2010-02-04-5-ned-kroz-god-c

 

 

 


(Lk 5, 1-11)

 

 

 

 

Slikom širokog mora i ribarenja Isus rasvjetljava nesigurnost ljudskog shvaćanja – treba započeti iznova i na drukčiji način – i snagu Vesele Vijesti (Isusove riječi) u moru čovječanstva. Isusova Vesela vijest naviješta se već dvije tisuće godina. Danas se pitamo koliko se ona proširila i koliko je uhvatila korijena u svijetu (na širokome moru)? Da li je uvijek naviještana Vesela vijest ili se pod njezinim imenom naviještalo svega i svačega? Dok se ovako pitamo znači da mislimo da je toga bilo i da toga ima i dan danas.

 

Kako bi rekli rječnikom kakav je upotrebljavan u današnjem Evanđelju onda bi mogli reći da su u ovoj povjesnici širenja kršćanstva mnogi 'bacali mreže' po svojem nahođenju ili po svojoj mudrosti i vrlo često ostali praznih mreža. Da, oni su se 'mučili cijelu noć', ali to ne znači da su i 'ulovili' ribe. Da bi se počelo događati 'Novo' potrebno je i novo mišljenje kao i novi način ponašanja i djelovanja. Ako se ostane na istom načinu mišljenja ne treba očekivati novost u djelovanju. Koliko god nam se činilo da mislimo pošteno, ali ako je 'produkt' tog mišljenja neučinkovit treba postaviti pitanje ispravnosti takvog mišljenja. (Nije pitanje u tome da zdvajamo radi mišljenja drugih, nego da li vidimo mogućnost drukčijega i izvan našeg mišljenja).

 

Ne radi se o tome da ne vrednujemo svoje mišljenje. Bez toga ne bi mogli ništa sigurno raditi, ali isto tako ne smijemo svoje mišljenje ni apsolutizirati ni petrificirati. Mišljenje se također razvija i na poticaj drugoga. 'Petre, baci mreže na drugu stranu, uza sve što do sada nisi ništa ulovio…'. Treba pokušati drukčije, svježije. Nekada se začahurimo u svoje shvaćanje i izgleda nam svako drugo nemoguće. Pa tada ne činimo ni nove pokušaje. Zato je potrebno uvoditi 'nove ribare' koji će ribariti na drugačiji način. I što je do jučer izgledalo nemoguće sada postaje čudesno ostvarenje. – Bila bi opasnost za svaku osobu kada bi se u sebi (u svojem mišljenju) blokirala.

 

Takvi se blokiraju i prema ljudskoj i božanskoj riječi i pozivu. Postaju nesposobni za budućnost… U širenju kršćanstva (Vesele vijesti) potrebno je stati na primjeru i savjetu Isusa Krista. Neki nam njegovi pozivi izgledaju nemogući ili utopijski, a ipak mogu postati stvarnost. Tu se skriva mogućnost paradoksa. Koliko li nam je stvarnosti izgledalo nemoguće, a ipak je vrlo lagano postalo moguće. Trebalo je “zaveslati na drugu stranu – na pučinu“, trebalo je baciti 'mreže' kad se po uhodanom običaju nije bacalo, i dogodilo se čudo Božje i ljudsko. (Mislim da nije dobro u ovome evanđeoskom tekstu ostati na nekom fizičkom čudu – ovo čudo govori o mogućnosti drugih čudesa koja i mi možemo činiti).

 

Iz ovoga se vidi koliko je kršćanstvo za pluralizam u mišljenju i djelovanju. Razni i različiti su putovi čovjeka i čovječanstva. Nije samo jedan put. Kad bi bio samo jedan put onda bi svi morali biti isti, a to znači da ne bi bili ni slobodni ni posebne jedinke. Različiti su putovi čovjeka i svatko će sebe naći ako izabere svoj pravi put. Isto tako treba poštivati drugoga na njegovom putu. Ako je naš put nama najbolji ne znači da je najbolji i za druge.

 

Također put drugoga čovjeka ne kaže da je naš loš nego da je njemu taj drugi put jedini… Kad netko svoj put, svoje mišljenje, svoje programe proglašava jedino ispravnim to je znak dogmatičnog i krutog mišljenja i ponašanja. Mi svoje mišljenje, svoj nazor možemo ponuditi, a drugi će odlučiti da li je to ono što on traži. Oni koji su 'susreli' Isusa uskliknuli su da je on baš onaj što ga njihov život traži. I pošli su za njim, pošli su za zovom svoje savjesti.

 

Svi planovi za širenjem kršćanstva 'dobri' su i treba ih promišljati, ali je osnovno i bitno vjerovanje Isusu Kristu i njegovoj poruci. Istinsko življenje i vjerovanje Isusove poruke uvijek pravi iznenađenja. Iz vjere u Isusa Krista 'nastaju čuda' koja čovjek vrlo teško racionalno može predvidjeti. Oni koji su vjerovali Isusovoj riječi, oni su pronosili Vijest spasenja, oni su činili čudesa. Izgledali su da su izvan svijeta a svijet su mijenjali.

 

Zato naviještanje nije ni retorika ni didaktika, naviještanje je vjerovanje i življenje. Evanđelje ima svoju 'čudesnost' i svoju plodnost. Ono 'lovi' sve one koji čeznu za ljubavlju, dobrotom i pravdom. Na te vrednote uvijek su se ljudi 'hvatali' i od toga živjeli. Kroz Radosnu vijest ljubavi događala su se čudesa spasenja. Uvijek je  inicijativa od Boga. Bog prvi poziva, od Adama, Mojsija, pa do današnjih dana. I svatko je od nas pozvan da ostvari poslanje svojeg života.

 

 

 

 

Marijan Jurčević, OP