Kritični povjesničari vrednuju nastanak molitve Krunice

 

U 12. stoljeću širi se praksa moljenja 150 Zdravomarija pa nastaje Psaltir Zdravomarija. Ovom molitvenom ponavljanju Zdravomarija dodalo se s vremenom razmatranje otajstava iz evanđelja uz spominjanje  Marijinih zasluga i kreposti.

 

Dominikancu Jakovu Sprengeru (+1496.) pripisuju podjelu otajstava, a dominikanac Alan de la Roche (+1478.) predložio je da se moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima o radosti, žalosti i slave Isusova otkupiteljskog djela, za koja kaže da su "duša te molitve", pa ga drže utemeljiteljem današnje krunice.

 

Dominikanac, papa Pio  V., tumači i potvrđuje 1569. godine ovakav oblik krunice, koji je očuvan sve do naših dana. Kod Dominikanaca postoji legenda o postanku Krunice. Predaja govori da se Majka Božja ukazala godine 1208. u bukonskoj šumi blizu Toulusee Dominiku, utemeljitelju Reda propovjednika.

 

Gospa mu je rekla neka propovijeda i širi molitvu Krunice, koja će biti štit strijelama neprijatelja, bedem Crkvi, te da će molitelji u svako doba steći velike milosti, jer će Nju uvijek naći spremnu za pomoć i obranu. U izvješćima dominikanskih redovnica iz krugova mistike XIV st. uz rijeku Rajnu u Njemačkoj, zvanu "rajnska mistika", stoji da se u moljenju krunice držalo tri pedesetice, to jest. 150 Zdravomarija.

 

Svaka od tih pedesetica bila je poput vijenca od ruža koji se stavljao na glavu Marijina kipa. Odatle naziv "Rosenkranz" -ružarij – a od latinskog «rosarium» naziva se rozarij, ružarij, vijenac od ruža - krunica. U srednjovjekovnoj ikonografiji od kraja XV. st. krunica se redovito prikazuje vijencem od 50 bijelih ruža koji predstavlja 50 Zdravomarija, a u nj  se umeće veće crvene ruže, simbole Očenaša, ili medaljon s prikazom pojedinih otajstava sv. ružarija.

 

Krunica je "evanđeoska molitva" izjava je pape Pavla VI. – "Sažetak svega Evanđelja" reče Papa Pio XII. - "Biblija siromašnih" - nazva je blaženi papa Ivan XXIII. - Ona nam ukratko predstavlja glavna otajstva kršćanske vjere i u njih nas prenosi.  Tako moleći krunicu umom i srcem hodočastimo u Nazaret, mjesto anđeoskog naviještenja Bl. Djevici Mariji, pa u Ain Karem, mjesto Marijinog pohođenja rođakinji Elizabeti i rodno mjesto sv. Ivana Krstitelja, a zatim u Betlehem, rodni Isusov grad, pa u Jeruzalem mjesto Isusovog prikazanja i našašća u Hramu.

 

Misaono se uprisutnjujemo na Jordan, mjesto Isusova krštenja, pa u Kanu Galilejsku, gdje se Isus na svadbi objavio i pobudio vjeru učenika, zatim po Isusovoj domovini gdje je naviještao Radosnu vijest, - na Tabor, mjesto probraženja. Slijedimo Isusa u dvoranu posljednje večere, pa u otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća te silaska Duha Svetoga... Ispovijedamo da je nakon ovozemaljskoga života Isusova Majka koja je pratila Božanskog Sina na zemlji s njime i u slavi te sudjeluje u punini života u Bogu i s Bogom u zajedništvu svetih.

 

Koliko god izgovaranjem Zdravomarija Krunica bila marijanska, krunica je još više kristološka molitva: u njezinu središtu je Isus i njegovo spasenjsko djelo  s kojim je najtješnje povezana Blažena Djevica. Spasitelj je preko nje ušao u ljudsku povijest - kroz muku i smrt na križu u uskrsnuće – i s Majkom u proslavu. Moliti krunicu znači razmatrati ta otajstva i time uranjati u povijest ljudskoga spasenja zajedno s Majkom Gospodinovom.

 

Sv. Pio V., papa, dominikanac, – molio je s narodom krunicu za vrijeme bitke kod Lepanta 1571. godine i pobjedu kršćanskog brodovlja nad turskom velesilom pripisao  Blaženoj Djevici Mariji. U znak  zahvalnosti za ovu veliku i važnu pobjedu kršćanstva, koja se zbila u Prvu nedjelju listopada, tada sa nadnevkom 7. listopada, Papa Pio V. je 1572. ustanovio blagdan GOSPE OD POBJEDE, a njegov nasljednik papa Grgur XIII.  1573. godine preimenovao je blagdan te se sve do danas slavi i naziva "Blagdan Kraljice sv. krunice".

 

Isti papa Pio V. u buli Consueverunt Romani Pontifices, objavljenoj 17. rujna 1569. godine ističe da se Krunica ili Psaltir Blažene Djevice Marije - koji se sastoji od 150 Zdravomarija, kao što i Psaltir sadrži 150 psalama - ubraja među najbolje načine molitve i razmatranja otajstava iz života Isusa Krista. To je lagan način molitve  i na dohvat svima. Na svaku deseticu dolazi po jedan Očenaš.

 

Ovim je papa Pio V. doprinio konačnom oblikovanju i crkvenoj potvrdi Krunice.  A isti papa Papa Pio V. (1566-1572) Apostolskim pismom (Breve) Inter desiderabilia od 29. lipnja 1669. ovaj je papa odredio  da nitko ne  smije osnivati bratovštine sv. Krunice osim Vrhovnog Učitelja dominikanskog reda ili onih kojima on to povjeri. Tako je apostolat Krunice Crkva službeno povjerila Redu propovjednika i taj polog  je za dominikance karizmatski dar. Spomenimo i to da je Krunica na kožnom pojasu dio službenog  redovničkog  odijela dominikanca.

 

KRUNIČARSKE ZAJEDNICE

 


Dominikanci su vrlo rano počeli sabirati molitelje Krunice u bratovštine - zajednice. Prigodom upisa u Bratovštinu naglašavali su da članstvo u kruničarskoj bratovštini  znači više od upisa imena u registar kruničara uz obećanja da će moliti otajstva Krunice i određene molitve. Ono podrazumijeva odluku po vjeri dosljedno kršćanski živjeti i bližnje ljubiti. Prvu Bratovštinu krunice  osnovao je Jakov Sprenger 8. rujna 1475. u dominikanskoj crkvi u Koelnu, a godine 1486. Michael iz Lillea obranio je Bratovštinu Krunice u vrijeme javne rasprave na sveučilištu u Koelnu.

 

Red propovjednika je ovo prihvatio kao koncept nasljedovanja u duhu i osnovu za pravu pobožnost Krunice. U registru pisama Vrhovnih učitelja dominikanskog Reda nalazi se zabilježba da je "u XV. stoljeću 25 redovnika iz Dalmatinske dominikanske provincije i Dubrovačke kongragacije bilo ovlašteno osnivati kruničarske bratovštine". Tako  uzduž Jadrana dominikanci grade samostane, podižu crkve i oltare na čast Gospi od Ružarija, osnivaju bratovštine, na hrvatskom jeziku tiskaju knjige o Krunici i propovijedaju po župama. Među najstarije kruničarske bratovštine kod nas spada ona u dominikanskom samostanu u Splitu.

 

Osnovana je pismom pape Pavla III. 3. studenoga 1533. godine, zatim u Dubrovniku 1564.; samostan u Korčuli dobiva dozvolu za kruničarsku bratovštinu iz Rima 20. kolovoza 1571; Šibenik 1689; u  samostanskom arhivu u Bolu na otoku Braču čuva se originalna bula datirana 31. kolovoza 1607. kojom Generalni vikar reda Ljudevit Ystella, uz suglasnost hvarskog  biskupa, osniva pri crkvi sv. Marije bratovštinu Presvetog Ružarija. U Arhivu dominikanske provincije u Zagrebu čuva se bilježnica "Popis bratovština Presvetog Rozarija po Biskupijama" i - "Liber Provinciae Dalmatiae" koji donosi kronološki red ustanovljenja brojnih bratovština.

 

Kruničarska  zajednica Vječnog  Ružarija

 

Uz Bratovštinu koja je obuhvaćala Gospine štovatelje po molitvi Krunice razvile su se tijekom povijesti nove kruničarske zajednice. Godine 1625. dominikanac o. Timotej Ricci prvi put je proglasio Kruničarsku zajednicu Vječnog ružarija. Nju čine osobe koje se svojom slobodnom voljom obavezuju da će jednom na godinu u određeni dan, jedan sat, bilo danju bilo noću, provesti u molitvi razmatrajući otajstva Krunice, dodavši tome  i svoje druge molitve. O. Timotej je htio da molitveno bude pokriveno 24 sata dana, a time i sati mjeseca i čitava godina.

 

U ovu se kruničarsku zajednicu ulazi upisom u registar i dodjelom odjelnog broja/skupa, određenog mjeseca i dana u kojem se svake godine izvršuje preuzeta molitvena obveza. Prigodom upisa novi član dobiva u Upisnici odjelni broj. Odjelnih brojeva ima 24, koliko ima sati u danu. Dok mjesec i dan ostaju isti svake godine, molitveni sat se mijenja da oni koji su imali noćnu uru iduće godine imaju dnevnu.

 


Ravnatelj zajednice objavljuje uz Novu godinu „Tablicu ura Vječnoga ružarija“ koja je dostupna u Glasu koncila na početku godine, dominikanskoj stranici interneta i Ravnateljstvu zajednice. Svaki član je dužan, ali ne pod grijeh, svoju uru posvetiti blaženoj Djevici Mariji s nakanom da ona isprosi milosti koje treba Crkva i molitelj. U slučaju nemogućnosti održanja obveze može se zamoliti neku drugu osobu da to učini. Uru se može posvetiti u crkvi ili kod kuće, putujući ili hodajući, sjedeći ili klečeći, - kako je komu lakše.

 

Kruničarska zajednica Žive krunice

 

Diljem katoličkog svijeta poznata je i raširena i druga kruničarska zajednica koju vode Dominikanci: "Živa krunica". To je društvo molitelja, koji se skupljaju u Vijenac od dvadeset osoba i među sobom dijele dvadeset otajstava Gospine krunice. Obvezuju se da će svakog dana izmoliti određenu deseticu: to jest Očenaš, 10 Zdravomarija i Slava Ocu, razmatrajući svoje otajstvo krunice.

 

Na taj način jedan Vijenac izmoli svakog dana sva otajstva Gospine krunice: radosnu, svjetlosnu, žalosnu i slavnu. Svrha ove zajednice jest krunicom slaviti Boga, častiti blaženu Djevicu Mariju i moliti blagoslov Crkvi te primati nova nadahnuća za kršćanski život i produbljenje zajedništva među moliteljima Društva. Zato se neka Društva sastaju jednom mjesečno i tom prilikom izmijene "molitvene sličice" (otajstva) za naredni mjesec, a kako svima to nije moguće ostvariti, neki su se dogovorili "na početku" da će članovi Vijenca narednog mjeseca molitveno za jedno otajstvo ići naprijed.

 

U tu svrhu potrebno je da svaka osoba ima komplet sličica koje se mogu nabaviti u Ravnateljstvu. Zajednicu Žive krunice osnovala je 1826. godine Marija Paulina Jaricot. Htjela je u teškim vremenima nakon strašnog francuskog veleprevrata da u ljudima oživi vjera i obnovi se domovina. Papa Pio IX. 17. kolovoza 1877. godine predao je upravu i promicanje društva Žive krunice Dominikanskom redu. Članovi kruničarskih zajednica dionici su molitava Dominikanskog reda. Vodstvo dominikanskih kruničarskih zajednica povjereno je Ravnateljstvu Krunice, Kontakova 1, 10 000 Zagreb.

 

Upis novih članova vrši:

 

o. Ljudevit Lujo Jeđud, OP
Dominikanski samostan Kraljice sv. krunice
Ravnateljstvo krunice
Kontakova 1
10000 ZAGREB

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
 

OTAJSTVA

 

Radosna otajstva

 

Žalosna otajstva

 

Slavna otajstva

 

Otajstva svjetla