2010-06-09-11-ned-kroz-god-c-mj

 

 

 


 
OPRAŠTANJE

 

 

(Lk  7,36- 8,3)

 

 

 

 

Prvo što uočavamo u Isusu Kristu jest to da neprestano oprašta. Baš po opraštanju su ga upoznali kao Spasitelja. On je došao radi grešnika, a ne radi pravednika. Došao je oprostiti i učiti opraštati. Isusovo opraštanje najviše je iritiralo farizeje. Kao da su mislili da podcjenjuje njihov “religiozni režim”. A cijelo Evanđelje odzvanja opraštanjima. “Nema veće radosti na nebu nego kad se obrati jedan grešnik…” Samo Bog može opraštati.

 

Da, opraštanje je božanski čin i izvesti ga nitko ne može tko u sebi nema Božanske milosti. Opraštanje nadilazi ljudsku narav i ljudsko razmišljanje. Teško je naći razumske razloge za opraštanje. Opraštanje ima svoj izvor i korijen u Ljubavi. Nema dvojbe da čovjek bez ljubavi (božanske vrijednosti) ne može oprostiti. Isus se druži s grešnicima i vadi ih iz grijeha. Oni postaju novi ljudi. (Ne može se družiti s grešnicima tko u sebi nema božanske moći, Božjeg duha, inače će i sam zaglibiti). Isus je taj koji je dobrotom pomagao oslobođenje od grijeha. On je pomagao grešnicima da se pogledaju u svojoj dubini i da vide da u njima ima još vrijednosti koje treba živjeti.

 

 

Otkriti u sebi zakopani biser, znači otkriti nešto božansko. Mnogi se ljudi zapuste baš zato što u sebi nisu otkrili vrijednost. Potrebno je u sebi otkriti ljubav. Ona je sok života, božanska vatra. Bez nje se ne može niti opraštati niti prihvatiti oprost. Kršćanin koji je sljedbenik Isusa i koji od Isusa prima Duha vjeruje (to spada u Vjerovanje) u oproštenje grijeha. To hoće reći da nama opraštanje spada u Vjerovanje. Vjerujemo u Boga koji oprašta i s Božjom pomoću i sami pokušavamo oprostiti. Farizeizam ne podnosi čak ni obraćenje. Svi bi trebali proći njihov “režim” pa tek tada pristupiti Bogu. Sreća da je Bog drukčiji nego li što vjeruju “farizeji”.

 

On se trajno objavljuje, otkriva kao Bog koji ljubi svoja stvorenja osobito svoju sliku, čovjeka. Pa i Isus se utjelovljuje da otkrije opipljivo Božju ljubav i Božje praštanje. “Tko mnogo oprašta mnogo ljubi...” Isus ni u kojem slučaju ne daje podršku grijehu, ali spašava grešnika. Nekim kršćanima kao da je žao da Boga tako velikodušno oprašta. A Isus uzvraća pitanjem: Tko od vas nije sagriješio neka baci kamen... Kad već nemaju ljubavi prema drugome neka se vrate na pravdu prema sebi. Jednostavno ih poziva na vlastitu potrebu da im se oprosti. Zar se u Očenašu ne moli: Oprosti nam kako i mi opraštamo... Danas smo mi svi pozvani na oproštenje.

 

Ne radi se samo o “običnom” oproštenju, radi se o oproštenju poslije ratnih zala. Postavlja se pitanje, ako oprostimo da li to znači da prelazimo preko zala i preko pravde? Odobravamo li nastavak zla? Potrebno je napomenuti da oprost ni u kojemu slučaju ne poništava pravdu. Međutim, da bi se pravda mogla ljudski promijeniti potrebno je osobno oproštenje. Pred Bogom čovjek nikada nije otpisan. Čovjek se sam može “skrivati” pred Bogom ali Bog je s njime. To je stav i vjerovanje kršćanina. U ovome odnosu grijeh i jest nerazumljiv. Grijeh je paradoks. On se događa samo unutar ljubavi, a zato i jest oprostiv.

 

Grijeh je čisto religiozni doživljaj, doživljaj povrede ljubavi. Uza sve što kršćanstvo (katoličanstvo) vjeruje da ljudska narav nije zla, ipak svoj odnos prema Bogu doživljava kroz milost, kroz oproštenje. Mi se ne možemo uzdići do Transcendencije svojim moćima. Potrebna nam je Objava, potrebno nam je oproštenje i prihvaćanje. U svakome od nas postoji neka nelogičnost: ne spoznajemo Boga koji nas stvara i ljubi; ne prihvaćamo drugoga koji je naše naravi; u samima smo sebi razdvojeni iako smo jedno biće.

 

Iz svega ovoga proizlazi da nam je Božja ljubav (milost) potrebna da bi potpunije živjeli ljudsku narav koja je usmjerena prema Bogu (Toma Akvinski). Tko vjeruje u ljubav i oproštenje oslobođen je straha i izgubljenosti. Taj zna da nikada nije odbačen niti zaboravljen, a svakome čovjeku, uza sva lutanja, ostaje mogućnost “vratiti se Ocu” i priznati da smo sagriješili protiv  neba i zemlje. On očekuje svoje sinove i kćeri da im oprosti i da ih ljubavlju svojom oživi. Isus je ušao u našu povijest da “božje sinove i kćeri oživi”.

 

Pozvani smo da budemo kao naš Bog: ljubimo i bit ćemo ljubljeni, opraštajmo i nama će oprosti.