2010-05-13-7-vaz-mj-c

 

 

 

'DA SVI BUDU JEDNO'

 

 

 

(Iv 17, 20 -26)

 

 

 

Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica  kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.

 

Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac 'ludosti' da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.

 

Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije 'ideološki' već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je 'izvojevati' jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima.

 

Svakako bi trebalo napraviti razlike koje su naprava kulture, civilizacije, nacije od razlika u vjeri. Vrlo često ove izvanjske razlike izjednače kao razlike u vjeri, u pripadanju Isusu Kristu. Dok god postoje institucije one će same, možda i nehotimično, stvarati i razlike boreći se za svoje pripadnike. A svatko tko čini dijeljenje u ime Isusa Krista, taj očito griješi baš protiv njega. Ne može se u ime ljubavi ne ljubiti, dijeliti, prezirati.

 

A, nažalost, baš se to događa u praktičnom životu među kršćanima. Jedinstvo u vjeri ne znači gušenje 'pluralizma'. Različite zajednice su normalna stvar. Jednostavno jer su ljudi i njihova zrelost različiti, ali ta različitost i treba stvarati jedinstvo, zajedništvo. Različite su kulture i jezici, pa će se i zajedništvo različito doživljavati i ispovijedati. Isus iz svojeg zajedništva nikoga ne isključuje, dapače kaže da je došao zato da ljude probudi u bratstvu i zajedništvu, u ljubavi.

 

Vjera se ispovijeda na osnovnoj razini, zato ju ne treba miješati sa svim izvanjskim uvjetovanostima. Ne smije se ugušiti osobnost ni kulturom ni nacijom, niti ičim izvanjskim. Svoju osobu treba čuvati od otuđenja, bilo kojega. Osobe tvore zajedništvo, a ne obrnuto. Zajedništvo je cilj koji omogućuje razvoj osobe. Zato je jedinstvo u različitosti pravo jedinstvo. Različiti darovi a jedan Otac od kojeg svi proističemo.

 

Očito da bez istinske ljubavi nema ni jedinstva. Čim manjka jedinstva, sigurno majka i ljubavi. Molimo od Boga da probudi u nama ljubav… s tim će nam darovati sve što proizlazi iz ljubavi, a to je jedinstvo. Jedinstvo i zajedništvo – bratstvo i sestrinstvo su najbolje i najsnažnije svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja. Da li je netko 'otkrio' Isusa to pokazuje po svojem zajedničkom osjećaju. Sveci su braća svih ljudi, svojina cijelog čovječanstva.

 

Zato nema nacionalnog sveca kao što nema nacionalne dobrote. Dobrota, pravda, ljubav, blagodat su cijelog čovječanstva. Jedinstvo se gradi, kao što gradimo sebe tako trebamo graditi i rasti u jedinstvu. Traži se više kulture i duha, traži se ljubavi. Svako jedinstvo također traži i žrtvu, traži prihvaćanje drugoga. Mnogi su za jedinstvo, ali da bude po njihovoj volji. To nije tip kršćanskog jedinstva. Kršćansko jedinstvo je u ljubavi različitih karaktera, kultura, nacija, jezika…

 

Otvorimo oči prema 'nebu' budućnosti. Budućnost je naša kršćanska dimenzija. U budućnosti je susret s Bogom. To je život u ljubavi.