RAZLIKOVATI ONO ŠTO NAS OTUĐUJE


OD ONOGA ŠTO NAS UVODI U ŽIVOT


Mi ljudi smo očito rođeni za Istinu. Sv. Ivan kaže da će nas istina osloboditi i spasiti. Istina čovjeka izgrađuje, istina čovjeka čini čovjekom. Čovjek koji prihvaća neistinu nije više čovjek. On samoga sebe ponižava ispod razine same svoje naravi.

 

Ali koliko god smo sučeljeni s istinom ipak smo mi tražitelji istine. Ona je uvijek u nama i uvijek pred nama. Sama nas istina tjera da tražimo istinu. Jer smo tražitelji istine mi očito možemo i zabludjeti, uza najbolju volju, makar u našoj neistini uvijek i mi učestvujemo. Mi možemo biti neinformirani (imati manje ili više znanja), ali radi toga ne moramo biti neistiniti. Očito ovdje mislimo o životnoj istini. Ne govorimo o 'naučenoj istini'.

 

Čovjek bi trebao biti pošten i otvoren pred istinom. Nikada i ni u kojem slučaju ne bi se trebali bojati istine, pa ne znam kako ona nama afektivno padala. Postavlja se pitanje da li smo mi zreli za istinu, ili ako ju 'susretnemo' ne prihvaćamo ju pa čak ju proglašavamo neistinom. To je najtragičnije za osobu. Skoro se ne zna kako takvoj osobi pomoći. Ona bježi od istine ili jer joj istina nije u prilog pa istinu proglašava neistinom.

 

Tada se može govoriti o zlom duhu koji se suprotstavlja istini. Zao duh iskrivljuje, svjesno, istinu u neistinu. Tu Bog 'nema što raditi'. To je tjerati Boga iz svojeg bića. To je temeljna laž. Ta laž nikada i ni u kojem slučaju ne može čovjeku koristiti. Laž uvijek čovjeka otuđuje, upropaštava, osuđuje. Lažju čovjek sam sebe osuđuje. Očito je da bi čovjek bio istinit potrebno je da ne bude egoist. Egoist ne može biti ni istinit niti otvoren prema istini.

 

Egoizam zatvara čovjeka u njegove interese čak koji su i protiv njega samoga. Sve ono što čovjeka oslobađa za istinu oslobađa ga da bude istinski čovjek. Čovjek istine i slobode je čovjek otvorenosti prema Bogu, 2 prema vječnim istinama. Čovjeku otvorenom istini Bog se očituje i čovjek ga doživljava kao istinu svojega srca. Drugi element kojim se djeluje protiv Duha Božjega jest biti protiv dobra i ljubavi. Kad netko ne prihvaća ljubav, kad ljubav proglašuje zlom.

 

Čin ljubavi okreće u zlo – to je djelovanje protiv duha Božjega. To je neoprostivo. To je najteži grijeh, po Isusovom sudu. Onaj tko ne prihvaća ljubav ni u kojem slučaju ne može niti 'razumjeti' niti prihvatiti Boga. Boga se prihvaća i kroz ljubav se dolazi do Boga. Bog po ljubavi dolazi u čovjeka. Ljubav bi bila kao krvotok ljudskog življenja. Tko u sebi zatruje ljubav taj je zatrovao cijeli svoj život.

 

Tko ostaje u mržnji taj se odvaja od Boga, tome je nemoguće pomoći. Sve druge pogreške Bog može oprostiti, ali kako oprostiti mržnju koja baš kao takva odvaja od Boga. Zato Isus kaže da se grijeh protiv Duha (ljubavi) neće nikada oprostiti. Ne radi se o neće ili hoće oprostiti, nego se radi da takav ne prihvaćajući ljubav ne prihvaća opraštanje. Tko ne prihvaća ljubav taj ne može prihvatiti ni oproštenje. Tko ne prihvaća ljubav (Boga ljubavi) taj ne prihvaća oproštenje.

 

Sv. Ivan kaže da su ljubav dirali rukama. Da, svaki Isusov susret bio je susret opraštanja, susret izlijeva ljubavi. Svi koji su prihvatili ljubav prihvatili su opraštanje. Opraštanja nema bez ljubavi. Istina i ljubav su sadržaj čovjekovog življenja. Kroz istinu i ljubav čovjek postaje slika Božja, postaje istinski čovjek. Ne biti otvoren na istinu i ljubav znači ne biti otvoren niti na božansku ni ljudsku stvarnost. Egoisti su ljudi blokirani i za istinu i za ljubav.

 

Oni su najviše sami protiv sebe. Biti slijep na dobro, na dobra djela i njih proglašavati zlim, znači imati zao kriterij, imati zlog duha. Bilo kod koga ne smijemo zanijekati dobro. Nema niti može za to biti razloga. Često mi radi jednog zla otpišemo potpuno čovjeka i sva njegova dobra. Isus je uvijek u čovjeku prvo uočio i potakao dobro, a ono je pomoglo da se čovjek spere od zla.

 

Ideološka ili bilo koja druga razilaženja ne smiju zaslijepiti čovjeka da ne primjećuje i dobro u onome koji se s nama razilazi. Tko uočava dobro (dobro uočava dobro) taj živi u dobroti. Tko prvotno uočava zlo taj trajno živi u zlu. Pozvani smo da živimo i u mislima i u srcu u dobru – u duhu – uz rizik prevare. Bog dobra i istine neće nas prevariti. On je oslonac istine i ljubavi. On je vječni Otac i Sin i Ljubav (Duh).