2010-07-07-14-ned-kroz-god-

 

 

 

 

 

 

TKO JE MOJ BLIŽNJI ... ?

 

 

 

 

(Lk 10, 25-37)

 

 

 

Isus mijenja ustaljene navike o bližnjemu. Nisu naši bližnji samo naši voljeni, geografski blizu..., nego cijeli svijet, svaki čovjek, onaj udaljeni i bijedni i bolni čovjek - taj je nama najbliže, zapravo tome bi mi trebali biti bližnji. Svi su ljudi jedni drugima bližnji – tako govori cijela Biblija, to posebno naglašava Isus. I u ovome se nalazi naše sveopće bratstvo i međusobna odgovornost.

 

Nitko se sam neće 'spasiti'. Svatko će čuti početno pitanje: gdje ti je brat? Tako započinje ljudski rod, tako će i završiti. Druge treba ljubiti bez obzira da li oni nas ljube ili ne ljube, isto tako ne mrziti bez obzira da li drugi nas mrze ili ne mrze. Ljubav je bezuvjetna, ljubav sve ljude čini  bližnjim. Isus Krist ne odgovara zakonoznancima tko je bližnji, nego pokazuje komu smo mi bližnji, da li znamo mi biti bližnji. Smisao je uvijek isti. Tako Isus prelazi sve razlike: religiozne, rasne, spolne, sve.

 

Svi su nam ljudi bližnji. Svi koji nas trebaju. Svi koji trebaju pomoć drugoga. Kakvo bratstvo, kakva ljudskost. Ovaj novozavjetni tekst je najantiklerikalniji tekst: svećenik i levit su religiozni 'profesionalci' koji se ne osjećaju kao bližnji ranjenome čovjeku. Isus preferira više Samaritanaca tj. heretika, shizmatika, čovjeka koji za Židove bijaše gori i odvratniji nego li pogani, pred svećenikom i levitom. Samo Samaritanac ima istinsku ljubav! Naše iskustvo vrlo često isto to potvrđuje: zna se nekada doživjeti veću ljubav i bliskost od nevjernika, liberala, lakih žena nego li od ortodoksnih vjernika. Kao da oni svoju vjeru i žive u pravovjernosti, a ne u pravoživljenju?!

 

 

Za Krista je istinski vjernik onaj koji ima životnu praksu ljubavi, a ne teoriju o ljubavi. Kako danas možemo tumačiti ovaj skandal? Ovo je pitanje važno osobito za svećenike i levite, za sve angažirane kršćane. Zar i sam drugi Vat. sabor nije rekao da je uzrok ateizmu u ne odgovarajućem životu vjernika? 'Samaritanac' priskače u pomoć i povija rane ranjenome, nosi ga na svojim plećima – manje teoretizira a više prakticira – on zakon izvršava! Naša se vjera pokazuje svakodnevnim življenjem više negoli poznavanjem teologije.

 

Življenje je ortodoksija jer je Bog prisutan u svakome dobrom činu, u svakome srcu koje je spremno na dobro djelo... Da imamo bližnjih, da sami budemo bližnji, da budemo ljubazni i ljubljeni potrebno je da sami u svim ljudima koji nas trebamo prepoznamo svoje bližnje. Da imamo Oca potrebno je da budemo sinovi i braća i sestre. Tak tim činom pokazat ćemo da smo vjernici Božje budućnosti i sreća čovječanstvu. Bližnji je uvijek pitanje. Koga držimo i prema kome se odnosimo kao prema bližnjemu.

 

 

Onome tko je s nama i s kim mi živimo ljudski život. Iako se može reći da je pojam vrlo relativan. Neki ga drže plemenski, drugi ideološki, treći rasno... itd. Ipak, bližnji je onaj kome smo mi blizu. U tradiciji je bližnji član istog plemena, roda. Nekada je bližnji značio onoga koji pripada istom vjerovanju, kao kod slučaja Esena... U Izraelu, poganin nije pripadao bližnjemu, nešto šire značenje je bilo kod Židova u dijaspori. U kršćanstvu se pojam bližnjega proširuje i nadilazi uske granice… . Bližnji nije baš onaj bliži, nego onaj kome se mi približimo. Tako da je tu korijen današnjeg shvaćanja bližnjega kao svakog čovjeka bez obzira na boju kože, vjerovanje, spol... itd.