2011-07-03-19-ned-kroz-godi

 

 

 

I. TRAŽENJE BOGA (1 Kr 19,9 -13)

 

Ilija, sveti čovjek, dolazi na sveto brdo (Horeb) i tu ulazi u svoju noć. Tu ne primjećuje Boga. Na Božjem mjestu ne može primijetiti Boga! A glas savjesti ga upućuje gdje će ga susresti, gdje će proći Boga i on će ga zapaziti. Bog nije u uraganu, nevremenu, rušenju, u nekoj nepoznatoj rušilačkoj sili. Sve ovo nisu Božji znakovi. Prijetnje i rušenja nisu znak Božjeg očitovanja.

 

Bog nije ni u potresu zemlje, zlima koja se događaju. On nije u neprotumačivosti. Zato ga ne treba potiskivati u nepoznanicu i tvrditi da je on tamo jer mi ne znamo ili jer nismo tamo. Bog nije ni u požarima koji sve spaljuju, nije ni u stihijama. Bog nije u strahu, a ni strahovi ne vode čovjeka Bogu. Smirenost čovjeka vraća u samoga njega.

 

Tek čovjek u smirenoj savjesti, smirenoj dubini može osjetiti i doživjeti Boga. Bog je u smirenosti. U smirenosti duha i svijeta. Smirenost vodi čovjeka Bogu. Smirenost čovjeka usmjeruje prema samome njemu (čovjeku). Tek čovjek u smirenoj savjesti, smirenoj dubini može osjetiti živoga Boga. Mi ljudi današnjice previše smo istjerani izvan sebe.

 

Netko bi rekao, svatko je izvan sebe. Zaboravili smo svoju dubinu, svoju nutrinu. Odvuklo nas je tijelo, izvlače nas razni interesi, izvlače nas razne izvanjske pojave. A čovjek istjeran iz samoga sebe ne može naći Boga ni samoga sebe, svoje smirenje. Nekada su se ljudi povlačili u osame da bi se izdvojili od svijeta, da bi se posvetili svojoj nutrini.

 

Mi kao da nemamo vremena za sebe, za svoj nutarnji mir. Angažiranost je dobra, ali ako nas ona potpuno isprazni nutrine tada se pretvara protiv nas samih. Čovjek, čovječanstvo je uspjelo na vanjštini, a tu je vanjštinu platilo gubljenjem 'duše', gubljenjem mira. Sve je pomalo 'iščašeno', sve je nervozno. A kao nervozni nemirni vrlo teško se podnosimo, teško živimo harmoniju bilo prijateljsku, bračnu, redovnički.

 

 

II. PETROVA ISPOVIJED: Isuse ti si Sin Božji (Mt 14, 33)

 

Isusov život čovjeku izgleda nevjerojatan. Nešto sasvim drukčije nego li se može život doživjeti živeći ga zajedno s drugim ljudima. Ljudski je život usmjeren prema transcendenciji, a ipak trajno ju doživljava kao nešto što je pred njim, kao nešto nedohvatljivo. Čovjek se pita da li to imaginira ili je to stvarnost kojoj on pripada i koju treba iskusiti i živjeti.

 

Svi se mi ljudi nalazimo na nekom moru, na nekim nemirnim valovima. To je stanje cijele ove civilizacije. Pa kad smo pritisnuti teškoćama teško nam je prepoznati gdje je Bog, gdje je Isus, tko je Isus. Tada nam se sve čini kao fantazija. Mi se utapamo a da je Bog Bog pomogao bi nam. Tako neki kažu. To nas dovodi do sumnje.

 

A baš se u teškim momentima traži imanje vjere, potreba povjerenja. Pa kada bi trebala 'raditi vjera' i povjerenje ako ne u momentima životnih kušnja i iskušenja?! Kad je sve normalno, tada nije teško vjerovati i imati povjerenje. Dok se sve događa po našem shvaćanju i prihvaćanju nema teškoće vjerovati i biti odvažan. Čovjek uza sve dvojbe u muci se obraća Bogu , moli pomoć.

 

Bog ljubi Petra koji zdvaja i koji mu se obraća. Petar je 'realni' čovjek. Svi smo mi bliži Petru koji je u sebi nestabilan, ali i vjeran, nego li jednom stabilnom Ivanu. Isusov je i Ivan i Petar. I pravednik i grešnik dobivaju ruko od Gospodina. Isus pruža ruku svakom 'utopljeniku'. Poslije preživjelih muka svi primijetimo – tu je bio Bog.

 

Nikada nismo ostavljeni. kako čovjek živi život duže sve više primjećuje, uza sva svoja odlučivanja, da se ipak ostvaruje volja Božja – da je Bog s nama i u nama. Kad se sve smirilo svi učenici očito prepoznaše Isusa. Smirenje je potrebno za prepoznavanje Boga, za prepoznavanje ljubavi, prijateljstva i predanja.