2012-01-18-3-ned-kroz-god-b

 

 

 

VRIJEME SE ISPUNILO.
TU JE MEĐU NAMA KRALJESVTVO NEBESKO.
VJERUJMO U VESELU VIJEST.
BUDIMO HRABRI I ODVAŽNI.

 

 

 


(Mk 1,14 – 20)

 

 

Često kažemo: 'pa to još nije moguće, još nije došlo vrijeme...' i tako sami odgađamo bitno događanje. Ipak nam Isus kaže da nam se danas nudi Novost samo ako vjerujemo u mogućnost Novosti, ako se njoj već sada predamo.

 

Nekada se dobiva dojam kao da sami mi kršćani koji vjerujemo Isusovoj poruci ipak mislimo da još nije vrijeme za njezino ostvarenje. Tako njegova poruka ostaje samo kao teorijska mogućnost a u praksi ju odgađamo. Pred uzvišenom porukom ili sebe podcjenjujemo misleći da nije za nas, a jest za druge... i tako odgađamo, ili bolje rečeno, ostajemo izvana stvarnosti koju nam donosi Isusova poruka.

 

Isus potiče odvažnost ulaska u Budućnost i Novost. Svaki se čas nalazimo u mogućnosti, i ne treba misliti da će neka druga vremena biti bolja. Sad je najbolje vrijeme (okolnosti) pa se treba odlučiti te će se ući u iskustvo mogućnosti ostvarenja Isusove poruke i Isusova poziva. U ovome smislu može se govoriti da nam je svakome potrebno obraćenje. Potrebno nam je praktično vjerovanje u Isusovu riječ. Apostoli su primjer odlučne vjere i povjerenja.

 

Nimalo nisu zdvajali niti tražili u samima sebi opravdanje da tek kasnije pođu za njim. Kad nam se nešto nameće kao Istina, kao Dobro (ne neko varljivo dobro) obavezni smo ga odlučno slijediti. Nemojmo se zavaravati da smo odziv ostvarili ako to dobro nudimo i naviještamo. Zato ne bi bilo dobro da propustimo 'milostni čas' svoje odluke. To je onaj sadašnji čas. Sad se treba odlučiti i sada se odvažiti na čin.

 

Ako se ne odlučimo SAD proći će vrijeme i mi s njime, a to znači ne odgovoriti na ono što traži naš život i naša savjest, što traži Bog. Primjeran odgovor na Isusov poziv izrečen je kroz Petra i Andriju. Upoznali su Isusa i bez zdvajanja pošli su njegovim životnim putom. Nisu se pitali što će iz toga slijediti. Što god slijedilo, oni su bili spremni prihvatiti, pa i samu smrt. To je logika apsolutne Istine i apsolutne Ljubavi.

 

Apostol, kršćanin nasljeduje Isusa Mirotvorca, Isusa odvažnog za pravdu. U pravdi i ljubavi nema proračuna ni nagodbe. Za njih se čovjek predaje bez ikakvog krzmanja i zdvajanja koliko će se dobiti ili izgubiti. Predanje za ljubav, mir i pravdu nikada ne može biti gubitak, jer samo predanje za takve je već duševni i vječni dobitak. Kad se za nešto vrijedno (Kraljevstvo Božje) predajemo već smo na dobitku što smo se predali i što je predanje prihvaćeno od Boga.

 

Već je vjekovna poslovica rekla: Hrabri osvajaju vrhunce! Hrabri postižu plodove! Zato Isus i poziva svoje učenike na hrabrost – ako su osvjedočeni u kraljevstvo Božje, u Boga. Da, kršćanska vjera poziva na odvažnost i hrabrost.

 

Kroz to se čovjek razvija i dokazuje kao biće koje stvara. Trajni je Božji odgovor Abrahamu, Mojsiju, svima nama: Ne bojte se ja sam s vama. Čak samo ime Jahve znači: Ja sam s vama ne strašite se! Neki procjenjuju da se danas ljudi puno više straše budućnosti nego li što je bilo pred pedesetak godina. Što je tome razlog?

 

Nepovjerenje u sebe i svijet, pa i manje vjerovanje u Boga. Vjera u Boga uvijek usmjerava čovjeka da vjeruje i drugim ljudima. Božićni Misterij otkrio nam je Isusa i njegovo Božanstvo. Ako smo se otvorili da u nas uđe taj Misterij, onda ga treba hrabro slijediti.

 

S Apsolutnim nema pogađanja – ili ga prihvaćamo ili odbijamo (zatvaramo se u sebe), drugog izbora nema. Istina, može se 'računati' sa strpljenjem Božjim, ali to je na našu štetu ili bogatstvo, a isto tako trajno nam je Bog otvoren. Svaki čas nam nudi naš čas, čas našega obraćenja.

 

I mi smo pozvani da mnoge stvari sitnog interesa ostavimo i da kuražno pođemo za Isusom. On će biti pred nama, n će biti u nama, on će biti iza nas.