2010-10-10-28-ned-korz-god-mj-c

 

ZAHVALNOST

 

 
(Lk 17, 11-19)

 

 

 

Svaki čovjek kad se nalazi u stanju teškoća i kriza (kad je "gubav") osjeća potrebu drugih ljudi i Boga. Tada su mu drugi potrebni. Tada smo sposobni vapiti i moliti, tražiti sebi spasenje. U nevoljama i mukama ljudi su svjesni da su ljudi, krhki i lomljivi, ovisni i potrebni drugih. U takvim stanjima čovjek je vjernik Boga i zajedničar. Iskustvo ljudske ograničenosti je iskustvo bitne vezanosti i potrebe drugoga. Sva su ova ponašanja "normalna".

 

Tako se obično događa kod svih ljudi. Ipak ima i druga strana iste stvarnosti na koju se vrlo različito reagira. Kad budemo uslišani, kad nam je zahtjev ispunjen, kao da nam drugi više nije potreban. Niti bližnji niti Bog. Tada se očituje naša nutrina, naš prikriveni egoizam. Zaboravljamo vrlo lagano svoje dobročinitelje i sve s kojima smo dijelili život. Sve zaboravljamo i ponašamo se kao "neovisni bogovi". Isto tako uočavamo da su neki ljudi religiozni kad su u nevoljama, ali čim iziđu iz njih kao da zaboravljaju Boga, kao da nisu religiozni.

 

Druge ljude i Boga trebaju samo kao "pripomoć", pa su skoro sretni da im redovno ne trebaju. To sigurno nije niti ljudski niti kršćanski. Takva vjera i odnosi su egoistični. To je vjera iz nevolje. Vjera iz nevolje nije vjera. Tu bi se potvrđivala narodna poslovica:  Za nevolju i turčine kume. Ipak vjera nije zato što je čovjek nemoćan i nesavršen nego  baš zato što je slika i vrijednost Božja. Ne vjeruje se radi nemoći i u nemoći nego radi kreativnosti i božanske vrijednosti.

 

U sebi trebamo uočiti božanske vrijednosti ne samo mane i grješnost. Neki ljudi misle da je normalno da im se čini dobro – tako bi i trebalo biti – ali ne misle da je normalno da oni to isto čine drugima. Isto tako u sebi nemaju nikakav osjećaj zahvalnosti. Istina je da zahvalnost izlazi iz ljubavi. Tko nema ljubavi taj nema niti prepoznavanja dobra, a niti zahvalnosti za primljena dobra. Narodna poslovica kaže: Dokle prosi, medena usta nosi, a kad vraća, pleća odvraća. Ovoga svi trebamo postati svjesni, jer svi u sebi nešto od toga posjedujemo.

 

Ni u kojem slučaju ne radi se o nekom optuživanju nego o postajanju svjesnosti svega što u  nama živi i drijema. U nama živi i zahvalnik i nezahvalnik, darovatelj i zaboravitelj. Samo jedan na deset ljudi  je zahvalan. Samo jedna desetina u nama je zahvalnost. Ostalo je zaborav i ne prepoznavanje. Čovjek ipak prvenstveno misli na sebe i sobom je okupiran. Baš je cilj religioznosti da čovjeka usmjeri na druge. To je nemoguće ako u njem ne proradi ljubav.

 

Samo ljubav otvara prema drugima. Isto tako s ovog osnova možemo reći da je i vjera čin ljubavi, čin otvorenosti prema Drugome - Bogu. Više puta se Isus u svojim navještajima vraća na nejednako odnošenje prema drugima kakvo tražimo prema sebi. Slučaj s oprostom duga (Mt 18, 23-35) jasan je. Normalno je dužniku da mu se oprosti dug, ali mu nije normalno da on oprosti onima koji su njemu dužni?! Zahvala je nešto što spada na  ljudsku duševnost.

 

Ona je više od bontona. Nju susrećemo u izvjesnoj mjeri čak kod nekih životinja. Zahvala je izraz naše ljudskost, također i našeg zajedništva. Mi smo pozvani na zahvalu i na prihvaćanje zahvale. Zahvala ako nije izraz prijateljstva i ljubavi može biti ponižavajuća. Čovjek nije obični potrošač niti automat. On je cijeli u svim svojim gestama i znakovima. Zahvala je znak priznavanja dobra i plemenitosti. Onaj koji zahvaljuje sam se oplemenjuje kao i onaj koji ga daruje. Uvijek je opasnost da se na dobro koje nam drugi čini (počevši od naših bližnjih pa do svih) naviknemo kao nešto obično i zaboravimo zahvaliti.

 

Svako dobro koje nam drugi čini uvijek je milost, dar, ako je izraz ljubavi. Ljubav i darovi se nikada ne mogu zaraditi. Na njih uvijek treba zahvaljivati. Nažalost zna se dogoditi da se na dobro uzvrati zlom. Zato narod i kaže: Tko vraća zlo za dobro, nikada mu zlo iz kuće ne izlazi. Pozvani smo, to je zov naravi i Božji, da budemo osjetljivi i na Božje i na ljudske darove. Isto tako da i sami činimo dobro. Darujmo i primajmo darove, ako ljubimo. Tko ne ljubi ne zna niti darovati niti dar primiti. Primiti dar znači primiti ljubav. Ne bi nam se smjelo dogoditi da dok primamo darove da ne budemo osjetljivi, pa da ih osjetimo tek kada ih izgubimo.

 

Čovjek je biće dobrote (slika Božja) što izražava kroz darivanje i zahvaljivanje.  Isus nas na to poziva i sam nas daruje. On je sam Božji dar čovječanstvu. Bog je onaj koji nam se trajno daruje. On nam je darovao život i ljubav.