2009-08-26-22nedkrozgodmj

 

 

 

IZ LJUDSKOG SRCA IZVIRU ZLE MISLI, ZAVISTI…

 


(Mk 7, 1-8;14-15; 21-23)

 

Isus svojim odgovorima ustaje protiv formaliziranja vjere (religije). Vjera nije nešto izvanjsko, pa se ne može ni poistovjetiti s vanjštinom. Ona je nešto što je položeno u ljudskom srcu. Makar vjera nikada ne ostaje bez djela, ipak je ona prije dijela. Također uvijek je moguća religijska perverzija.

 

Ostaje na velikim riječima i skromnim djelima. A osobito je opasnost za navjestitelje. Dobro navještaju (dobra nauka) i neadekvatno se ponašaju (bez dobrih dijela). Bez obzira kakvo bilo djelo ako nije povezano s ljudskim srcem ono nema svoju vrijednost – nema ljudsku vrijednost. Vrijednost svakog djela (osim materijalne vrijednosti) dolazi iz srca djelotvorca. Čim se djelo otkine od djelotvorca vrlo lagano se upada u formalizam i farizejizam. Izvana izgleda sve dobro, ali na razini čovječnosti manjka mu 'srce'.

 

Tako da se razina materijalnosti i razina srca uvijek ne podudaraju. Koliko ima dobrih djela od kojih su činitelji bili dušom odvojeni, od kojih su bili lošiji, ali isto tako ima 'loših' djela a djelatnici su puno bolji. Vrijednost djela proizlazi iz čovjekova srca, čovjekove dubine (bića). I tu je čovjekov misterij drugima i samom sebi. Iz pročitanog evanđelja očito je koja je Isusova misija, poslanje. Ona se razlikuje od političke i socijalne, ali je ona opet ispod svakog ljudskog djelovanja i postojanja. Isus prvenstveno rješava čovjekovu srž.

 

Ona ga zanima više nego li djela. Isus ide za tim da se čovjek preporodi. A ako se čovjek preporodi tada će se preporoditi cijeli materijalni svijet. Isus ne želi da čovjek živi u svijetu 'glupo' i nesvjesno. Stalo mu je da proradi čovjekova svijest, jer tek tada čovjek biva kvalitetniji i više je čovjek. Koliko li učinimo mehaničkih djela u kojima uopće nismo prisutni. Sva djela u koji smo mi prisutni sviješću istinski su naša djela i mi njih oplemenjujemo, ona nas oplemenjuju. Mi vrlo često sudimo čovjeka baš po vanjštini, iako je vanjština njemu 'sporedna'. Čovjekova bit je u njegovoj nutrini. Zato Isus i zahtjeva da se druge ne sudi, jer ih se vrlo često sudi po vanjštini, izgledu.

 

Ali isto tako kad se radi o tome da budemo bolji onda treba započeti od nutrine. Ako se ne obratimo u nutrini sve će ostati po starom, ili će biti izvanjska dekoracija s kojom se mi ne možemo poistovjetiti. Dobrota i zloća proizlaze iz srca. U srcu smo mi istinsko ono što jesmo! Zar sada ne doživljavamo tragičnost kad izvanjskost ne odgovara nutrini. Prave se dogovori i pregovori o miru, a srca kipte od mržnje. Sve izgleda baš kao obijeljeni grob. Hoće se da izvana izgleda lijepo a što je unutra pokazuje se svakodnevno. Svi su uvijek za mir i prijateljstvo a događaju se djela mržnje i lopovluka. Očito Isus daje prednost unutarnjem čovjeku. Zapravo, za njega je samo unutarnji čovjek onaj istinski čovjek ili nečovjek.

 

Čovjek je dobar ili zao prema svojoj dušu (dubini – Tauler). Čovjek je dobar ili zao po svojoj nutrini. Također preobražaj započinje iz nutrine. Zato se mi strašimo zadubiti u svoju dubinu, a volimo kopati po drugima. Previše smo istjerani na vanjštinu pa se više i ne sabiremo u sebe. Sabrati se znači povući se u sebe i u sebi otkriti svoju istinu. To je ta Kristova 'psihoanaliza'. On upućuje na srž ljudskog bića. Upućuje na izvor. Ako je izvor zdrav tada će teći i zdrava voda, isto tako ako je zatrovan izvor teći će i zatrovana voda.

 

To nam je svima jasno, ali nam nije jasno kada je riječ o nama samima. Može se reći da se u dubini našeg bića skriva Bog, ali možemo imati i kutak za sotonu. Bog nas poziva da se otvorimo njemu i njegovom svjetlu i glasu. On će nas pročistiti. A kada se Bog u nama 'probudi' (nastani) tada se nama osmjehuje sreća i blaženstvo. Bez Boga je nemoguće biti blažen, smiren. Jer bez Boga čovjek ostaje na površini koja je u trajnoj mijeni i svojoj neistinitosti. Isusova misija i riječ su upućeni unutarnjem čovjeku.

 

Unutarnji čovjek i vapije za spasom. Unutarnji čovjek je određen ili za vječnu sreću (svi su na to pozvani) ili da sam čovjek krene krivim putom (izvanjskim putom). Promislimo o kvaliteti naše životne prakse u svjetlu naših dijela. Pročisti nas Gospodine i probudi nas u dubini naše nutrine (duše).

 

Marijan Jurčević, OP