2009-09-02-23nedkrozgodb-jm

 

 

 

NE MJEŠATI VJERU SA SVOJOM IDEOLOGIJOM

 


(Jak 2, 1-5; Mk 7, 31 – 37)

 

 

 

Upozorenje sv. Jakova da se ne smije miješati vjeru s ljudskom pristranošću, ostaje trajno vrijedno i aktualno. Trajno je potrebno imati na pameti da se vrlo lagano i vrlo lukavo znade pomiješati poziv vjere i vlastito domišljanje. Tako se vrlo lagano vjera pretvori u ideologiju, odnosno u vremensko ljudsko domišljanje. Ovo je upozorenje steklo svoju aktualnost već u prošlim vremenima.

 

Uvijek je bila opasnost da se s vjerom manipulira, bilo u negativnom bilo u pozitivnom ili proširenom značenju. Katkad se hoće staviti mjeru svega i svačega. Npr. neki su se razočarali radi toga što su pokrenuli kršćansku politiku, a nisu naišli na podršku vjerske ustanove (Crkve). Da je se imalo na pameti Jakovljevo upozorenje (on govori u ime vjere, ne u ime svoje mudrosti) manje bi se ljudskog mišljenja (i ludovanja) stavljalo 'pod kapu' vjere i kršćanstva, manje bi se manipuliralo vjerom. Manje bi se sablažnjavali u ime vjere. A i drugi Vat. koncil upozorava da kriva i nenormalna vjera može biti sjeme ateizmu. Što je važno u svjetlu Jakovljeva upozorenja uočiti?

 

Ne znam kakvo bilo ljudsko mišljenje, ne smije se identificirati s Objavom, s vjerom, s religijom. Religijsko 'mišljenje' je ipak drukčije 'mišljenje' od našeg mišljenja koje nastaje u uvjetima određene informiranosti i raspoloženja. Svatko je danas svjestan da je sve ljudsko znanje ipak relativno, ponavljam, ne znam kakvo bilo mudro. Ono je naše ljudsko, vremenito, promjenjivo. Narav je njegova da se mijenja, da raste… Čak su u početku kršćanstva neki svoju 'mudrost' potpisivali ili prepisivali apostolima. Time su htjeli svojoj mudrosti dati božansku vrijednost. Ti su spisi odbačeni i nazvani apokrifima (krivi spisi), lažni spisi. Ta napast, svoju misao zaogrnuti božanskom, trajna je napast i opasnost.

 

To mogu činiti biskupi, svećenici, propovjednici, pa i sami vjernici. To bi bila manipulacija oltarom, habitom, svećeništvom, kolarom…. Koliko se s tim manipulira od vjernika i nevjernika, dobro nam je danas znano. Ljudski domišljaj, ljudsko shvaćanje ima vremenitu vrijednost, dok vjera pretendira na vječno značenje. Ona hoće biti vremenska ali s vječnom vrijednošću. Ne što bi ju vjernici tako smislili nego što su je 'primili' od Boga. Biblijski pisci (pa i pravi proroci) govore 'pametnije' negoli što su i sami pametni. Njihova informacija nije plod njihovog zaključka, nego Božjeg dara. Crkva je najviše pogrešaka napravila kad se 'povela' za 'mudracima svijeta'. Istina, činilo se to tada najpametnije, iako se sutra pokazalo neistinito.

 

Zato se i zna dogoditi da vjera bude 'protiv' trenutnog zdravog razuma. Na koncu se pokaže da je 'zdravi razum' ipak bio manjkav. Iskustvo vjere prošlo je faze 'mnogo zdrava razuma' i božanski dobilo svoje uobličenje. (Osudu Galilea Crkva je izrekla po nagovoru tadašnjih učenjaka! I pogriješila!). Teškoća je u tome što isti čovjek i misli i vjeruje. I zato se jedno prelijeva u drugo. Vjera će uvijek biti opterećena čovjekovim mišljenjem i interesom, ali isto tako i mišljenje će biti protkano vjerom. Osobito je opasno kada se vjera uplete u politiku ili politika u vjeru. To je vjekovna opasnost, to je i danas opasnost. Političari hoće da svoje mišljenje zaodjenu vjerskim da bi tako dobilo veće značenje. Pa čak i filozofi. Ipak, trajno vrijedi: Bogu Božje, caru carevo. Ne miješati Boga i cara! Isusova vjera sve pokriva i sve nadmašuje! Svojom 'ludošću' ne budimo smetnja Božjoj ljubavi i dobroti. A ljubav i dobrota su najveća egzistencijalna mudrost.

 

Sam Bog je Ljubav! Pa i kad današnje evanđelje govori o izlječenju slijepoga i gluhoga, treba uzeti simbolički. U nekim stvarima ili za neke stvari i osobe mi smo slijepi i gluhi. Koliko ne primjećujemo tuđe duševne boli, koliko problema ljudskih ne uočavamo. Svi smo mi u izvjesnoj mjeri slijepi i gluhi, pa zato i griješimo. Mi smo također pozvani da drugima pomognemo da progledaju i progovore. Jer svi smo svu mudrost primili od drugih. Malo je apsolutne invencije. Zato u svojemu mišljenju trebamo biti skromni i otvoreni. Uvijek učiti i uvijek s drugima dijeliti. Tako ćemo progovoriti i progledati novim vidom i novim jezikom. Uvijek mislimo i u svojem vjerovanju ali vjerovanje je uvijek iznad našeg mišljenja. Vjerovanje je cijeli život i njegova otvorenost i usmjerenost prema Apsolutnome – Bogu.

 

 

Marijan Jurčević, OP