2010-06-23-13-korz-god-c-mj

 

 

 

 

 

Isusov put u "Jeruzalem"

 

 

 

 

Lk 9, 51-62

 

 

 

 

Slijediti Isusa, slijediti njegov put ne znači nešto što se događa samo od sebe, što se može poduzeti i ostati isti kao prije "susreta". Prihvaćanje Isusovog puta (kršćanstva) znači prihvaćanje radikalnog obraćenja. Da bi se nasljedovalo istinski Isusa potrebna je potpuna svjesnost i odlučnost. Istina, uvijek je bilo i bit će onih koji ga slijede iz radoznalosti, koji očekuju dobitak bilo na ovom ili onom svijetu, onih koji idu sa svojim poznanicima.... Ipak, Isus ne vodi u utopiju, niti je utopija stil njegovog življenja i naviještanja.

 

 

On je došao mijenjati svijet, mijenjati čovjeka, mijenjati ljudske odnose. Polazna osnovica sve promjene jest čovjekova promjena. Od čovjeka polazi sve, dobro i zlo, stari i novi svijet. Novi svijet, novo čovječanstvo, proističe iz čovjekove nutrine. Onomu koji prihvaća kršćanstvo radi dobiti Isus odgovara da "Sin čovječji nema na što nasloniti glavu". Ovim je odbačen utilitarizam slijeđenja Isusa. Motiv slijeđenja Isusa ne može biti koristoljublje, pa čak niti koristoljublje na "drugom svijetu". Izgleda da se Isusa ne može nasljedovati ako se hoće nešto postići ZA SEBE.

 

Tko se god bori za sebe neće naći podršku u Isusu Kristu. On je sam sebe predao za druge i stalno se predaje. Tu i jest njegova veličina i njegova objava. On je ljubav koja se predaje za druge. Zato će ga najbolje razumjeti oni koji ljube, koji ne žive za sebe nego za druge. Isusova je uputa da se nađe smisao i sreća u predavanju samoga sebe, u življenju za druge. Sva su se "čuda svijeta" dogodila samo kod onih koji su živjeli za druge ljude, kod onih koji nisu mislili na sebe i svoju korist. Sjetimo se samo svih "velikih djela" čovječanstva, proizveli su ih oni koji nisu mislili na sebe. To je istinito na religioznom kao i na svjetovnom planu.

 

Zar se svi oslobodioci svijeta nisu predali (nestali) da drugi žive slobodu? Oni su pošli u oslobađanje ne da postignu nešto za sebe, nego da se uspostavi pravda i sloboda za druge. U drugom Isusovom pozivu još se više radikalizira odgovor. Tko god kalkulira, tko god očekuje da će biti kršćanin kad sredi sve "svoje stvari" nikada neće dočekati taj trenutak. Uvijek će trebati nekoga rađati ili nekoga ukapati, i tako odgađati provođenje (življenje) Isusovog programa ljubavi i dobrote. Uvijek će biti nedaća u životu, a radi njih ne treba odgađati preobrazbu samoga sebe i svijeta. Još nije bilo razdoblja niti života koji nije imao svojih poteškoća.

 

Teškoće imaju svoju težinu ali se radi njih čovjek ne bi trebao gubiti. Neki izgube vjeru jer im je umro "otac" ili netko drugi. Bol i smrt nadvladava se novim životom, novim svjetlom.To je ono stanje kad odgađamo za sutra odricanje od nekih mana ili izvođenje dobrih dijela. To je stanje duše kad "tražimo opravdanje" u izvanjskim događanjima (umro mi otac... imam te i te poteškoće). Isus poziva sad i sad treba odgovoriti, sad, danas, treba donijeti odluku i započeti živjeti novi život.

 

Nasljedovati Isusa danas znači neodgodivo živjeti Njegov program ljubavi i dobrote.Tko prihvati kršćanstvo, tko istinski pođe Isusovim potom, potrebno je da bude svjestan kako danas neće osjetiti blagodati i dobitke ovoga života, ali će imati novo srce i novi pogled, zapravo novu viziju sebe i svijeta.

 

Također je potrebno biti svjestan da će mu uvijek iskrsavati razni "razlozi" da odgodi putovanje (življenje) s Isusom. Ali kad se upozna (nasluti) Isusa kao istinski ideal i istinsku preobrazbu života i svijeta, sreća zbog odlučnog naslijeđa ne jenjava