2010-11-04-32-ned-kroz-god-c-mj

 

 

 

U OČEKIVANJU PUNINE ŽIVOTA

 

 
(Lk 20, 27 – 38)


 

Sad smo u ovom svijetu, u ovom načinu života. Ovdje živimo tajnu života sa sviješću i zato ne prihvaćamo besmisleno življenje. Čovjek je biće smisla i svjestan smišljenosti. To je njegova bitna odrednica – da misli i da je svjestan sebe i svojeg življenja. Što je život, kad započinje, kad završava, to je vječna tajna, osobna tajna. To pitanje čovjek je trajno postavljao i trajno pokušavao dati odgovor. I još nije dao definitivni odgovor, niti će ga dati.

 

Tako se čini, jer život je misterij. Nešto od njega živimo i znamo, a mnogo toga je za nas misterij – tajnovitost. Isus također odgovara na ovo pitanje čovječanstva. Saznanje budućeg života ne može se spoznati bez spoznaje sadašnjeg života. Život je jedan. Zato iz sadašnjeg života 'čitamo', uočavamo svoju budućnost. Svi mi već sada budući život 'rađamo' i spoznajemo. Mi smo usmjereni prema budućnosti. Budućnost, vječni život, nije projekcija ili zaključak, nego temeljno usmjerenje.

 

Zato se može reći sa sv. Augustinom: naš je život prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve tri dimenzije su prisutne i određuju puninu našeg života. Isus nam govori, poslije farizeja i za razliku od saduceja, o uskrsnuću tijela. Ne uskrisuje biologija (bios) nego čovjek (zoe). To je život koji je prožet duševnošću. Ljudsko 'Ja' uskrisuje i ima vječnost, a 'odijelo' (tjelesnost) je prolazno. Znači, čovjek uskrisuje, a čovjek je 'produhovljeno tijelo'.

 

Prema biblijskom poimanju čovjeka, čovjek je duh i tijelo = jedno biće. Već se u sadašnjosti naslućuje budućnost koja je božanska. A svaki produhovljeni život je na putu uskrsnuća. Čovjek 'raste' kao biljka iz tijela u vječnost, iz zemlje u nebo. Zato postati čovjek kao Isus Krist, koji je naše Nebo, znači uskrsnuti i biti u Bogu. Biti osobno s Bogom, ne znači biti ćelijama ili fizičkim tijelom. Zato ne uskrisuje spolnost ili fizika, nego osoba.

 

U samima sebi treba prepoznati svoju budućnost, pa iza toga neće biti teorijski zaključak, nego već sadašnje početno i nepotpuno iskustvo. Eshatologija (posljednja stvarnost) nama je već djelomično prisutna. Na krštenju se moli vječni život kojega daruje Bog. Duh Božji u čovjeku daje mu vječnost. Sv. Pavao nas poučava: Tko u tijelu sije u tijelu i žanje, tko u duhu sije u duhu i žanje. (1 Kor). Zato uskrsnuće ne treba shvatiti kao reanimaciju ili reinkarnaciju, nego uskrsnuće na produhovljeni život.

 

Uskrsnuće nije povratak nego 'nastavak'. Isto tako se traži od nas da se opredijelimo za vječnost. A opredijeliti se za vječnost znači opredijeliti se za ljubav. Ljubav životu daje vječnu kvalitetu i kvalifikaciju. Ona je božanska iskra koja je stavljena u naš život. Stoga 'kraj' fizičkog života je početak novog i vječnog življenja. (Cf. L. Boros, Živjeti iz nade, str. 29). Isti mađarsko-njemački teolog, Boros uspoređuje umiranje s rađanjem.

 

Događa se bolno, ali se otvara novi život i nova radost. Stvarno mi prolazimo kroz dva rađanja. Rađanje u tijelu i rađane u duhu. Isus iznosi osnovni argument iz Izraelove vjere: "Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih." Ovo je osnovno vjerovanja u Boga Abrahamova, Mojsijeva i Isusa Krista. Bog je Bog stvoritelj koji stvara čovjeka na svoju sliku i priliku i određuje ga prema sebi i svojoj ljubavi. Bog stvara čovjeka za vječnost.

 

Sama čovjekova struktura (duhovna) postavljena je za vječnost. I iz ovoga izbija 'uskrsnuće' čovjeka. Ipak, bez Isusovog uskrsnuća nemoguće je razumjeti i prihvatiti, iako je vjera u uskrsnuće već bila u Izraelu. Ona je izvirala iz vjere u živoga i osobnog Boga. Što je posebnost objavljene vjere. U svakom slučaju, mi ćemo u budućem životu biti drukčiji negoli smo sada. Nit će biti ženidbe ni udaje. Vez će biti vez duha, a ne tijela. Dapače, kako starimo toliko više smo manje vezani za svoje tijelo (osim što ga osjećamo radi bolesti). Čak neki pod starost više ne prepoznaju svoje najbliže. Otvara im se novi svijet i novi pogled.

 

Na koncu ovog razmatranja, dobro je sjetiti se da smo mi odgovorni za svoju budućnost, za svoje uskrsnuće. Ako prihvaćamo i živimo ljubavi ona će prožeti naš život i preobraziti ga u božanski. Bog nam svima nudi ljubav, a mi se trebamo otvoriti i prihvatiti je.

 

On je nudi također preko naših bližnjih. Mi također drugima trebamo pomoći da se otvore i prime Božju i ljudsku ljubav. Ljubav preobražava i uskrisuje. Sve prolazi samo ljubav ostaje, reče sv. Pavao u poslanici Korinćanima. A mi Isusu i Pavlu vjerujemo.