2011-09-07-24-ned-kroz-god-a

 

 

 

ŽIVOT JE OPRAŠTANJE

 

 

 

(Mt 18,21-35)

 

 

 

Osveta, zar nije nešto naravno? Svi smo mi ljudi jako osjetljivi na svoja prava i na povredu (uvredu) naših prava. Također, nema sumnje, da smo manje osjetljivi na prava drugih i na povredu njihovih prava. – Potrebno je biti svjestan ovoga. Ako smo svjesni svojeg stanja tada se kao razumni ljudi možemo bolje i realnije ponašati. 

 

Znademo se bolje čuvati da budemo u objektivnom polju. Ne radi se o tome hoćemo li ili nećemo biti objektivni jednako prema sebi i prema drugima, to jednostavno ne možemo biti. Uvijek smo subjektivni. To je naša ljudska istina. Svi mi držimo do sebe, do svoje osobe. To nam je nešto sveto. I to je pravo, ali je isto tako pravilno da i drugi ima isti osjećaj i ista prava kao i mi. Prema drugima uvijek nam se pojavi neki ALI ili neki manjak argumenata, dok za sebe uvijek nalazimo dokaze i razumijevanje.

 

Povrede koje nam se nanose doživljavamo vrlo teško i čini nam se da su neoprostive, ali isto tako ne doživljavamo povrede drugih. Kao da nam je nekada oprostiti manje uvrede negoli velike. Bližnjemu teško opraštamo, ali velike stvari prebolimo i oprostimo. I tako nas povijest uči i danas mi doživljavamo isto: uvreda se uzvraća na uvredu, osveta na osvetu. Tako se stvara veća akumulacija zla. Povijest postaje akumulacija zla koje u pojedinim epohama eksplodira u obliku rata.

 

Znači, odgovor uvredom na uvredu, zlo na zlo ne dokida se niti reducira zlo, dapače se povećava. Na taj način nema izlaza. To ne može riješiti nikakvo svjetsko pravo i pravda. Rješenje treba tražiti izvan proporcije zla i mržnje. Neki se straše da bi opraštanje značilo i produžavanje zla i nasilja. Ali bez oproštenja nema mira među ljudima. Koliko li je bilo "pravednih ratova", a ipak rezultati nisu bili ni dobri ni pravedni, dapače, bili su vrlo nepravedni i vrlo zločesti.

 

Ajde da rečemo, možda se na općenitoj razini može naći nekih razloga za "pravedno ratovanje", ali se vrlo teško može naći pozitivnih opravdanja na osobnom planu. Kad se jedan drugome suprotstavljamo i postavljamo neprijateljski. To je sudbina Kaina i Abela. Kroz njihovu simboliku rečena je tajna zla i bratstva. Kao da je čovjek sjedište ljubavi i zla. I jedno i drugo je u čovjeku, iako nemaju jednaku vrijednost, sudeći trijezno.

 

Oproštenje je čin ljubavi. Bez nje se ne može govoriti o oproštenju. I zato je oproštenje božanski čin. Bez posjedovanja tog božanskog u sebi ne može se iskreno oprostiti. Bez ljubavi oproštenje je taktika i može se dogoditi da netko "opraštajući" bez ljubavi još više uvrijedi i ponizi onoga kom se oprašta. Promašaja će uvijek biti. Pa i Isusov dolazak nije dokinuo grijeh. A da bi ga ipak mogli živjeti kao ljudi Isus nas poziva na opraštanje.

 

Svako opraštanje liječi ljudsku zloću i ponovno uspostavlja ranjeno bratstvo koje je povrijeđeno s "Kainom i Abelom". Dapače, "korektni odnos" i s Bogom uspostavlja se kroz bratsko opraštanje i ljubav. Tako je i u međuljudskim odnosima. Tko nije spreman praštati i prihvaćati oprost ne može živjeti kao čovjek. Čovjek se rješava neprijatelja praštanjem. Ničim drugim. Svi smo mi u određenoj "dozi" nepravedni baš zato što smo osjetljiviji na svoju pravdu nego li na pravdu drugoga.

 

Kad se gledamo u svjetlu današnjeg Evanđelja, onda u sebi prepoznajemo dva lika: mi smo i onaj koji prašta, ali i onaj koji drugoga gnjavi. Jasno, nismo to istovremeno, ali u nama su skrivena oba lika. Ipak se stalno molimo Bogu: "oprosti nam kao što mi opraštamo". Kako je to plemenito, ali i zamka koju sami sebi postavljamo. Izgleda da je potrebno da nam se oprosti više negoli što mi opraštamo. To bi bila realnija molitva.

 

Ali na način kako se mi budemo odnosili prema drugim ljudima tako se i Bog odnosi prema nama. Tako ga mi molimo! Bog, koji nas je stvorio za ljubav i dobro poziva nas da praštamo kao grješnici grješnicima. Opraštanje je u biti kršćanskog vjerovanje. Zato se opraštanje i odvija bezuvjetno. Isus nam svima daje primjer. Ljubav samo može oprostiti, a nikoji drugi razlozi. Isus na svojem putu "samo oprašta". 'Kud je prolazio samo je opraštao i mirio' – netko napisa.

 

Postoji li grijeh koji je neoprostiv? To je grijeh protiv Duha Svetoga, grijeh protiv Božje ljubavi. Tko ne prihvaća ljubav tome je nemoguće oprostiti. Bože, prosti nam grijehe naše i onda kad mi ne znamo (nećemo) opraštati...