1426-49) koji je reformirao samostan Sv. Dominika u Bologni koji je ubrzo postao jedno od najsnažnijih žarišta reforme u redu. G. 1457. osnovana je Holandska kongregacija (Congregatio Hollandiae) koja je ujedinjavala sve reformirane samostane na širokom području današnje Nizozemske, Belgije, Francuske, Njemačke i skandinavskih zemalja. Svega dvije godine kasnije osnovana je Lombardska kongregacija (Congregatio Lombardiae) koja je okupila oko sebe sve reformirane samostane drugih talijanskih provincija od Pijemonta do Sicilije. G. 1468. nastale su Njemačka i Španjolska kongregacija, zatim g. 1475. Aragonska, Portugalska i Napuljska, te konačno g. 1486. Dubrovačka kongregacija, a kasnije također Senjska ili Hrvatska kongregacija.


Proces obnove strogog redovničkog opsluživanja u Dalmatinskoj provinciji počeo je vrlo rano. Prema jednom podatku sačuvanom u dubrovačkom Historijskom arhivu taj se početak može ne samo točno datirati nego i ustvrditi da spada u red najranijih vijesti o reformi Dominikanskog reda uopće. Radi se o dva pisma pisma senata Dubrovačke republike od 9. travnja 1397. upućena generalnom kapitulu koji se odžavao u Franfurtu na Majni u Njemačkoj i magistru Ivanu Dominici u Mlecima da pošalju u Dubrovnik nekoliko redovnika koji bi uveli strogo redovničko opsluživanje.198 Ne znamo kakav je odgovor primio dubrovački senat, jer je reformni pokret bio takorekuć u povojima, ali se može razložno pretpostaviti da je mogao biti samo povoljno primljen kako u Frankfurtu tako i u Mlecima. Jedinu teškoću za slanje reformiranih redovnika u Dubrovnik mogla je predstavljati činjenica da ih u tom trenutku nije bilo odveć na raspolaganju.


Međutim, danas nije moguće točno utvrditi kako je u pojedinostima teklo provođenje reforme. Izgleda da su postupno bili privođeni reformi pojedini samostani ili njihovi pojedini dijelovi, kao što je to mogao biti slučaj u Dubrovniku. Osnivanje samostana isključivo za reformirane redovnike došlo je nešto kasnije, tek u 4. desetljeću XV. st. Danas se sa sigurnošću može reći da je poticaj za to došao iz samostana Sv. Dominika u Mlecima koji koji je - kao i samostan u Colmaru - imao zadatak širenja reformnog pokreta na druge krajeve i samostane, neosivno o pripadnosti određenoj provinciji. Među prvim redovnicima koje je oko sebe okupio bl. Ivan Dominici bila su također dva člana Dalmatinske provincije: Jeronim iz Ulcinja i Ivan iz Drača koji se "privučen reformom, dobrovoljno odrekao biskupske stolice"199 i odlučio provoditi po prvotnim pravilima svoga reda. No reformni pokret se u nas, jednako kao i drugdje,najviše širio osnivanjem novih samostana koji su, po ugledu na Colmar i Mletke, trebali biti rasadište obnovljenog načina redovničkog života.
Prvi takav samostan na hrvatskom području osnovao je g. 1432. Trogiranin fra Nikola Milinović na otoku Čiovu. On se za vrijeme svog studija u Mlecima imao prilike osvjedočiti u prednost takvog načina života pa je, nakon povratka kući, i sam odlučio osnovati jedan takav samostan.200 Drugi reformirani samostan osnovan je g. 1437. u Gružu. Trebao je biti posvećen - po prvotnoj nakani dubrovačkih fratara - sv. Nikoli, zaštitniku pomoraca, ali je u zadnji trenutak bilo određeno da, kao i čiovski, nosi ime Sv. Križa. Njegov prvi prior bio je poznati teolog, diplomat Dubrovačke republike i kasniji mrkanjsko-trebinsjki biskup Vlaho Konstantinović (Constantini).201 Koliko je bio snažan reformni pokret u to vrijeme pokazuje činjenica da mu je g. 1459. pristupio ne samo drački nego i više drugih albanskih samostana.202 Osnivanje drugih samostana za reformirane redovnike. Daljnje ustanovljenje reformiranih samostana teklo je ovim redom: g. 1481. ustanovljen je samostan Sv. Petra MuČenika u Starom Gradu na otoku Hvaru203, zatim g. 1482. Sv. Nikole na otoku Lopudu kod Dubrovnika204, g. 1474. u Bolu na otoku Braču205, g. 1486. reformirani redovnici preuzeli su samostan Sv. Marije na otoku Šćedru ispred Hvara206.


Ovaj proces reforme pružio je priliku jednom dijelu reformiranih samostana da započnu postupak osamostaljivanja u odnosu na Dalmatinsku provinciju koja se najvećim dijelom nalazila na mletačkom području, a najvećim dijelom još nije bila reformirana. U tom procesu su i politička zbivanja imao je i političku pozadinu. Budući da većina samostana Dalmatinske provincije koja se nalazila na mletačkom području još uvijek nije bila reformirana, na čelo provincije su većinom bili birani provincijali s tog područja, što je davalo priliku državnim vlastima da se miješaju u pitanja izbora, redovničke stege i uprave provincije. Sve su redovničke zajednice, pa tako i Dalmatinska provincija, bile podvrgnute državnom nadzoru do te mjere da se tražio pristanak državnih vlasti ne samo kad se radilo o izboru ili imenovanju redovničkih poglavara muških i ženskih redova, samostanskoj stezi, upravi materijalnim dobrima, načinu primanja novih članova itd.207, nego i o obavljanju uobičajenih redovničkih dužnosti. Na udaru te politike bili su strani državljani koji su na području Mletačke republike obavljali neku službu. Njih je država ne samo nadzirala, nego im nerijetko i onemogućavala rad, a bilo je slučajeva njihova protjerivanja. U tom smislu je karakterističan slučaj Dubrovčanina Donata Đurđevića koji je kao dominikanski provincijal stolovao u Zadru. Dužd Andrea Vendramin je 28. rujna 1476. naredio zadarskom knezu da ga kao nepoželjnu osobu protjera s mletačkog državnog područja uz napomenu da nijedan stranac, bez obzira o komu se radi, tu ne smije obavljati bilo kakvu službu.208 Na mjesto protjeranog provincijala bio je 21. svibnja 1477. najprije bio imenovan vikarom provincije, a onda u mjesecu studenomu 1477. izabran Mlečanin Petar de S. Cantiano. 209

Sve je to povećavalo napetost ne samo reformiranih samostana s drugih područja, nego i tako i hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Dubrovačke republike u odnosu na Mletačku republiku. To je imalo za posljedicu uvjerenje da je u takvim uvjetima nemoguće držati na okupu jednu tako veliku i međusobno podijeljenu provinciju koja se prostirala na područjima triju neprijateljskih država. Njezina podjela je bila samo pitanje vremena.


Čim je g. 1486. bila dovršena gradnja samostana Sv. Nikole na Lopudu, broj reformiranih samostana na dubrovačkom području se povećao na tri, čime su stekli pravo na odcjepljenje, odnosno na osnivanje vlastitog vikarijata ili kongregacije. Nastojanja dubrovačkih fratara za svoju neovisnost u odnosu na dalmatinsku provinciju okrunjeni su uspjehom na generalnom kapitulu u Veneciji. General reda Barnaba Sansoni, rodom Mlečanin, nije imao razloga ne uvažiti njihove razloge tako da je 10. srpnja 1486. proglašena zasebna Dubrovačka kongregacija (Congregatio Ragusina), a njihov prvi generalni vikar bio je magistar Toma Basiljević (de Basilio).210

 
Dubrovačka kongregacija se kasnije proširila novima samostanima na otočiću Rudi (1535), Sv. Vinka Ferrerskoga Župi Dubrovačkoj (1622), Marijina Naviještenja u Brocima kod Stona (1628), Presv. Ružarija u Vignju na Pelješcu (1671) i Sv. Ruže Limske u Orašcu (1690), a bila je započeta gradnja samostana na otocima Šipanu (1543) i Mljetu (1624) te dobiveno zemljište za gradnju samostana na Obodu (1539) te drugog samostana u Gružu (1544).


Odnosi Dubrovačke kongregacije prema Dubrovačkoj republici mogu se uglavnom ocijeniti kao vrlo dobri. Dovoljno je podsjetiti na ugled koji je na pr. uživao dubrovački samostan. On je - prema riječima povjesničara Serafina Crijevića - zbog učenosti svojih redovnika od samog početka bio smatran kao neko proročište ili hram mudrosti u koji su svi građani hrlili da u dvojbenim pitanjima prime odgovor.211 On zacijelo nije bio iznimka u našim stranama. Unatoč tomu povremeno je dolazilo do vrlo nategnutih odnosa s državnim vlastima zbog njihova nepoštivanja crkvenih zakona i namećanja ljudi na vodeća mjesta koji su im bili po volji.212
Plodove novog načina redovničkog života nije trebalo dugo čekati. Zahvaljujući najviše njemu i dobroj organiziranosti Dubrovačka kongregacija je u cijelom redu stekla posebno visok ugled kao rasadište učenih i svetih redovnika. Strogi način redovničkog opsluživanja postao je glavna značajka dubrovačkih fratara. Talijanski povjesničar Giovanni Michele Pi sačuvao nam je svjedočanstvo glasovitog teologa kardinala Tome De Vio zvanog Kajetana, nekadašnjeg generala reda (1468 - 1533), papi Klementu VII (1523 - 34) nakon velike kuge koja je u cijeloj Europi pokosila mnoge članove reda. On bi - po Pivim riječima - mogao naći u Dubrovniku, kad bi zatrebalo, toliko vrsnih redovnika da bi njima mogao obnoviti cio Dominikanski red.213

 


Proces obnove redovničke stege u redu završen je nakon Tridentskog sabora (1545 - 63) kada je papa Pio V, koji je bio veliki pobornik svestrane obnove u Crkvi, ukinuo konventualsku, odnosno nereformiranu struju, naredivši da svi redovnici moraju prihvatiti strogi način opsluživanja.

 

 

Uspon i pad Dalmatinske provincije

 

Vrhunac razvoja u hrvatskim krajevima Dominikanski red je doživio sredinom XV. kada je samo Dalmatinska provincija - kako je na početku svoje uprave redom g. 1583. zapisao general Siksto Fabri (1583-1589) - imala oko sedamdesetak samostana i gotovo dvije tisuće članova.220 Nakon toga je, usljed prodora Turaka, zaredalo gotovo posvemašnje uništavanje svih tragova katoličke, pa tako i dominikanske nazočnosti u Slavoniji, Bosni, Lici i Dalmaciji. Budući da je glavni pravac njihova nadiranja vodio kroz Ugarsku prema Beču te kroz Bosnu i Albaniju prema zapadu i jugozapadu, porušeni su svi samostani koji su se našli na tim područjima. Tada su uglavnom nestali samostani svi koji su u hrvatskim krajevima ranije pripadali Ugarskoj provinciji. Slično se dogodilo i sa samostanima Hrvatske kongregacije i Dalmatinske provincije. Samo g. 1571. Turci su u Dalmaciji spalili 5 dominikanskih samostana: ulcinjski, korčulanski, hvarski, starigradski i ninski. G. 1573. Dalmatinska provincija je te godine bila spala na svega stotinjak članova u osam samostana: paški, zadarski, šibenski, trogirski, splitski, bolski, čiovski i kotorski.221 Velikim zalaganjem cijele Dalmatinske provincije djelomično su obnovljeni korčulanski, hvarski, starigradski i ninski samostani, kojima treba pridružiti i osnivanje samostana na otočiću Šćedru ispred Hvara, tako da se g. 1583. broj samostana Dalmatinske provincije povećao na 13.222 Taj je broj provincija uglavnom zadržala i u XVII. st. U izvještaju koji je g. 1614. u službenoj vizitaciji poslao vrhovnoj upravi reda u Rim talijanski vizitator Vincenzo Hercolani navodi se da je provincija u to vrijeme imala 13 samostana (u Zadru, Pagu, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Čiovu, Splitu, Bolu, Starom Gradu na Hvaru, Hvaru, Korčuli, Kotoru i Žanici u Bokakotorskom zaljevu) s oko 120 članova.223

 


Od toga rasula ostala je pošteđena samo Dubrovačka kongregacija koja je ujedinjavala samostane na području slobodne Dubrovačke republike. I ona je - kao uostalom i Dalmatinska provincija - svoj "zlatni vijek" doživjela prvih stotinjak godina nakon osnivanja (1487), tj. u drugoj polovini XV. i prvoj polovini XVI. st. Na početku je imala svega tri samostana. Najveći je, svakako, bio Sv. Dominika u gradu Dubrovniku koji je bio građen za oko 50 redovnika. Gruški samostan je na početku bio izgrađen za 20-25 redovnika, ali se čini da ih nikada nije imao toliko, a lopudski je bio građen za 13 redovnika.225 U jednom izvještaju brojčanog stanja redovnika u pojedinim provincijama iz g. 1575. načinjenim za potrebe vrhovnog starješine reda u Rimu za tri navedena samostana na dubrovačkom području se tvrdi da u njima žive svega četrdesetak redovnika.226 Kongregacija je u vrijeme svog najvećeg procvata imala 7 samostana dočekavši tako drugu polovinu XVII. st. kada je i u njezinu životu iznenada došlo do naglog propadanja. Veliki razorni potres koji je g. 1667. teško pogodio cijelo dubrovačko područje i gotovo sa zemljom sravnio grad Dubrovnik, nanio je golemu štetu i Dubrovačkoj kongregaciji koja je u njemu izgubila velik broj svojih članova i pretrpjela golemu materijalnu štetu. Od njegovih se posljedica ni republika, ni kongregacija misu nikada posve oporavile. Ako se toj nedaći pribroje česte epidemije kuge koje su naročito teško pogađale gusto naseljene samostanske zajednice, nije teško shvatiti glavne razloge brojčanog opadanja i slabljenja redovničke stege. Usljed tih i drugih nedaća kongregacija je g. 1674. bila spala na oko 40 članova; g. 1757. taj se broj smanjio na samo 27 svećenika i neodređen broj braće suradnika.227

 

 

 
No uskoro je i toj politici došao kraj. Kao što je, naime, Mletačka republika odlučivala sudbinom drugih ne obazirući se na njihove želje, tako su i njezinom sudbinom odlučili drugi. Na bojnim poljima Padske doline, u bojevima između revolucionarne Francuske i carske Austrije, odlučivala se budućnost tadašnje Europe, pa tako i Mletačke republike. Pobjede Napoleona Bonapartea nisu samo otvorile put njegovim armijama k osvajanju drugih zemalja nego i idejama za koje su se one borile. Mirom u Leobenu, a zatim u Campoformiju (1797) Francuska i Austrija su podijelili Mletačku republiku: grad Venecija, dotadašnji mletački posjedi istočno od Adidže, Istra, Dalmacija i Boka Kotorska pripali su Austriji, a mletački posjedi u Albaniji i jonski otoci Francuskoj. No mir između Francuske i Austrije nije dugo potrajao. Nakon Napoleonove pobjede u "trocarskoj bici" kod Slavkova ili Austerlitza u Moravskoj i mirom u Požunu (1805) Austrija je morala prepustiti Dalmaciju Francuskoj. Na udaru napoleonskih trupa našla se i Dubrovačka republika koja su je g. 1806. zaposjele učinivši tako kraj njenoj višestoljetnoj samostalnosti. Pad Dubrovačke republike nužno se odrazio i na sudbinu redovničkih zajednica. Francuske trupe zaposjele su njihove samostane, oduzeli dobra, a redovnike najvećim dijelom istjerali. Samostan Sv. Dominika u Dubrovniku je zaposjela vojska, ostavivši njegovim dotadašnjim vlasnicima svega 6 soba, a crkva je pretvorena u skladište.

 
Francuske revolucionarne vlasti su za cijelo vrijeme svoje vladavine u Dalmaciji (1805-1814) ne samo nastavile dotadašnju protucrkvenu politiku mletačkih vlasti, nego si u cijelosti provele načela francuske revolucije u odnosu prema redovničkim zajednicama ukinuvši mnoštvo samostana koji nisu bili "korisni" po društvo i zaplijenivši njihova dobra. Iz službenog izvještaja koji je g. 1807. francuski namjesnik Dalmacije Vincenzo Dandolo uputio kraljevini Italiji sa sjedištem u Milanu saznajemo da je dominikanska Dalmatinska provincija te godine imala svega šest samostana s 32 člana koji su imali ukupan godišnji prihod od 37.463 talijanskih lira: zadarski, šibenski, trogirski, splitski, korčulanski i hvarski. Za zadarski samostan i crkvu se navodi da ih je nedavno zaposjela vojska, a njihova dobra oduzela državna blagajna, dok se drugi samostani ne spominju. Uz svaki od tih samostana je navedeno brojčano stanje, a za materijalno stanje samo za četiri samostana: u zadarskom samostanu boravilo 12 svećenika s godišnjim prihodom od 9.087 talijanskih lira; u šibenskom samostanu su živjela dva svećenika s godišnjim prihodom od 2.188 lira; trogirski samostan je imao 2 svećenika s godišnjim prihodom od 1.711 lira; čiovski je samostan imao 2 svećenika i prihod od 1.498 liura; u splitskom samostanu je bilo 6 svećenika i jedan brat laik uz godišnji prihod od 20.750 lira; u hvarskom samostanu su bila 2 svećenika i 1 brat laik, ali nije naveden godišnji prihod; u korčulanskom samostanu su bila 2 svećenika uz 450 lira godišnjeg prihoda. Dandolov prijedlog je bio da se cijela Dalmatinska provincija sveda na svega dva samostana uz godišnji prihod od 700 lira, a sve bi drugo pripalo državi.237
Kako bi se ubrzao proces ukinuća svih redova u Dalmaciji Dandolo predlaže slijedeće mjere: a) pomoći materijalno svakom redovniku, koji napusti svoj red određenom svotom novca; b) nakon toga bi trebalo zabraniti primanje novih članova prije navršene 21 godine života; c) na kraju zabraniti primanje bilo kakvih novih članova sve dok njihov broj ne spadne na broj koji žele državne vlasti; č) nijedan tako preživjeli red ne bi smio primati članove bez prethodnog odobrenja državnih vlasti; ć) sve bi tako preživjele redovnike trebalo svake godine sazvati u jedinstvenu skupštinu koja bi se održala u kaptolu zadarske nadbiskupije kao kaptolu glavnog grada Dalmacije na kojoj bi im se imale protumačiti odluke navedenog kaptola. Tako bi se moglo svesti "katastrofalan nerazmjer" broja redovnika u odnosu na cjelokupno stanovništvo Dalmacije u kojoj nedostaje muška radna snaga za obradu zemljišta.238

 

 


Danas (1995) Hrvatska provincija ima 12 samostana i kuća s 77 članova: u Dubrovniku, Gružu, Korčuli, Splitu, Bolu, Starom Gradu, Trogiru, Rijeci, Zagrebu, Zenici, Žalecu i Petrovču. Ujedno drži četiri misijske postaje za hrvatske radnike i iseljenike u svijetu, i to: u Kemptenu, Hannoveru i Hamburgu u Njemačkoj te Chicagu.

 

 

Propovijedanje živom riječju

 

Osnovan zbog doktrinarnog propovijedanja kršćanske vjere kao svog prvotnog cilja u službi Kraljevstva Božjega ili spasenja duša Dominikanski ili Propovjednički red je svoje poslanje ostvarivao na tri načina: propovijedanjem živom riječju s crkvenih propovjedaonica, riječju izgovorenom sa sveučilišnih katedra te pisanom riječju. Sva tri načina su bila u službi jednog istog poslanja i jednako vrijedni, a izbor je ovisio o osobnim sklonostima te stvarnim mogućnostima i prilikama. No sv. Dominik je htio da članovi njegova reda ne samo uče i podučavaju druge, nego i da ga mijenjaju na bolje. To se moglo postići programom koji je u sebi sadržavao riječi i djela. Riječi su, više nego se to obično misli, u stanju pokrenuti svijet. One su moćno oružje u rukama onoga tko se njima zna ispravno poslužiti. Pri tomu je pitanje jezika na kojemu se propovijedalo ili pisalo igralo važnu ulogu.


Da bi njegovi članovi mogli bez teškoća saobraćati s drugima red je kao nadnacionalna ili međunarodna ustanova vrlo rano uveo obvezu učenja stranih jezika. To se nije ograničavalo samo na latinski, grčki, hebrejski i arapski, čije je poznavanje bilo nužno za proučavanje Sv. pisma, patristike, filozofije i teologije, nego se odnosilo i na jezika naroda među kojima su njegovi članovi trebali djelovati. U tu svrhu je - kako smo vidjeli - već g. 1236. vrhovna skupština Dominikanskog reda naredila da članovi svake provincije, pored vlastitog jezika, uče i jezike susjednih naroda, što je doprinijelo brzom širenju reda.


No upravo su jezične razlike između pojedinih dijelova prvotnih provincija ponajčešće bile razlog njihova cijepanja i osnivanja novih provincija koje su ne samo bolje odražavale nacionalnu strukturu, nego i uspješnije djelovanje u nekom kraju. Tako je bilo i u slučaju Dalmatinske provincije čiji su se samostani - kako smo vidjeli - g. 1221-1380. nalazili u sastavu jedinstvene provincije Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Brzina kojom se red širio na cijelom području između rijeke Drave i Jadranskog mora govori o tomu da su njegovi članovi u hrvatskim krajevima morali dobro poznavati narodni jezik. Isti su razlozi odigrali presudnu ulogu kad su se g. 1393. od Dalmatinske provincije odcijepili samostani u Kopru, Čedadu (Cividale) i Udinama u kojima su živjeli talijanski redovnici. U svojoj molbi Sv. Stolici predstavnici tih samostana naveli su da su od starine pripadali tadašnjoj Donjo-Lombardijskoj provinciji, a da su tek nedavno (1380) - bez njihova pitanja - bili pripojeni "Slavenskoj" provinciji.242


Da su talijanski samostani imali razloga Dalmatinsku provinciju zvati "Slavenskom" dokaz je i to da su zadarski dominikanci - koji su bili latinskog obreda - ne samo propovijedali na narodnom jeziku, nego i, najkasnije od XV st., uz latinski, u bogoslužju upotrebljavali također staroslavenski crkveni jezik.243 Po nekim činjenicama dalo bi se zaključiti da su se njime služili sve do početka XIX. st.244 Ipak, u svakodnevnom životu i pisanim djelima nisu se služili glagoljicom nego latinicom. Ne iznenađuje da je - kako smo vidjeli - u samostanu dominikanskih redovnica Sv. Dimitrija u Zadru245, o kojima su vodili duhovnu brigu tamošnji dominikanci, g. 1345. nastao najstariji, gotičkom latinicom pisani i datirani spomenik hrvatske pismenosti, Red i zakon od primljen'ja činjen'ja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika.


Briga dalmatinskih dominikanaca ne samo za očuvanje nego i njegovanje narodnog jezika očitovala se na razne načine, počevši od propovijedanja i širenja raznih vrsta pobožnosti na narodnom jeziku do poučavanja u školi, širenja pismenosti putem djela kulturnog, stručnog, nabožnog ili nekog drugog sadržaja. Nije slučajno da su oni već od XV. st. počeli pisati ne samo nabožna i pučka djela (Juraj Starjanić, Luka Polovinić i dr.), nego i stručna djela na narodnom jeziku. Zadranin Donat Kršava (Crissava), suvremenik Marka Marulića i Mavra Vetranovića, početkom XVI. st. napisao je djelo o nauku Firentinskog crkvenog sabora (1449).246 Radi se - po svoj prilici - o najstarijem znanstveno pisanom teološkom djelu na govornom hrvatskom jeziku. Rajmund Džamanjić je nakon pojave Kašićeve gramatike hrvatskog jezika (1604), napisao prvi hrvatski pravopis kao priručnik za potrebe dubrovačke mladeži Naukom za pisati dobro (Venecija 1639). Čini se da su i elegije, koje je njegov suvremenik brački dominikanac Mate Nižetić posvetio bosanskoj kraljici Katarini Kosači, bile na hrvatskomu.247


Od početkom XVII. st. spominju se ljudi koji su javno zastupali narodne interese ili kao profesori i propovjednici biti urednici službenih liturgijskih knjiga. U svezi s tim navest ćemo nekoliko karakterističnih primjera:


a) Zadarski nadbiskup Ottavio Garzadori 14. srpnja 1627. u pismu kardinalima rimske Kongregacije za raširenje vjere, koji su tražili da im pošalje u Rim jednog stručnjaka za nadzor tiska liturgijskih knjiga na hrvatskomu, spominje čak trojicu dominikanaca koji bi taj posao mogli obaviti: magistra teologije Alberta Fertilije s otoka Brača, magistra Dionizija Kružića (de Cruce) iz Splita i magistra Kornelije Nassija iz Zadra. "Među dalmatinskim dominikancima otac magistar Fertilije posjeduje vrlo dobro znanje 'ilirskog' jezika i vrlo je učen, ali je vrlo star i teško pokretan. Teško bi mogao doći u Rim. Isto se može reći za oca magistra Dionizija iz Splita istog reda. Iako je dobar poznavalac jezika, vrši provincijalsku službu i pati od drhtanja srca. Tu je i otac magistar Kornelije iz Zadra, također dominikanac, veoma učen. Budući da je inkvizitor, ne može ostaviti ove krajeve, to više što mi služi za otkrivanje zabluda, kako sam pisao u jednom svom pismu."248 Garzadori je na kraju predložio franjevca Franju Glavinića, koji je u top vrijeme stanovao u Rijeci ili okolici, da bi - budući da je iz Bosne gdje se govori najčistijim jezikom - bio najpogodniji čovjek za taj odgovoran posao.249


b) No ako Garzadori među dalmatinskim dominikancima nije uspio naći nijednoga koji bi mogao poći u Rim da nadzire Propagandina izdanja na hrvatskomu, našao je jednoga koji je sličan posao mogao obavljati u samoj Dalmaciji. Bio je to generalni propovjednik provincijal Ambroz Lučić iz Splita, koji je bio ne samo dobar propovjednik na hrvatskomu250 tako da su ga zbog njegove učenosti i lijepog načinom ophođenja veoma cijenili gotovo svi dalmatinski biskupi i državne vlasti251, nego i vrstan jezikoslovac. Lučića je - kako saznajemo iz njegova pisma od 24. kolovoza 1627. jednom kardinalu rimske Kongregacije za raširenje vjere - ista Kongregacija zadužila da izvidi kako stoje stvari s pismenom ostavštinom poznatog splitskog jezikoslovca i izdavača crkvenih knjiga Matije Albertija (1561-1623)252, naročito njegovi prijevodi na hrvatski Misala i Breviara. Lučić je, nakon pregleda, ustanovio da bi ih bilo korisno izdati, to više što je to - kako navodi - sam Alberti namjeravao učiniti, ali je, zbog pomanjkanja materijalnih sredstava, bio prisiljen od toga odustati. Lučić je pritom ustanovio da se kod Matijina sina Jurja nalazi sva očeva ostavština za koju kaže da je njen "veći dio pisan 'ilirskim' pismom, tj. svetog Jeronima, a jedan dio latinskim pismom, ali na 'ilirskomu'". Njihov vlasnik je spreman ne samo dopustiti tiskanje očevih prijevoda, nego ih i osobno donijeti u Rim pod uvjetom da nu se za to da neka nagrada i dodijeli materijalna potpora za studij. Lučić je također ustanovio da je Alberti također preveo Priručnik španjolskog moraliste Navarrusa (Martin de Azpilcuet) koji je najprije g. 1557. bio tiskan na španjolskomu, a onda (g. 1588) i na latinskomu kao Manuale sive Enchridion confessariorum et poenitentium. Spominje i rukopis Albertijeva prijevoda rječnika (Dicionario) za koji kaže da bi ga bilo vrlo korisno tiskati. Drugih rukopisa kod Albertija Lučić nije našao, ali je u potrazi za ostalim prijevodima Misala i Breviara namjeravao poći u Poljica gdje se glagoljalo pa su postojali dobri izgledi da ih tamo nađe.253


c) Jedan drugi, još odgovorniji zadatak bio je krajem XVII. st. povjeren zadarskom dominikancu Srećku Posidarja (Possidaria, Possedaria) koji je bio ne samo magistar teologije, nego i izvrstan propovjednik na hrvatskomu.254 Ninski biskup Ivan Burgoforte iz Trogira (1677-88) bio je toliko zadivljen propovijedima na hrvatskomu koje je g. 1682. Posidarja održao u njegovoj biskupiji da je smatrao potrebnim to na poseban način istaknuti Kongregaciji koncila u svom petogodišnjem izvještaju "ad limina". Budući da se u cijeloj Dalmaciji osjećao nedostatak crkvenih knjiga na hrvatskomu255, ninski je biskup u vezi s tim kardinalima iste Kongregacije prenio molbu svojih svećenika da se magistru Posidarji povjeri sastavljanje takvih propovijedi, brevijara i misala, s tim da se te knjige tiskaju u Rimu o trošku Kongregacije za raširenje vjere. To bi - smatra biskup - bilo veoma korisno ne samo svećenicima njegove biskupije, nego i svećenicima u krajevima pod turskom vlašću.256 Istu je molbu biskup ponovio g. 1686. ali - koliko se zna - uzalud.257

č) Budući da je očuvanje narodnog jezika u Dalmaciji mnogo više ovisilo o svijesti i živoj nego napisanoj riječi, Dominikanski je kao Propovjednički red u tom smislu odigrao naročito značajnu ulogu. Za to zaista nije nedostajalo prigoda. Crkvena godina s brojnim svetkovinama i blagdanima, a naročito korizma sa svojih četrdeset i došašće s tridesetak dana pružali su im obilje prilika za poučavanje puka na narodnom jeziku258, dok su plemići, mletački državni činovnici i vojni časnici više voljeli da im se propovijeda na talijanskomu.

 

ć) Apostolski vizitator Dalmacije veronski nadbiskup Agostino Valier, koji je g. 1579. po naredbi pape Grgura XIII. g. 1579. službeno pohodio Dalmaciju, svjedoči o upotrebi narodnog jezika u dominikanskim crkavama.259 Njegov izvještaj potvrđuje i službeni izvještaj jednog drugog talijanskog vizitatora, Vincenza Hercolanija, koji je po naređenju generala dominikanskog reda g. 1614. izvršio službeni pohod Dalmatinske provincije. On u svom izvještaju navodi da se u svim dominikanskim samostanima u Dalmaciji propovijeda na hrvatskomu ne samo kroz cijelu korizmu i došašće, nego na sve blagdane i svetkovine preko crkvene godine. U samostanskim crkvama se - kako navodi - prva misa služi na latinskomu, ali tako da se poslanica i evanđelje pjevaju na hrvatskomu.260 U zadarskoj se crkvi, osim toga, svaki dan za samostansku zajednicu služila misa na hrvatskomu.261 Hercolani nije propustio navesti imena nekoliko fratara koji su se isticali kao vrsni propovjednici na hrvatskomu i talijanskomu. Tako za Alberta Fertilija s Brača kaže da je "dobar propovjednik na 'slavenskomu'"; za Vinka Suhojevića iz Jelse na Hvaru da je najnadareniji propovjednik Dalmatinske provincije bilo na 'slavanskomu', bilo na talijanskomu; za Splićanina Ambroza Lučića da ga gotovo svi dalmatinski biskupi i mletačka gospoda veoma cijene zbog propovjedničkog dara.262

d) Hercolanijeve tvrdnje potvrdio je g. 1705. i generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Giustino da Riva koji je u jednom svom izvještaju vladi u Mlecima navodi da se 18 od 90 redovnika - koliko ih je u vrijeme imala Dalmatinska provincija - bave propovijedanjem ne samo u svojim crkvama, nego u cijeloj Dalmaciji, i to uglavnom na hrvatskom jeziku.263 Propovjednici su se obično u mjesecu siječnju raspoređivali za propovijedanje u raznim dalmatinskim gradovima i značajnijim mjestima uzduž obale. U sačuvanim registrima provincije najčešće se spominju gradovi Kopar, Pula, Rijeka, Senj, Rab, Krk, Cres, Lošinj, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Dubrovnik, Kotor i Budva. Dominikanski propovjednici su nerijetko bili pozivani i u razne talijanske gradove kao što su Trst, Venecija, Siena i dr. G. 1750. bilo je raspoređeno 18 korizmenih propovjednika za cijelo istočno-jadransko područje.264 Prvenstvo se davalo generalnim propovjednicima koji su imali veliko propovjedničko iskustvo, a morali su imati barem lektorski naslov. Budući da je potražnja za propovjednicima bila velika, u korizmi su im pomagali slobodni bakalaureusi, a ponekad čak magistri teologije i profesori generalnog studija u Zadru, iako je to bilo zakonski zabranjeno.265


dž) Jezična situacija je bila najkarakerističnija u samomu Zadru gdje se nalazilo ne samo njezino sjedište, nego i generalno učilište na kojemu su, pored domaćih, studirali mnogi mladići iz raznih zemalja, u prvom redu iz Italije. U školi se predavalo na latinskomu, ali se u samostanu i crkvi uglavnom propovijedalo i obavljali obredi na hrvatskomu266, što je u znatnoj mjeri privlačilo narod. Toga su bili svjesni članovi Dalmatinske provincije, što je na poseban način došlo do izražaja u parnici koju je ona vodila s mletačkim fratrima Kongregacije bl. Jakova Salomona početkom XVIII. st. kad su je oni pokušali sebi pripojiti. Kako bi to ostvarili oni su pokušali uvjeriti vrhovnu upravu reda u Rimu da generalno učilište dodjeljivanjem najviših akademskih naslova ustvari slabi redovničku stegu. Saznavši za taj plan, Dalmatinska mu se provincija odlučno suprotstavila uputivši vrhovnoj upravi reda poseban memorandum u kojemu je pobila sve optužbe mletačkih fratara:


(1) Ukinuti davanje viših akademskih naslova značilo bi suprotstaviti se općoj praksi u dominikanskom redu, državnim i crkvenim zakonima koji dopuštaju razliku po činovima, dostojanstvu i naslovima. Isto tako i Konstitucijama reda predviđaju davanje magistarskih, bakalaureatskih i lektorskih naslova onima koji predavaju na učilištima, kao i posebno istaknutim propovjednicima naslova generalnih propovjednika.267


(2) Običaji, redovničko opsluživanje, rad i samoprijegor su značajke njihova života i rada, tako da većina naroda naprosto hrli u njihove crkve. Jedino oni stalno i uspješno u svakom dalmatinskom gradu drže propovijedi na 'ilirskom' jeziku; biskupi drže u velikoj cijeni njihov uzoran život i razborito ponašanje, kako se to nepobitno može utvrditi iz jednog dokumenta koji su izdali sami biskupi, predstavnici državnih vlasti, plemstva i pučana cijelog dalmatinskog kraljevstva.268 Dominikanska je crkva - što može posvjedočiti sav narod - prava zadarska katedrala. Siromašna je i jednostavna, ali se u njoj danju i noću obavljaju vjerski obredi, mise, ispovijedi, propovijedi, ružarij i druge vrste pobožnosti na 'ilirskom' jeziku, jednako kao što se to čini i u drugim dominikanskim crkvama u Dalmaciji.269 Premjestiti dalmatinske fratre u Veneciju, a mletačke dovesti u Dalmaciju značilo bi osuditi narod u Dalmaciji da ne sluša propovijedi niti prima duhovnu utjehu na "ilirskom jeziku".270

 
(3) Optužbe mletačkih fratara da u Dalmatinskoj provinciji nema ni redovničke stege ni ozbiljnog intelektualnog rada pokušaj je da se dokopaju dalmatinskih samostana, a njihove članove rasprše ili učine lutalicama i svojim slugama.271


(4) Dalmatinski fratri (la natione dalmatina) nikada ne bi prihvatili činiti novicijat u Veneciji ili negdje na kopnu, jer tamo prilikom ulaska u novicijat treba platiti 150 dukata, što nijedan Dalmatinac ne bi bio u stanju platiti. To bi praktično značilo smrt za dominikanski red u Dalmaciji i prepustiti narod vlastitoj sudbini, jer ne bi bilo nikoga tko bi propovijedao na "ilirskom jeziku" ili dijelio sakramente "na materinjem jeziku".272 "Bez 'ilirskih' dalmatinskih redovnika ne samo da se ne bi povećao, nego bi potpuno izostao duhovni plod zbog manjka ispovjednika i propovjednika na materinjem jeziku i, na kraju krajeva, izostalo bi dobro bližnjega, što je glavna svrha zbog koje je naš red ustanovljen, tako da bi se obistinila ona: 'Djeca su tražila kruha, a nije bilo nikoga tko bi joj ga lomio'".273 I u Dalmaciji postoje svi uvjeti za odgoj redovnika po pravilima Tridentskog sabora. Mladi dalmatinski gojenci u Veneciji ne bi nikada naučili ni propovijedati, ni vršiti obrede na vlastitom jeziku.274

Memorandum dalmatinskih dominikanaca su potkrijepili i neki crkveni dostojanstvenici vlastitim svjedočanstvom. Skradinski biskup Gregorio Civalelli (1698-1713) je u jednoj vlastoručno potpisanoj izjavi 20 prosinca 1705. napisao: "Vladanje i djelovanje velečasnih otaca Sv. Dominika u Zadru i Šibeniku tako su primjerni da je njima duhovno okrijepljen sav onaj narod; ne propuštaju nijednu priliku da usmjeruju propovijedima, ispovijedima i misijama na materinskom jeziku ilirski narod, usmjerujući svojim žarom duše putem savršenosti, naročito pobožnošću presvetog ružarija; nikada u tim gradovima nisu nanijeli bilo kakvo zlo, nego su izgrađivali svojom učenošću i javnim konferencijama."275 Još je izričitiji bio zadarski nadbiskup Viktor Prioli, rodom Mlečanin (1688-1712), koji je 6. siječnja 1706. zadarskim dominikancima izdao poseban dokument u kojemu tvrdi da se oni ističu svojim požrtvovnim radom ispovijedajući, propovijedajući narodu u svojoj crkvi kroz korizmu, došašće i preko crkvene godine na "ilirskom" jeziku te da je njihovo generalno učilište otvoreno svima koji su željni znanja, a ne samo članovima vlastitog reda.276


Uz propovijedanje dominikanci su u nas - slično kao i drugdje u svijetu - naročito zauzeto gajili dvije vrste pobožnosti: Imena Isusova i Gospine krunice ili ružarija. Prvu pobožnost krunice - u njenom osnovnom obliku -počeo širiti dominikanski svetac Petar mučenik iz Verone (+ 1252), a naročito su je proširili Henrik Seuse (1259 - 1366) i bl. Ivan Dominici (1357 - 1419). Ne znamo kada se ona točno počela širiti po hrvatskim krajevima. U sačuvanim izvornim dokumentima ona se spominje tek u XVI. st., što ne znači da nije bila poznata i ranije.277 Druga pobožnost je bila još popularnija. Njeni počeci se gube - kao što je poznato - još u srednjem vijeku, a u današnjem su je obliku najviše proširili njemački kartuzijanci Henrik Egher (+ 1408) i Dominik iz Prusije (+ 1461) te dominikanac Alan de la Roche (+ 1475). U Dalmaciji prvi put susrećemo osnivanje jedne bratovštine Gospine krunice u jednom dokumentu koji je 26. siječnja 1535. izdao prokurator Dominikanskog reda fra Kristoforu iz Zadra da može posvuda osnivati bratovštine, u njih primati kako muškarce tako i žene te podizati kapele pod tim imenom.278 Drugi spomen osnivanja bratovština Gospine krunice nalazimo u pismu koje je general dominikanskog reda Francesco Romeo za vrijeme svog službenog posjeta Dalmatinskoj provinciji izdao u Korčuli 16. rujna 1546. fra Dominiku Severinu s otoka Brača s odobrenjem da u nju može upisivati muškarce i žene.279 Iza toga je osnivanje takvih bratovština teko ovim redom. 21. svibnja 1572, u Zadru280, 11. siječnja 1579. u Dubrovniku281, 1. svibnja 1582. u Šibeniku282, 29. kolovoza 1582. takvo se odobrenje daje petorici dalmatinskih dominikanaca (trojici iz Zadra te po jednomu iz Šibenika i Hvara)283. Slijedilo je osnivanje drugih bratovština. Tako je general reda Siksto Fabri (1583 - 89) izdao nekoliko takvih odobrenja: 3. lipnja 1583. fra Placidu iz Zadra da može osnovati jednu bratovštinu ne preciziravši o kojem se mjestu radi284, 4. lipnja 1583. magistru fra Jakovu iz Šibenika za osnivanje bratovština Imena Isusova i Gospine krunice285, 24. rujna 1588. za bratovštinu Gospine krunice u samostanskoj crkvi u Bolu.286 3. prosinca 1591. general reda Hipolit M. Beccaria izdao je takvo odobrenje fra Ambrozu iz Splita287 itd. Obično su u svakom samostanu postojale takve bartovštine. Provincijalni kapituli su redovito imenovali glavnog promicatelja bratovštine za cijelu provinciju, koji je usklađivao djelatnost samostanskih promicatelja. Takve su bratovštine, koje su bile osnivane u svim važnijim gradovima i mjestima uzduž jadranske obale, nerijetko imale velik broj članova i vršile snažan vjerski utjecaj. Dovoljno je navesti primjer Zadra koji je u to vrijeme imao oko 6-7.000 stanovnika, od čega je 2.505. osoba bilo učlanjeno u dominikansku bratovštinu Gospine krunice.288

 

Stjepan Krasić, OP

 

 


106 MORGHEN R., Medioevo cristiano, Bari, Editori Laterza, 1974, str. 32-33.
107 Usp. GRUNDMANN H., Religiöse Bewegungen im Mittelalter, Hildesheim, Georg Olms Verlangsbuchhandlung, 1961, str. 18-37.
108 "Quoniam ecclesia Dei, et in iis quae spectant ad subsidium corporis, et in iis quae ad profectum veniunt animarum, indigentibus sicut pia mater providere tenetur: ne pauperibus, qui parentum opibus juvari non possunt, legendi, et proficiendi opportunitas subtrahatur, per unamquamque ecclesiam cathedralem magistro, qui clericos ejusdem ecclesiae, et scholares pauperes gratis doceat, competens aliquod beneficium assignetur, quo docentis necessitas sublevetur, et discentibus via pateat ad doctrinam. Il aliis quoque ecclesiis sive monasteriis, si retroactis temporibus aliquid in eis ad hoc fuerit deputatum. Pro licentia vero docendi nullus pretium exigat, vel sub obtentu alicujus consuetudinis, ab iis qui doceant, aliquid quaerat: nec docere quempiam, petita licentia, qui sit idoneus, interdicat" (MANSI J. D., Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, tomus XXII, Venetiis 1778, 228).
109 VERGER J., Le universit del medioevo, Bologna, il Mulino, 1982, str. 117-118.
110 "Quia nonnullis propter inopiam, et legendi subsidium et opportunitas proficiendi subtrahitur, in Lateranensi concilio pia fuit institutione provisum, ut per unamquamque cathedralem ecclesiam [...]. Verum quoniam in multis eccelsiis id minime observatur: nos praedictum roborantes statutum, adjicimus, ut non solum in qualibet cathedrali ecclesia, sed etiam in aliis, quarum sufficere poterunt facultates, constituatur magister ideoneus a praelato cum capitulo, sed majori ac saniori parte capituli, eligendis, qui clericos ecclesiarum ipsarum, et aliarum gratis in grammaticae facultate ac aliis instruat juxta posse. Sane metropolitana ecclesia theologum nihilo minus habeat, qui sacerdotes et alios in sacra pagina doceat, et in his praesertim informet quae ad curam animarum spectare noscuntur. Assignetur autem cuilibet magistrorum a capitulo unius praebendae proventus, et pro theologo a metropolitano tantumdem: non quod propter hoc efficiatur canonicus, sed tamdiu reditus ipsius percipiat, quamdiu perstiterit in docendo. Quod si forte de duobus magistris metropolitana ecclesia gravetur, theologo juxta modum praedictum ipsa provideat: grammatico vero in alia ecclesia suae civitatis sive diocesis, quod sufficere valeat, faciat provideri" (MANSI J. D., n. dj., col. 999).
111 Usp. GRUNDMANN H., n. dj. str. 38-49; VASOLI C., La cultura dei Mendicanti: "Le scuole degli Ordini Mendicanti", In Todi, Presso l'Accademia Tudertina, 1978, str. 440.
112 Pod pojmom Prosjačkih redova se razumijevaju prije svega Propovjednički ili Dominikanski i Franjevački red, zatim Pustinjački red sv. Augustina i Karmelićanki red koji su nastali kao rezultat pauperističkog pokreta krajem srednjeg vijeka. Ime su dobili po dobrovoljnom osobnom ili zajedničkom odricanju materijalnih dobara živeći isključivo od ploda vlastitog rada i milostinje ("prosidbe") i - za razliku od monastičkih redova - ne prakticiraju nepokretljivost u odnosu na mjesta u kojima žive (stabilitas loci).
113 EHRLE F., S. Domenico, le origini del primo Studio Generale del suo Ordine a Parigi e la Somma Teologica del primo Maestro, Rolando da Cremona: "Miscellanea Domenicana", Romae 1923, str. 85. Ciljajući na njegovu učenost Dante Alighieri za nj piše: "U kratko vrijeme velik učenjak posta" (Raj, XII, 85).
114 Izvorne Konstitucije iz g. 1220. nisu se u cjelosti sačuvale, ali se sačuvao njihov nešto promijenjeni oblik iz g. 1228. u kojima se članovima reda propisuje: "Qualiter intenti debeant esse in studio, ut de die, de nocte, in domo, in itinere legant aliquid vel meditentur, et quidquid potuerunt retinere cordetenus nitantur" (usp. SCHEEBEN H. C., Die Konstitutionen des Predigerordens unter Jordan von Sachsen: QFGDD, XXXVIII, Köln - Leipzig 1939, n. XIII, str. 56; SSOP I, 50).
115 Usp. HINNEBUSCH W. A., The History of the Dominican Order, I, New York, Alba House, 1969, str. 39-76; VICAIRE M. H., Histoire de saint Dominique, I, Paris, Les Éditions du Cerf, 1982, str. 337-341; isti, Dominique et ses Prâcheurs, Fribourg-Paris, 1977, str. 101-148; KOUDELKA V. J., Dominikus, Olten und Freiburg im Breisgau, 1983, str. 176-184; MANDONNET P., La crise scolaire au début du XIIIe siecle et la fondation de l'Ordre des Frres-Prcheurs: "Revue d'histoire ecclésiastique" XV, n. 1 (Louvain 1914) 34.
116 Usp. GERARDUS DE FRACHETO, Vitae Fratrum: MOPH I, str. 138.
117 Istakavši se na vodstvu Rimske provincije (1238-1242) bio je izabran za 5. generala reda (1254-1263) dovevši ga do najvećeg procvata. Uredio je njegovo školstvo i vanjske misije, ujedinio obred, predsjedao zasjedanju 10 općih zborova reda na kojima su bile donesene važne smjernice za njegovu budućnost. Poslije smrti pape Celestina IV. bio je g. 1241. izabran za papu, ali su kardinali, pod pritiskom rimskog senatora Mattea Orsinija, promijenili odluku i, umjesto njega, izabrati Inocenta IV.(1243-1254). Ostavio je iza sebe više zapaženih djela teološkog, pravnog i propovjedničkog sadržaja (usp. WENCK, K., Das erste Konlave der Papstgeschichte: "Quellen und Forschungen aus italienischen Archiven und Bibliotheken" 18 (1926) 101-170; MORTIER A., n. dj. str. 415-533).
118 HUMBERTUS DE ROMANIS, De vita regulari, II, Romae 1889, str. 42.
119 "Circa scientiam praedicatoris notandum est, quod ad praedicatorem pertinet habere scientiam, cum habeat alios docere" (HUMBERTUS DE ROMANIS, De eruditione religiosorum praedicatorum, Romae 1739, str. 19).
120 HUMBERTUS DE ROMANIS, Expositio super regulam D. Augustini, Comi 1602, str. 2-6; DUVAL A., L'étude dans la législation religieuse de saint Dominique: "Melanges Chenu", Paris 1967, str. 222; BEDOUELLE G., Dominik ili dar riječi, Zagreb 1990, str. 124.
121 HUMBERTUS DE ROMANIS, De vita regulari, str. 29-30.
122 De vita regulari, I, str. 435-436; II, str. 42.
123 MORTIER A., Histoire des Maîtres Généraux de l'Ordre des Frres Prcheurs, I, Paris 1903, str.58-82; CONSTANT M.-D., Sur les pas de Saint Dominique en France, Paris, Libraire Dominicaine, 1926; HINNEBUSCH W. A., n. dj., str. 39-76; MANDONNET P., Les Frres Prcheurs et le premier sicle de leur histoire, Semour 1918, str. 10-11.
124 Usp.KOUDELKA V., Dominikus, str. 42-61: DUVAL A., L'étude dans la législation religieuse de Saint Dominique, str. 242-247. Svrhu i narav Dominikanskog reda plastično je nešto kasnije izrazio Toma Akvinski riječima: "Kao što je savršenije prosvijetljivati nego samo svijetliti, tako je savršenije drugima dijeliti plodove svog razmatranja nego samo razmatrati" (Summa theologiae, II-II, q.188, a.6). 125 Usp. DENIFLE H., Die Universitäten des Mittelalters bis 1400, I, Berlin 1885, str. 473.
126 WALZ A., San Domenico e le Universit: "Angelicum" XI (1934) 341-342.
127 Usp. D'AMATO A., I Domenicani a Bologna, I, Bologna 1988, str. 31-149; JARRET B., The English Dominicans, London 1921, str. 65; SCHEEBEN H. C., Der heilige Dominikus, Freiburg im Br., 1927, str. 363; D'IRSAY S., Histoire des Universités, I, str. 154; PELSTER F., Das Leben und die Schriften des Dominikanerlehrers Richard Fishacre: "Zetischrift für katholische Theologie" 54 (1930) 518-533; WALZ A., n. dj. str. 356.
128 GERARDUS DE FRACHETO, Vitae Fratrum, str. 102-108; usp. IORDANUS DE SAXONIA, Epistulae, str. 4-69; BERG D., Armut und Wissenschaft. Beiträge zur Geschichte im 13. Jahrhundert, Düsseldorf 1977, str. 59; VERGER J., n. dj. str. 127-128; BARONE G., La legislazione sugli "studia" dei Predicatori e dei Minori: "Le scuole degli Ordini Mendicanti (secoli XIII-XIV), In Todi 1978, str. 212-213; .
129 O tomu v. MANDONNET P., n. dj., str. 13; BERG D., n. dj., str. 32 i 158.
130 PFEIFFER N., Die ungarische Dominikanerordensprovinz von ihrer Gründung 1221 bis zur Tatarenverwüstung 1241-1242, Zürich 1913, str. 25-29; SCHEEBEN H. C., Der heilige Dominikus, Freiburg/B., Herder, 1927, str. 358-359.
131 GERARDUS DE FRACHETO, Vitae Fratrum Ordinis Praedicatorum necnon Cronica Ordinis ab anno MCCIII usque ad MCCLIV, edidit fr. Benedictus M. Reichert: Monumenta Ordinis Praedicatorum Historica - u daljnjem citiranju: MOPH - I, Lovanii 1896, str. 306-307.
132 N. dj., str. 307. Upozoravam na istovjetnost imena tog samostana s imenom samostana Sv. Nikole u Bologni. Nalazio se u današnjoj Vlaškoj ulici na mjestu gdje je biskup Vrhovac g. 1827. podigao sirotište (usp. HORVAT R., Prošlost grada Zagreba, Zagreb 1992, str. 184-185). Samostan je, zbog turske opasnosti, g. 1473. bio prenesen na utvrðeni Grič uz crkvu Sv. Katarine koja je otprije bila dominikansko vlasništvo.
133 Iz prije spomenutog ljetopisa priora Petra znamo da je Sadok iz Poljske u Zagrebu osnovao samostan, ali se ne zna kada je to bilo. Samostan se prvi put spominje u pismu pape Grgura IX (1227-1241) od 16. lipnja 1241. upućenom priorima dominikanskih samostana u Zagrebu i Čazmi u kojem ih moli da zaštite obitelj ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. (1235-1270) koji je poslije bitke na rijeci Šajo pobjegao pred Tatarima u Hrvatsku (THEINER A., Vetera monumenta historiam Slavorum Meridionalium illustrantia, vol. I, Romae 1863, str. 184; SMIČIKLAS T., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, Zagreb 1906, str. 129; PLEVNJAK F., Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zagreb 1910, str. 39). Očito je da su dominikanci znatno ranije došli u Zagreb i Čazmu, jer ovako velik ugled nisu mogli steći u kratko vrijeme.
134 TKALČIĆ I. K., Preporod biskupije zagrebačke u XIII. vieku: "Rad JAZU" 41 (1877) 142; isti, Pavlinski samostan u Dubici: "Viestnik Hrvatskog Arheološkog Društva", N.S. (1895) 189; PFEIFFER N., n. dj. str. 44.
135 PFEIFFER N., n. dj. str. 34-35.
136 Prvi put se spominje u jednoj ispravi iz g. 1266. (usp. TKALČIĆ I. K., Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, I, Zagreb 1873, str. 135).
137 SMIČIKLAS T., n. dj., XII, str. 419.
138 Bitna literatura o tim samostanima navedena je u: Enciklopediji Jugoslavije, 3, Zagreb 1984, str. 521-522.
139 SMIČIKLAS, n. dj., III, Zagreb 1905, str. 298, br. 265; KUKULJEVIĆ I. Regesta documentorum regni Crtoatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Zagreb 1896, n. 218.
140 FARLATI D., Illyricum sacrum, IV, Venetiis 1768, str. 218.
141 Prvi put se spominje g. 1243. i to kao prioralni samostan, što znači da je osnovan nekoliko godina prije toga (THOMAS ARCHIDIACONUS, Historia Salonitana: "Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium", XXVI, Zagreb 1894, str. 187).
142 Dominikanci su se u gradu stalno nastanili g. 1228, ali su tek g. 1244. dobili stalno i sigurno boravište (SMIČIKLAS T., n. dj., IV, str. 260-261).
143 BIANCHI C.F., Zara cristiana, II, Zara 1879, str. 30-32.
144 THALLOCZY L. - JIREČEK C. - SUFFLAY E., Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, vol. I, Vindobonae 1913, str. 70, n. 247.
145 FARLATI D., n. dj., str. 349-350.
146 N. dj. VI, str. 441-442.
147 ZANINOVIĆ A., Pogled na apostolsko-znanstveni rad dominikanaca u hrvatskim zemljama: "Bogoslovska smotra", god. VIII (1917), str. 265.
148 FARLATI D., n. dj. VI, str. 443; THALLOCZY L. - JIREČEK C. - SUFFLAY E., n. dj. str. 147, n. 489 c.
149 Usp. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, XLIV (Split 1921), str. 39-40.
150 SMIČIKLAS T., n. dj., VIII, str. 313-314.
151 ĐURIĆ V., Dubrovačka slikarska škola, Beograd, SAN, 1963, str. 260.
152 SMIČIKLAS T., n. dj., XI, str. 312-314.
153 ZANINOVIĆ A., n. dj. str. 265.
154 SMIČIKLAS T., n. dj., XIV, str. 365-371.
155 Prvi put se spominju g. 1380. u buli Urbana VI. (Bullarium Ordinis Praedicatorum - daljnjem citiranju: BOP - II, Romae 1730, str. 297).
156 Archivum Secretum Vaticanum - u dalnjem citiranju ASV - Processus Concistoriales, 53, f. 1285v.
157 Usp. KRASIĆ S., Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487-1550, Roma 1972, str. 41. Pavao, provincijal jedinstvene provincije Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, postavio je 10. srpnja 1297. fra Šimuna, priora zadarskog samostana, za posebnog prokuratora u Rimskoj kuriji "za Provinciju Ugarsku i Dalmaciju", potvrdivši na taj način da su se one već u to vrijeme stvarno razlikovale (usp. Rim, Archivum Generale Ordinis Praedicatorum - u daljnjem citiranju: AGOP - XIV, liber HHH, ff. 91v-93r; MOPH IV, Romae 1899, str. 53, 161).
158 BOP II, 322-323.
159 N. dj. str. 297. Na službenom pečatu provincije iz XV. st. prikazan je prizor Marijina Naviještenja, iz čega se može razložno pretpostaviti da se ona još od početka zvala "Dalmatinskom provincijom Marijina Naviještenja. Provincijalni kapitul iz g. 1785. uputila je molbu generalu reda Balthasaru de Quiones da zatraži od pape Pija VI. da se blagdan Navještenja u provinciji slavi kao "solemnitas cum octava solemni tum in Quadragesima, quam extra" (Registrum Provinciae Dalmatiae - u daljnjem citiranju RPD - rukopis u arhivu Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu - vol. III, [1769-1850], str. 144).
160 BOP II, 322-323.
161 U službenom zahtjevu, koji je 29. listopada 1392. u njihovo ime u Veneciji sastavio javni bilježnik Georgius de Sibilino, talijanski redovnici su izjavili da "a temporibus, ultra de quibus non extabat memoria, fuerint de provincia Lombardie inferioris et ipsi provincie subiecti preter quam a parvo tempore citra quo fuerunt subiecti et uniti provincie Sclavonie, quod factum fuisse dicitur preter conscientiam et voluntatem fratrum et capitulorum predictorum trium conventuum" (AGOP XIV, liber A, pars I, ff. 132r).
162 Budući da je u mjesecu srpnju 1392. umro dalmatinski provincijal fra Ilija iz Drača, sporazuman razlaz su 12. srpnja 1393. potpisali u dominikanskom samostanu u Zadru zamjenik lombardskog provincijala s jedne, te novi dalmatinski provincijal Aleksije iz Dubrovnika, s druge strane. Ugovor je sastavio javni bilježnik u Zadru Articutius de Rivignano "regnante Serenissimo principe et domino nostro domino Sigismundo, Dei gratia illustri rege Ungarie, Dalmatie, Croacie etc. ac marchione Brandemburgense etc., temporeque Reverendissimi in Christo patris et domini domini Petri de Matafariis, eadem Dei gratia Jadrensis archiepiscopi, vacante comite civitatis Jadre..." (ondje, ff. 133v-135r).
163 MOPH VIII, Romae 1900, str. 199.
164 MOPH, VIII, Romae 1900, str. 199.
165 BOP I, Romae 1729, 168; KRASIĆ S., n. dj., str. 42.
166 KRASIĆ S., ondje.
167 KRASIĆ S., Regesti pisama generala dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392 - 1600): "Arhivski vjesnik" XVII - XVIII (1974 - 1975), str. 190, br. 283.
168 N. dj. str. 199, br. 384.
169 N. dj. str. 223, br. 650.
170 N. dj. str. 235, br. 812.
171 FARLATI D., Illyricum sacrum, VI, str. 447-448.
172 KRASIĆ S., n. dj., str. 240, br. 882.
173 N. dj., str. 244, br. 920.
174 MOPH IX, Romae 1901, str. 23.
175 N. dj. "Arhivski vjesnik" 21-22 (Zagreb 1978-1979), str. 210, br. 1039.
176 MOPH IX, 23; KRASIĆ S., n. dj. str. 215, br. 1089.
177 KRASIĆ S., ondje.
178 MOPH XI, Romae 1902, str. 213.
179 MOPH XI, Romae 1902, str. 213.
180 FARLATI D., n. dj. VI, str. 447-448.
181 KRASIĆ S., n. dj., str. 236, br. 1283.
182 Apostolski vizitator Dalmacije A. Valier g. 1579. za crkvu Sv. Dominika u Cresu navodi da je zapuštena i napuštena (ASV, S. Congregatio Concilii, Visitatio Apostolica 57, Visitatio Dalmatiae 1575, f. 24).
183 ASV, Miscellanea, armarium VII, vol. 101, f. 165v.
184 MOPH XI, 213.
185 RPD III, str. 40, 238.
186 Ovaj samostan, koji je dotle pripadao mletačkoj kongregaciji Bl. Jakova Salominija, senat Mletačke republike je 24. svibnja 1777. povjerio Dalmatinskoj provinciji. Prvi njegov upravitelj je bio lektor fra Dominik Prismich. Dotle ga je držala Venecijanska provincija (RPD III, str. 73; Liber Consiliorum conventus Bolensis - rukopis u arhivu dominikanskog samostana u Bolu na Braču - str. 73-83.
187 J. LE GOFF, Il basso medioevo, Milano, G. Feltrinelli, 1997, str. 286-287.
188 N. dj., str. 283-288.
189 Serafin Cerva-Crijević tvrdi da se još u XVIII. st. kod stanovnika Blažuja sačuvala neprekinuta predaja o postojanju dominikanskog samostana u njihovu mjestu i da su se u to vrijeme vidjeli njegovi ostaci. Postojao je - po njemu - do pada Bosne kada su ga Turci porušili a njegovo kamenje upotrijebili za gradnju mosta na rijeci Željezac (Monumenta Congregationis S. Dominici de Ragusio Ordinis Fratrum Praedicatorum (rukopis u dominikanskoj knjižnici u Dubrovniku), III, str. 38. Danas se spomenuta rijeka zove Željeznica. Čini se da je i samo mjesto Blažuj dobilo svoje ime po dominikanskom samostanu posvećenom nebeskom zaštitniku Dubrovnika, što bi značilo da su ga osnovali dubrovački dominikanci.
190 Commetariolum de Provinciae Hungariae originibus: MOPH I, str. 307-308.
191 BOP VII, Romae 1739, str. 222.
192 FARLATI D., n. dj. IV, str. 260.
193 O tomu i drugim pitanjima opširnije sam pisao u raspravi Djelovanje dominikanaca u Bosni u srednjem vijeku: "Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne", Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989), Sarajevo, Vrhbosanska Visoka Teološka Škola, 1991, str. 173-240.
194 Del Castiglio donosi jednu legendu vezanu za Ivanov način putujućeg propovjednika samo sa štapom i knjigom u rici. Kad ga je neki opat u blizini Bodenskog jezera u Njemačkoj, začuðen njegovim odijelom koje nikada prije nije vidio i načinom propovijedanja upitao zašto nosi štap i knjigu, Ivan mu je odgovorio: "Mi smo propovjednici Kristova evanðelja. Odijelo koje nosimo dala nam je njegova majka Djevica Marija. Našem svetom ocu Dominiku, prvom utemeljitelju našega reda, sv. Pavao je dao knjigu, a sv. Petar štap rekavši mu da ide po svijetu i da propovijeda" (usp. CASTIGLIO F. del, Dell'historia generale di S. Domenico et dell'Ordine suo de' Predicatori, Parte prima. In Palermo 1626, str. 232).
195 N. dj. str. 231-132.
196 GERARDUS DE FRACHETO, n. dj., str. 310-311.
197 N. dj. str. 311-312.
198 "Die VIIII aprilis 1397. In dicto Consilio captum fuit de scribendo capitulo generali fratrum predicatorum ac magistro observancie fratrum predicatorum de Veneciis rogando quod ad hunc locum huius civitatis mittant de dictis fratribus observancie predicatorum" (Dubrovnik, Historijski arhiv, Libri Reformationum, 30, f. 59v).
199 CORNELIUS FLAMINIUS, Ecclesiae Venetae antiquis monumentis nunc primum editis illustratae ac in decades distributae, vol. VII, Venetiis 1749, str. 170.
200 O tomu sam opširnije pisao u raspravama: Dominikanski samostan u Bolu na otoku Braču (1474-1974:"Spomenica u povodu 500. obljetnice osnutka dominikanskog samostana u Bolu 1475-1975", Bol - Zagreb, 1976, str. 63-64; isto u: Samostani otoka Brača, Bol, Galerija umjetnina "Branko Dešković", 1993, str. 141-159; Dominikanski samostan Sv. Križa na Čiovu (1432 - 1852) : "Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji", 31, Split 1991, str. 79-95.
201 O tomu sam opširnije pisao u: Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487-1550), str. 57-58; Dominikanski samostan Sv. Križa u Gružu (1437 - 1987): "Croatica Christiana Periodica", br. 20 (Zagreb 1987), str. 184-199.
202 Usp. Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487 - 1550), str. 58-59.
203 N. dj., str. 59-60.
204 N. dj. str. 61-62.
205 N. dj. str. 62 - 65.
206 N. dj. str. 65.

207 Usp. RADONIĆ V., Die Klosterreform in Venedig (1776-1770), Šibenik, "Kačić", 1935, str. 109-120. Dalmatinski provincijal magistar i kasniji šibenski biskup Juraj Šižgorić morao je 22. siječnja 1428. od zadarskog kneza tražiti potvrdu svoje naredbe da starješica dominikanskih koludrica Sv. Dimitrija, o kojima je on vodio duhovnu skrb, ne može obavljati svoju službu više od dvije godine (LJUBIĆ Š. Listine, knj. IX ["Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium", vol. XXI], Zagreb 1890, str. 28-29).
208 Historijski arhiv u Zadru - u daljnjem citiranju: HAZ - Ducali e terminazioni, II, n. 889; Zadar, Arhiv samostana Sv. Frane, kutija I, br. 28.
209 KRASIĆ S., Regesti, str. 189, br. 279; str. 193, br. 320.
210 N. dj., str. 213, br. 530.
211 "Porro ea de insigni Fratrum Ragusini caenobii doctrina civium omnium ab ipsis initiis ac deinceps animos invaserat opinio, ut locus ipse civitatis quasi oraculum, certe sapientiae domicilium haberetur, quo omnes confugerent, unde in rebus dubiis ex Christi doctrina, Ecclesiae iuribus patrumque placitis responsa referrent" (CERVA S., Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur, I, Zagreb, JAZU, 1975, str. 32).
212 Prvi apostolski vizitator Dubrovačke republike nakon Tridentskog sabora Giovanni Francesco Sormano, biskup Montefeltra u Italiji, u svom izvještaju papi Grguru XIII. g. 1573. navodi nasilje koje je nad njima izvršio poznati diplomat Frano Gundulić kao knez Dubrovačke republike g. 1566. i 1567. Kad su oni htjeli izabrati novog generalnog vikara svoje kongregacije, on se tomu odlučno usprotivio u pokušaju da na tom položaju i dalje ostane dotadašnji generalni vikar naredivši mu da zatraži svoju ponovnu potvrdu od izbornog kapitula kongregacije. No on je, poštujući pravila reda, svoj eventualni izbor uvjetovao slobodnim slobodnim izborom zakonitih birača svoje kongregacije, na što ga je Gundulić dao zatvoriti (THEINER A., Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, II, Zagrabiae 1875, str. 335).
213 Pišući o dominikancima u hrvatskim krajevima on navodi: "Quivi non v' dubio, che vi siano stati Padri dell'Ordine per santit molto illustri, poiché Tommaso Gaetano, Cardinale aplissimo, hebbe una volta a dire a Clemente Settimo, dopo la morte di tanti Padri per la peste d'Europa, che dalla sola Congregatione di Ragusa, egli haverebbe potuto servare tanti Padri, che bisognando, sarebbono stati bastevoli a riformar tutto l'Ordine. Ma la trascuraggine dei Scrittori, e la negligenza di chi toccava, ha cagionato, che con grave ingiuria loro, se ne giacciano nell'oblio" (PIO G. M., Delle vite de gli huomini illustri di S. Domenico, Parte prima. In Bologna 1607, col. 274).
214 Bihaćki je samostan Sv. Marije sve dotle pripadao Ugarskoj proviniji reda sa sjedištem u Budimu. Njegova se pripadnost Dalmatinskoj provinciji prvi put spominje g. 1477 (usp. KRASIĆ S., Regesti, str. 188, br. 265).
215 Većina starješina u tim samostanima bili su Dubrovčani od kojih su neki, kao na pr. bihaćki prior fr. Albert, stekli velike zasluge ne samo za spomenuti samostan nego i cio bihaćki kraj. Zbog toga ga je g. 1482. general reda Salvo Cassetta imenovao stalnim počasnim članom tog samostana naredivši da ga nitko ne može smijeniti s tog položaja bez posebnog odobrenja vrhovnog starješine reda (n. dj., str. 207-208, br. 481).
216 N. dj., str. 200, br. 398.
217 N. dj., str. 224, br. 656.
218 N. dj., str. 209, br. 1017; str. 212, br. 1060; str. 218, br. 1113; str. 232, br. 1249 - 1251.
219 O tomu sam opširno pisao u raspravi: Hrvatska dominikanska kongregacija (1508 - 1587): "Bogoslovska smotra", god. XLI, br. 2-3 (Zagreb 1971), str. 293 -309.
220 "Haec provincia olim fuit insignis habens conventus circiter septuaginta, dotata viris illustribus doctrina ac religione praeditis, sed a Turcis devastata, ad tredicim est reducta conventus et quae olim fere duo milia, nunc pene centum alit fratres" (KRASIĆ S., Regesti: "Arhivski vjesnik" 21-22 (Zagreb 1978-1979), str. 282, br. 1705.
221 N. dj. str. 277, br. 1659.
222 N. dj. str. 282, br. 1705. Zbog malog broja članova i nekih nereda generalni kapitul je g. 1596. Dalmatinsku provinciju lišio naslova provincije i sve o na vikarijat (MOPH X, Romae 1901, str. 363), ali ta naredba nije bila provedena, pa joj je već g. 1600 povratio taj naslov i povlastice (n. dj. str. 380, 394).
223 U izvještaju vizitator - izmeðu ostaloga - navodi: "Ho rimosso il P. fra Placido non solo da Cattaro, ma anco dal luogo di Xaniz, né si trova altro frate che ci voglia andare, et li Padri della Provintia non se ne curano, et hanno gratissimo, che si lassi dicendo che lo chiessero al capitolo generale perché furono informati che si poteva far gran bene, ma trovano che  tutto il contrario, essendo solo una cappelletta con un poco reducto da dormire senza entrata o mobile alcuno, pericolosissimo de Turchi, stando incontro a castel Novo, lontano da quello tre o quattro miglia, et di altre male persone, et in quello scoglio non ci  altri che ci habiti, oltre che dicono che  pericolosissimo chi stia quivi per le gelosie della Republica di Venetia et di ladri turchi o scismatici, che gi doi volte han rotto la porta et portato via ogni cosa, etiam la pietra sagrata. Io per non ho fatto altro se non rimovere il detto Padre, né ho renunciato, né accettato di nuovo quel luogo per la Religione" (AGOP XIV, liber K, str. 50-51)
224 AGOP XIV, liber K, str. 590-601.
225 Usp. KRASIĆ S., Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487-1550), str. 146-147.
226 Usp. KRASIĆ S., Dominikanski samostan Sv. Križa u Gružu (1437-1987), str.192.
227 AGOP XIII, 92302.
228 RADONIĆ V., n. dj. str. 28-31; PESENTI E., Roma e Venezia 1754 - 1769. Politica ecclesiastica di Venezia dal Pontificato di Benedetto XIV alla morte di Clemente XIII: "Ateneo veneto", a. XXXIV, vol. I, fasc. 1-2, str. 167.
229 CECCHETTI B., n. dj., II, str. 218 ss; RADONIć V., n. dj. str. 59-64, 87.
230 PETROCCHI M., Il tramonto della repubblica di Venezia e l'assolutismo illuminato, Venezia 1950; LUZZATO G., La decadenza di Venezia dopo le scoperte geografiche nella tradizione e nella realt: "Archivio veneto", 54-55 (1955), str. 162-181; MARTINA G., La Chiesa nell'et dell'assolutismo, del liberalismo e del totalitarismo, Brescia, Morcelliana, 1970, str. 228-263.
231 16. rujna 1775. mletački senat je donio dekret po kojemu su čak i odluke provincijalnih skupština bile podvrgnute nadzoru i odobrenju državnih vlasti (RPD II, str. 58). Po tom dekretu je i provincijalova služba počinjala danom odobrenja mletačkih vlasti (RPD III, str. 83).
232 Mletački senat je poništio valjanost odluka provincijalnih skupština Dalmatinske provincije iz g. 1791. i 1793. prisilivši njezinu upravu objaviti "ut de cetero in Comitiis hiusmodi nullae fiant postulationes, nec supplicationes, neque acceptationes litterarum, graduum atque institutionum, etiam per litteras patentes, nisi prius sint supremo eiusdem Senatus decreto confirmatae atque in Exc.mo Venetorum Collegio pro executione licentiatae" (RPD, III, 244-249).
233 RPD III, 58-59.
234 RPD III, 83.
235 RPD III, 82.
236 RPD III, 140.
237 "In Dalmazia, rigorosamente parlando, non abbiamo che undici di siffatti Conventi, nove cio di Domenicani e due di Benedittini. Ma sebbene tutti gl'altri siano mendicanti e per istituto e per fatto, sono per effettivamente tutti possidenti, a riserva di solo sei [...] Ma sarei per ugualmente alieno dall'applicare letteralmente le prescrizioni del Decreto 8 giugno ai Conventi de' Domenicani ed al Monasteri de'Benedittini, mentre da questa applicazione non potrebbe il Demanio nazionale che ritrarre un sicuro guadagno. i primi non sono che trentadue religiosi, tutti sacerdoti, ed occupano nove Conventi. I secondi sono appena quattro, parimenti sacerdoti, e ne occupano due. Si riducano adunque i Domenicani a due Conventi ed ad un solo i Benedittini assegnando a ciascuno di essi lire 700 annue di Milano, ne verebbe la spesa d'italiche lire 18.900. Ora le rendite attuali degli undici Chiostri di questi due Ordini ammontano ad annue italiane lire 44.047, resterebbe a favore dello Stato l'avanzo di annue lire 25.147, da cui per converebbe sempre dedurre l'ammontare di tutte le passivit che aver potessero, le quali potrebbero essere di qualche conseguenza (Chiostri dei Frati latini, str. 47: Dokumenat se nalazi u mjestu Cavagno/Milano, Archivio parrocchiale, a potječe iz Dandolove vile koja je kasnije pretvorena u liječilište Talijanskog crvenog križa [Croce Rossa Italiana]).
238 Ondje, str. 48.
239 Ondje.
240 PELOZA M., La rinascita dell'Ordine domenicano nella Dalmazia e a Ragusa durante il giuseppinismo in dissoluzione (1827 - 1852): "Archivum Fratrum Praedicatorum", XXXVIII (1986), str. 396-398.
241 N. dj. str. 405.
242 "... quod cum alias monasteria et conventus Sancti Dominici de Civitate Austrie et Sancti Petri Martyris de Utino atque Sancti Dominici de Justinopoli Ordinis Predicatorum a temporibus ultra, de quibus non extat memoria, fuerint de provincia Lombardie inferioris et ipsi provincie subiecti, preter quam a parvo tempore citra quo fuerunt subposti et uniti provincie Sclavonie, quod factum fuisse dicitur preter conscientiam et voluntatem fratrum et capitulorum predictorum trium conventuum..." (AGOP XIV, liber A, pars A, f. 132r).
243 To saznajemo iz oporuke Ruže, udove Brajka Pridimerića iz Zadra, koja je 29. IV. 1492. ostavila dvije grgurske mise za sebe i svoje pokojne navevši u svojoj oporuci da ih imaju reći dva dominikanca: fra Bartul i fra Ivan Zelenko ("quas quidem voluit et ordinavit celebrare per fratrem Bartholum litere Slave et per fratrem Ioannem Zelencho in dicto monasterio sancti Dominici commorantes" (STRGAČIĆ A., Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim ustanovama grada Zadra : "Zadar - Geografija - Ekonomija - Saobraćaj - Povijest - Kultura. Zbornik", Zagreb, Matica Hrvatska, 1964, str. 399). Slično je 6. VIII. 1498. Nikola Sučinić oporučno ostavio da se izreknu dvije grgurske mise. Jednu je trebao izreći "fra Bartolomeo S. Dominici, de littera slava", a drugu "venerabilis vir Vito a Lazareto" (crkva Sv. Duha) u Zadru (HAZ, Spisi zadarskih bilježnika, Matthaeus Sonzonius, sv. IX, oporuka br. 80). U jednom spisu od 14. IV. 1490. u istom se samostanu spominje "venerabilis frater Bartolus Stoisich, ordinis Sti Dominici de Jadra" (HAZ, Spisi zadarskih bilježnika, Johannes Franciscus Grisinus, sv. II, sveščić 2, f. 5). Vjerojatno se radi o istom redovniku koji je u oporuci Katarine, udove Jakova Goisich, od 7. XI. 1465. naveden kao franjevac trećoredac (Zagreb, Arhiv Provincije Franjevaca Trećoredaca, Pergamene III A 11).
244 U inventaru sakristije crkve Sv. Dominika u Zadru iz g. 1762. meðu ostalim knjigama spominje se i "un messal illirio" (KRASIĆ S., Inventar umjetničkih predmeta u nekadašnjoj dominikanskoj crkvi u Zadru: PPUD, 27 (1988), str. 244; STRGAČIĆ A., n. dj. str. 418. U zadarskoj nadbiskupiji se, pored latinskoga, od starine upotrebljavao i staroslavenski jezik. O tomu zadarski arhiðakon Valerije Ponte (1603-1679) u svom djelcu Commentarium de ecclesia Jadrensi piše: "Dioecesis Jadrensis patet in circuitu una cum insulis ad centum circiter millia passuum; triginta sex habet parochias, tredecim in continenti, reliquas in insulis adjacentibus positas, quae praesbyteris idiomatis Illyrici per concursum conferuntur, quorum regimine sacramenta populo conferuntur, ac religionis ratio edocetur. Privilegium celebrandi divina officia idiomate Illyrico seu potius Slavo concessum fuit a papa Joanne VIII. Svetopulcro, Principi Moraviae, ut refert Baronius ad annum 880, tomo X. Annalium" (AGOP XIV, liber HHH, f. 196r).
245 O njemu v. BRUNELLI V., Storia della citt di Zara dai tempi pi remoti sino al MDCCCXV, Venezia 1913, str. 407-408; BENVENUTI A., Storia di Zara dal 1409 al 1797, str. 260; OSTOJIĆ I., Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim zemljama, sv. II, Split 1964, str. 67-68.
246 BIANCHI C. F., n. dj., str. 422.
247 GLIUBICH S., Dizionario biografico, str. 227; MIHOJEVIĆ J., Dva pjesnika iz bolskog samostana: "Spomenica u povodu 500. obljetnice osnutka dominikanskog samostana u Bolu 1475-1975", Bol - Zagreb 1976, str. 115-136.
248 "Fra gli Domenicani di Dalmatia il P. Maestro Fertilio da Tra possiede assai bene la lingua Illirica, et  di buona dottrina, ma  tanto vecchio e poco habile a moversi che  difficilmente si potria far venire a Roma; e l'istesso si pu credere del P. Maestro Dionisio da Spalato dell'istessa Religione, che pur ha buona cognitione della lingua, tanto pi che  occupato dal Provinciale e patisce una palpitatione di cuore. Vi saria anco il P. Maestro Cornelio da Zara pure Domenicano, huomo d'eminente dottrina, ma essendo lui Inquisitore, non pu abbandonare queste parti, tanto pi ch'io mi servir di lui nel scoprire gl'errori, come ho scritto in un altra mia" (Jurić J., Pokušaj "Zbora za širenje vjere" god. 1627. da kod južnih Slavena uvede zajedničko pismo: "Croatia sacra" 8 [1934] 167-168)
249 N. dj. str. 168.
250 G. 1621. ninski biskup Blaž Mandevius (1602-1645) u svom petogodišnjem izvještaju "ad limina" izvještava Kongregaciju Koncila navodi da se Lučić istakao svojim uspješnim propovjedanjem u njegovoj biskupiji pa ga je imenovao ne samo generalnim vikarom nego i svojim posebnim izaslanikom da ga zastupa u Rimu prilikom podnošenja izvještaja o stanju u ninskoj biskupiji (ASV, S. Congregatio Concilii, Relationes visitationum ad limina, vol. 587, Nonensis, f. 299v).
251 Vizitator Dalmatinske provincije Vincenzo Hercolani g. 1614. za nj piše: "Predicator generale  frate Ambrosio da Spalatro, hoggi priore di quel convento, Padre di bellissime maniere, gioviale, grave et amatissimo da molti signori Venetiani, et quasi da tutti li Vescovi di Dalmatia che l'hanno conosciuto con l'occasione d'haver predicato nelle loro chiese" (AGOP XIV, liber K, str. 51; usp. Prilog II, br. 26).
252 O njemu v. "Hrvatski biografski leksikon", 1, Zagreb 1983, str. 62-63. i tu navedenu literaturu.
253 Rim, Archivum Congregationis de Propaganda Fide, SOCG, vol. 146, ff. 190r-193v). O tomu v. JURIĆ J., Pokušaj "Zbora za Sirenje vjere" g. 1627. da kod južnih Slavena uvede zajedničko pismo: "Croatia sacra", 4 (1934) 143-174; FANCEV F., Hrvatska književno jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz god. 1607: "Vrela i prinosi", 6 (1936), 1-15.
254 O njemu v. HAZ, Ducali e Terminazioni, br. 1547.
255 In qua visitatione dioecesani parochi ab Eminentiis Vestris duo spirituali subsidia ad animarum utilitatem valde necessaria humiliter expectant, essetque commune bonum singularum in hac provinciae Dalmatiae ecclesiarum, specialiter qui sub potestate Turcica animabus praeesunt, Illlyricoque idiomate utuntur. Horum primum est, ut de codicibus Illyricis Dalmatico idiomate impressis ad sacras conciones populis habendas providere dignarentur, quandoquidem in ipsorum peculiari idiomate neminem prorsus, qui huiusmodi volumen aliquod luci ediderit, aptum idoneumque auctorem agnoscunt. Secundum, quod constanter epectunt, est, ut de Breviario quoque ac Missali vulgari Dalmatico idiomate propriis vocalibus eorum provinciae referto eisdem succurantur..."(ASV, S. Congregatio Concilii, Relationes visitationum ad limina, vol. 587 (Nonensis), ff. 955-956).
256 "Supradicum propterea Patrem Magistrum zelo illius confisus, rogavi (utpote qui pluribus abhinc annis etiam periculo elapsi belli tempore una cum duobus antecessoribus meis episcopis, eidem diaecesi, quam fructuose astitit) ut idemmet tamquam Dalmaticae linguae, quae etiam in Turcarum finibus utilissima est, peritia praeditus, opus hoc tam perutile ac necessarium dignaretur assumere, qui animarum lucri gratia libentissime consensit, data libera superiorum suorum voluntate et de Sacrae Congregationis Propagandae fide necessariis sumptibus. [...] Item Dominationes Vestrae Eminentissimae providere non dedignentur de necessariis missionariis, supradictum Patrem Magistrum optimum ad hoc sacrum munus existimarem, si ita Eminentiis Vestris oportunum videbitur tum propter linguae peritiam, tum propter zelum, mores ac doctrinam, tumve propter faciliorem illius ad fines Turcarum additum in consanguineorum eiusdem apud Turcas fundatam..."(ondje, ff. 956-957).
257 26. rujna 1686. biskup istoj Kongregaciji piše iz Nina: "Sed diaecesani mei parochi humiluter petunt atque expectant libellos de doctrina christiana Illyrica, Breviaria, Ritualia, Missalia et codicem aliquem Dalmatico idiomate exaratum ad sacras conciones..."(ondje, ff. 975v-976r).
258 Tako je uglavnom bilo svuda u Dalmaciji. Dubrovački nadbiskup Antonio Severoli (1634-1639) u svom petogodišnjem izvještaju "ad limina" Kongregaciji koncila za svoj grad tvrdi: "Conventus Fratrum Mendicantium in Civitate reperiuntur, duo tantum alterutrum S.ti Dominici, alterum S. Francisci de Observantia; et in eorum ecclesiis conciones tum temporibus Adventus ac Quadragesimae ac per annum lingua Illyrica, pluresque Patres expositi sunt ad confessiones audiendas et in ecclesia S.ti Dominici Sacrae Scripturae lectio festivis diebus habetur" (ASV, S. Congregatio Concilii, Relationes visitationum ad limina, Ragusina, vol. 674, A-B, f. 691)
259 ASV, S. Congregatio Concilii, Visitationes Apostolicae, Dalmatia 1579, n. 57, Visitatio Jadrensis, f. 2r.
260 Opisujući zadarsku dominikansku crkvu on piše: "Ha una chiesa assai capace ed ricchi e vaghi altari, organo, pulpito et altre cose necessarie; et vi predicano in schiavo Avento et la Quaresima, come anco tutte le feste dell'anno alla prima messa, mentre il sacerdote dice l'Epistola et l'Evangelo in latino, un altro frate dinanzi al altare li canta in schiavo, il che si usa in tutta la Provintia, etiam nelle chiese d'altri frati e de preti" (AGOP XIV, liber K, str. 49). Za crkvu Sv. Petra mučenika u Starom Gradu na Hvaru piše: "Si predica in chiesa nostra la Quaresima in schiavo, come anco a Bolo" (ondje, str. 50). Isto tako i za crkvu Sv. Marka u Hvaru; "Di l a 12 miglia di mare si trova Lesina, ove pur il onvento fu destrutto da Turchi, se ben hoggi  rifatta la chiesa assai bella in cui si predica l'Advento e la Quaresima in schiavo" (n. mj.).
261 Usp. STRGAČIĆ A., Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim ustanovama grada Zadra: "Zadar". Zbornik, Zagreb, Matica Hrvatska, 1964, str. 419.
262 N. dj. str. 51.
263 "Il loro essercizio a' servitio de' fedeli, oltre l'offitiature et i santi sacrifitii, sono le con le confessioni e la predicatione specialmente nella lingua Illirica pratticandola non solo nelle loro chiese, ma spargendosi a tempo proprio ne' pulpiti della Provintia, essendo 18 quelli che si esercitano in questa pia fontione" (HAZ, Hitne obavijesti generalnih providura (dispacci), Giustin da Riva, tomo I, str. 25).
264 RPD II, ff. 135-137.
265 Ta se praksa održavanja korizmenih propovijedi nije nikada prekidala, nego je čak bila pojačana održavanjem pučkih misija po svim hrvatskim krajevima. U razdoblju od g. 1889. do 1941, primjera radi, dominikanci su održali 1119 takvih misija. Vjerojatno je najpoznatiji O. Anðeo Marija Miškov (1848 - 1922) koji je održao 301 misiju u gotovo svim hrvatskim biskupijama.
266 Talijanski dominikanac Cornelio Bellarmini iz Venecije, koji je kao i mnogi drugi Talijani bio ušao u red u Zadru i tu počeo studirati, prešao je u Pisu zbog daljnjeg školovanja u Pisu postavši g. 1661. član Rimske provincije. Budući da se to se kosilo s jednim dekretom rimske Kongregacije za biskupe i redovnike koji je - kako navodi Bellarmini - zbog oskudice redovnika u Dalmaciji zabranjivao prijelaz u druge provincije reda svima "che sapessero la lingua illirica, nella quale in detta Provincia si predica e si celebrano li divini officii per speciale indulto Apostolico", on je g. 1672. uputio molbu Kongregaciji da ga izuzme od tog pravila smatrajući da se na nj - "essendo nativo veneziano, né sapendo la lingua illirica, come anco essendosi allevato e cresciuto in questa Provincia Romana,  sempre riconosciuto come figliolo del convento di Pisa" - ne odnosi spomenuti propis (LCCJ, f. 77v bis). Iako je Kongregacija - na posredovanje generala reda Tome Roccabertija - udovoljila njegovoj molbi, on se kasnije kao lektor vratio u Zadar gdje je g. 1686. postao član samostanskog vijeća, a dvije godine kasnije bio izabran za samostanskog priora i vikara Provincije (LCCJ II, ff. 79v-80r, 83v, 86v, 88v, 89r), što upućuje na zaključak da je u to vrijeme bio naučio hrvatski.
267 Stari Grad, Arhiv dominikanskog samostana, Memoriale pro Patribus Provinciae Dalmatiae, f. 22v.
268 "Li costumi, regolare osservanza et in benefitio e frutto dell'anime sono commendati, che la maggior parte delli popoli di quel Regno vi concorre incessantemente alle loro chiese. Le loro prediche in linguaggio illirico sole, continue e fruttuose, et in ogni citt bramate; li vescovi si appoggiano alla loro esemplarit e spirituale e prudente condotta, come incontrastabilmente apparisce da un'intiero processo de attestati de publici rappresentanti, vescovi, comunit, nobili e popolari di cadaun luogo del Regno" (ondje, f. 10v).
269 "Usi la chiesa, che veramente si pu dir il duomo di Zara, come lo possono testificare tutti quei popoli; resta da medemi di particolare, divota, povera et indefessa assistenza servita con officiature diurne e notturne, messe, confessioni, prediche, rosarii et altre opere sante in lingua illirica, come pure vien pratticato in tutte quelle de conventi di altre citt" (ondje, f. 20r).
270 Ondje, f. 21r.
271 "Con tal capitolo tentano di appropriarsi il meglio della Provinia ; fingono non esservi studio. Falso! Vogliono esiliare li nationali per pi facilmente impadronirsene et aggravare gl'altri conventi, se bene, meschinamente campano, onde affatto li vogliono escludere dalla Provincia per ridurli raminghi o schiavi delle loro voglie" (ondje, f. 14r).
272 "... il che  un mezzo di totalmente escludere li Dalmatini dalla Religione di S. Domenico, con pregiuditio considerabile di quel Paese, e per non havere l'incontro di secondare l'ispiratione divina e di publicare nel linguaggio illirico la parola di Dio, e di suffragare con la lingua materna nelle confessioni quelle anime" (ondje, f. 14v).
273 "Onde privi de religiosi illirici i dalmatini, resterebbe scemato, e non augmentato, anco il frutto spirituale per mancanza de confessori e predicatori di lingua materna e, finalmente, il benefitio del prossimo, che  il principal fine per il quale  stata la nostra Religione instituita, siché col si verificherebbe che: 'Parvuli petierunt panem et non erat qui frangeret', etc." (ondje, f. 21v).
274 Ondje, f. 19v.
275 "Sono cos esemplari li costumi et operationi delli Reverendi Padri di San Domenico di Zara e di Sebenico, che tutto quel popolo resta edificato molto, mentre non tralasciando occasione alcuna d'instraddare con prediche, confessioni e missioni nella lingua nativa quei popoli illirici, dirigendo col loro zelo l'anime nella strada di perfettione, particolarmente con la divotione del Santissimo Rosario, né mai in alcun tempo hanno dato benché minimo scandalo a quelle citt, ma bens edificate con le loro dottrine e pubbliche conclusini..." (ondje, f.35r).
276 Ondje, f. 32r. Sličnu su izjavu dali o životu i djelatnosti dominikanaca u Starom Gradu na otoku Hvaru tamošnji župnik Firmim Cosimich, a supotpisali su je svećenik Petar Gliubich i Cosmo Delesis koji, izmeðu ostaloga tvrde: "Che indispensabilmente  necessario, che i sacerdoti del Convento stesso siano versati nella lingua illirica per motivo cos delle predicationi ed espositioni dell'Evangelio, come per le confessioni, non intendendo la gente idiota, e la maggior parte del popolo, esclusi puochi Signori e qualche artista la lingua italiana" (ondje, f. 45r).
277 General Dominikanskog reda Pavao Constabile odobrio je 29. kolovoza 1582. čak četvorici dalmatinskih dominikanaca da osnivaju bratovštine Imena Isusova: magistru Nikoli iz Šibenika, fra Grguru, fra Vinku i fra Nikoli iz Zadra te fra Ivanu iz Hvara (usp. KRASIĆ S., Regesti : "Arhivski vjesnik" 21-22 [1978-1979], str.281, br. 1693).
278 N. dj. str. 229, br. 1217.
279 N. dj. str. 242, br. 1349.
280 N. dj. str. 276, br. 1653.
281 N. dj. str. 279, br. 1679.
282 N. dj. str. 281, br. 1692.
283 N. dj. str. 281, br. 1693.
284 N. dj. str. 282, br. 1707.
285 Ondje, br. 1708.
286 N. dj. str. 286, br. 1762.
287 N. dj. str. 287, br. 1775.
288 Pravila su joj g. 1604. potvrdile crkvene, a g. 1621. i državne vlasti. Svrha joj je bila ne samo njegovanje specifične marijanske pobožnosti koja se sastojala u svakodnevnoj molitvi krunice, nego i djela milosrða. Glavni oltar u crkvi bio je njezina svojina. Imala je velik broj papinskih oprosta i povlastica. Bratimi su nosili bijele tunike sa škapularom i krunicom o boku. U samostanu su posjedovali dvoranu za sastanke, a ukapali su se u crkvi. Kad je g. 1807. samostanom bio ukinut, bratovština se, skupa s cijelom opremom, preselila u crkvu Sv. Šime gdje je g. 1811. bila spojena s bratovštinom Sv. Sakramenta, ali je i dalje nastavila djelovati u sklopu bratovštine Sv. sakramenta zadržavši svoje funkcije i pravo na vlastiti oltar. G. 1858. ponovno se osamostalila dobivši novi statut i posebne tunike. Bratovštini je pripao istoimeni oltar u dominikanskoj crkvi, ukrašen tipičnom oltarnom slikom Gospe od Ružarija koja se pripisuje Jacopu Palmi Mleðemu s prizorima lepantske bitke. Glavni blagdan bratovštine je bio Ružarica koja se svečano slavila prve nedjelje mjeseca listopada. Tom prilikom je prireðivan javni ophod po gradu (usp. BIANCHI C. F., Zara cristiana, I, Zadar 1877, str. 418; SABALICH G., Cronache zaratine dei tempi andati, Zadar 1903, str. 17-39; CVITANOVIĆ V., Bratovštine grada Zadra: "Zadar", Zbornik. Zagreb, Matica Hrvatska, 1964, str.463)G GAMULIN G., Pabirci za maniriste: "Peristil", sv. 20 (Zagreb 1977) str. 61-62; HORVAT A. - MATEJČIĆ R. - PRIJATELJ K., Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, str. 808; ČORALIĆ L., Dominikanski samostan u Zadru u oporukama zadarskih plemića (XVI-XVIII. st.: "Croatica Christiana Periodica", god. XVIII (1994), str. 203-204).

 

Dalmatinska provincija se nakon I. svjetskog rata postupno počela oporavljati. Prvi važan znak tog oporavka bilo je g. 1927. osnivanje samostana u Zagrebu, što je ujedno bio prvi važan korak njezina proširenja ne samo na kontinentalni dio Hrvatske nego i druge susjedne države. Daljnji korak u tom smjeru je učinila g. 1942. (?) osnovavši jednu kuću u Subotici. Ona se i nakon II. svjetskog rata, unatoč nepovoljnim političkim i gospodarskim okolnostima, nastavila širiti. G. 1951. osnovala je samostan u Rijeci, čime je, barem virtualno, bila nazočna na cijelom hrvatskom području, tako da je g. 1963. zamijenila svoje pokrajinsko ime prozvavši se Hrvatskom provincijom. Osnivanjem kuće u Zenici (1978) provincija je potvrdila svoje opredjeljenje da bude i stvarno nazočna i djelatna na cijelom hrvatskom etničkom prostoru. G. 1967. prekoračila je nacionalne granice osnovavši u Žalecu u mariborskoj biskupiji jednu kuću, a g. 1986. i drugu kuću u susjednom Petrovču.
Položaj redovničkih zajednica se malo popravio nakon ponovnog dolaska Dalmacije u austrijske ruke (1814). No taj proces nije svuda tekao istom brzinom. Mnoga oduzeta crkvena dobra i ukinuti samostani nisu više nikada vraćeni svojim nekadašnjim vlasnicima, dok su drugi vraćeni mnogo kasnije. G. 1833. provincija je imala šest samostana: splitski, trogirski, šibenski, čiovski, starigradski, korčulanski i bolski kao župa s svega 21 članom: u splitskomu 3, u trogirskomu 2, u šibenskomu 5, u čiovskomu 2, u starigradskomu 2, u bolskomu 4 i u korčulanskomu 3 člana.239 Još je gore stajala Dubrovačka kongregacija. G. 1827. ona je - kako izgleda - spala na samo 10 redovnika koji su sve do g. 1839. živjeli u svega nekoliko soba koje im je ostavila vojska u gruškom i dubrovačkom samostanu.240 Da izbjegnu potpuno izumiranje reda na dubrovačkom području, članovi dotadašnje Dubrovačke kongregacije su prihvatili ujedinjenje s Dalmatinskom provincijom na njezinoj provincijalnoj skupštini održanoj 2-4. srpnja 1835. u Šibeniku. Za sjedište tako ujedinjene provincije izabran je dubrovački samostan.241
Ta je politika naročito teško pogodila Dalmatinsku provinciju. Država je nad njezinom djelatnošću provincije zavela strogu cenzuru. Budnom oku državnih nadzornika nije mogao izbjeći nijedan izbor njenih dužnosnika ili važnija odluka, bez obzira da li se radilo o odlukama pojedinih provincijala ili provincijalnih kapitula. Državna cenzura je bila tako jaka da je za objavljivanje spisa i odluka provincijalnih skupština bilo potrebno tražiti odobrenje mletačkog senata.231 Državna cenzura je bila tako minuciozna da je bila dovoljna makar kakva primjedba na sadržaj ili osobu da se ponište spisi čitave provincijalne skupštine.232 U sačuvanim spisima Dalmatinske provincije ostalo je zabilježeno mnoštvo slučajeva nametanja volje državnih vlasti njezinoj upravi, uvjetovanja odluka njenih provincijala i provincijalnih skupština i sl., bez obzira koliko je to koristilo njezinim stvarnim interesima.233 Država je u toj politici otišla tako daleko da je mletački senat dekretom od 13. listopada 1778. Dalmatinskoj provinciji zabranio povjeravati bilo kakvu službu vlastitim članovima bez njegova prethodnog odobrenja234, a izabrani dužnosnici su smjeli nastupiti na novu službu tek od dana koji im je senat odobrio. Bilo je i slučajeva da su se državne vlasti miješale u tako sitne stvari unutrašnje stege i uprave kao što je primanje ili odbijanje nekog redovnika iz jedne druge provincije.235 Posebno težak udarac joj je zadao državni iz 1767. kojim je crkvenim ustanovama bila znatno ograničila mogućnost primanje novih članova. Drugim dekretom od 13. ožujka 1784. država je zabranila ulazak u bilo koji crkveni red prije navršene 16. godine života, a zavjete prije navršene 21. godine.236 Budući da su crkveni redovi, pa tako i dominikanski, dotle primali članove ispod te životne dobi, to se odmah odrazilo ne samo na općem brojčanom stanju Provincije.
Kraj XVIII. i početak XIX. st. bio je vrlo buran u povijesti cijelog evropskog kontinenta. Velika francuska revolucija (1789) prouzročila je velik prevrat u cjelokupnom društveno-političkom i vjerskom životu. Revolucionarni požar, nošen vjetrovima prosvjetiteljskih ideja, iz Francuske se naglo proširio i na ostale dijelove Europe, posebno na zemlje Austrijske monarhije i Mletačke republike gdje se gotovo cijelo stoljeće prije toga politika prosvjetiteljskog apsolutizma i jurisdikcionalizma pretvorile u moćno oružje državnog nadzora nad svim crkvenim ustanovama, pa tako i redovničkim zajednicama. Pod isprikom brige za duhovno dobro svojih podložnika država je svojatala razne vrste "prava": pravo uvođenja svih reformi koje je smatrala potrebnima za ispravno funkcioniranje crkvenih ustanova (ius reformandi), pravo imenovanja crkvenih službenika (ius nominandi), pravo isključivanja svih nepoželjnih osoba iz crkvene službe (ius exclusivae), pravo na prethodno odobravanje svih važnijih odluka (exequatur), pravo uduzimanja ili zapljene crkvenih dobara bilo zbog njihove loše uprave ili kažnjavanja zbog nepoželjnog političkog ponašanja (ius sequestri) itd.
Ta je politika dobila naročito snažan zamah nakon što se Johann Nikolaus von Hontheim, zvan Justinus Febronius (1701-1790), u svom djelu De statu Ecclesiae (Frankfurt 1763) založio za promjenu dotadašnjeg ustroja Crkve ukidanjem "sustava crkvene monarhije". Papinska vrhovna vlast je, po Febroniusu, trabala biti zamijenjena sustavom vlasti biskupa (episkopalizam), a država je kao "zaštitnica Crkve", ovisno o vlastitim političkim interesima, svojim zakonima trebala uređivati život pojedinih crkvenih ustanova. To je djelo u raznim katoličkim zemljama, među kojima se nalazila i Mletačka republika, naišlo na velik odjek. G. 1765. ono je bilo prevedeno na talijanski i bilo oduševljeno pozdravljeno u krugovima idejnih pristalica poznatog servite Paola Sarpija (1552-1623), protivnika izuzetosti redovnika, koji je već g. 1606. pisao da država ima pravo ne samo nadzirati nego i sudski progoniti redovnike. Nedugo iza toga je uslijedilo donošenje novih zakona, koji su bili usmjereni na ograničenje djelatnosti redovničkih ustanova i oduzimanje njihovih materijalnih dobara. Najlakši način da država dođe u posjed tih dobra bilo je ukinuće crkvenih redova. Zakonom od 10. rujna 1767. Mletačka republika je redovnicima zabranila primanje novih članova, a 20. studenoga iste godine postavljeni su temelji zakona kojim se ograničavao broj samostana i primjenjivala posebna samostanska stega.228 Provedbu tih zakona država je povjerila posebnim "samostanskim nadzornicima" (provveditori sopra i monasteri), što je ne samo ubrzalo opadanje broja redovnika, nego i još više povećalo njihovu ovisnost o volji državnih vlasti.229 Državna protucrkvena politika dosegla je vrhunac krajem XVIII. st. kada je bilo ukinuto više od 300 samostana, a njihova imanja oduzeta. No bio je to kraj ne samo tih crkvenih redova nego i tisućugodišnje Mletačke republike. Iste one snage, koje je država pokrenula protiv Crkve, uskoro su se (1797) sručile protiv nje same.230
G. 1646. sastav provincije se nešto izmijenio. U izvještaju koji je njena uprava poslala generalu reda u Rim navodi se da je ona tada imala slijedeće samostane: u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Čiovu, Splitu, Bolu, Hvaru, Starom Gradu, Korčuli i Kotoru te tri vikarijata: u Pagu, Ninu i na otoku Šćedru, s nešto manje od 100 članova i to u Zadru 20, u Šibeniku 7, u Trogiru 4, na Čiovu 6, u Splitu 10, u Bolu 6, u Hvaru 6, u Starom Gradu 1, u Korčuli je naveden samo prior, u Kotoru 2, u Pagu 1, u Ninu 2 i na Šćedru 2 člana.224
Proces osamostavljivanja i plodovi koje su ubrzo postigli dubrovački samostani nisu mogali ostati dugo nepoznati fratrima triju samostana koji su se nalazili na području hrvatsko-ugarskog kraljevstva. To su bili samostani u Senju, Modrušu i Bihaću.214 Oni su još prije toga u dogovoru s samostanima na dubrovačkom području poduzimali određene mjere za suzbijanje mletačkog utjecaja iz Dalmacije. Budući da zbog turskih provala nisu obilovali redovnicima oni su ne samo rado pozivali fratre s dubrovačkog područja nego im također povjeravali odgovorne položaje.215 Oni su 10. srpnja 1479. isposlovali od generala reda Leonarda de Mansuetis da ih izuzme od provincijala Petra de S. Cantiano, a upravu nad njima povjeri magistru Donatu Đurđeviću iz Dubrovnika. Oni su na taj način steklu veliku autonomiju u odnosu na Dalmatinsku provinciju i naslov natio Segniae.216 Čitav taj proces vodio je prema potpunom otcjepljenju kao konačnom cilju. Njihova nastojanja stekla su podršku kralja Matije Korvina, i to vjerojatno zaslugom zadarskog dominikanca fra Antuna, njegova prijatelja i ispovjednika kraljice Beatrice, koji je na kraljevskom dvoru u Budimu uživao iznimno velik ugled. Nakon što ga je g. 1481. kralj, zbog njegovih osobitih zasluga, g. 1481. imenovao modruškim biskupom on se na licu mjesta mogao uvjeriti u težnje spomenutih samostana za odcjepljenjem. Kralj je isposlovao od generala reda Joakima Torrianija da g. 1488. imenuje fra Luku iz Kostajnice priorom senjskog samostana i da ga izuzme iz bilo čije druge vlasti.217 No na potpuno osamostaljenje trebalo je još sačekati. 20. lipnja 1508. general reda Toma de Vio Kajetan je konačno spomenute samostane izuzeo od vlasti dalmatinskog provincijala imenovavši fra Antuna de ostricheriis (iz Oštarija ?) njihovim generalnim vikarom, čime je nastala posebna Senjska kongregacija (Congregatio Segniae) koja se u sačuvanim pismima generala reda ponekad zove Hrvatskom kongregacijom ili Hrvatskom provincijom218. Toj jezgri tijekom vremena su se pridružili drugi ne samo novi nego i već postojeći samostani: g. 1491. na Trsatu; g. 152O. u Brinju; g. 1520. u Kraljevici; g. 1536. u Verudi kod Pule i g. 1536. u Gradišću kod Bosiljeva. Njen opstanak i nestanak bio je uvjetovan prodorom Turaka. Umirala je brzinom kojom su napredovali Turci u svojim osvajanjima. Kongregacija je postojala do kraja XVI. st. Posljednji put se spominje g. 1585. u nama poznatim dokumentima. No to nije bio njezin konačan kraj. Njezin nestanak vjerojatno treba tražiti početkom XVII. st. Njezin glavni samostan u Senju bio je g. 1614. pripojen Štajersko-koruškoj provinciji.219
0
0
0
s2sdefault