2011-06-29-14-nedjelja

 

 

 

JARAM JE MOJ SLADAK I MOJE BREME LAKO

 

 

(Mt 11,25-30)

 

 

 

Isus govori čovjeku o spoznavanju i primicanju Bogu. Bog nije ljudski zaključak – što nekome može biti, ali tada nije riječ o religioznom odnosu s Bogom – nego nešto što probija iz života i što sluti i traži život. A potrebno je razlikovati religioznu filozofiju i religioznost. Religiozna filozofija logički obrađuje religiozne fenomene.

 

Ona je poslije događaja, a ne prije religioznosti. Danas je ovo vrlo važno uočiti. Isus sebe veže uz Oca (Boga). Boga se preko njega spoznaje, a i njega se može spoznati samo u Bogu. Boga se prepoznaje kroz Isusa i Isusa kroz Boga! Isus otkriva Boga, Bog potvrđuje Isusa. To nam posebno svjedoči Uvod u Ivanovo evanđelje. Onaj tko osjeća Boga taj prepoznaje Boga u Isusu Kristu. Isus Krist pomaže da spoznamo Boga u sebi i drugima.

 

Prema tome, religioznost se najprije osjeti u samome sebe, a ono što dolazi "izvana" (bilo koji oblik spoznaje) samo je osvjetljenje unutarnjeg doživljaja i shvaćanja. Dobiva se nekada dojam da smo se dosta odmakli od živoga Boga, a vezali za ideju. To je 'proizvod' škole, a živi se i doživljava neovisno u 'mudrosti i umnosti'. Ideologiziralo se Boga, time se prekrilo živo lice Boga u našem životu, u našem srcu. Istinski vjernici današnjice isti su kao i oni iz Isusova vremena, dok ‘racionalni’ su uvijek različiti.

 

Uvijek sebi dokazuju. Oni se uvijek traže i uvijek su u nemiru- Oni ‘ne znaju’ za živoga Boga. Mi znademo naviještati "racionalistički" (skolastički) Boga, a jako smo nevješti u naviještanju živoga Boga. Za to nas ne osposobljavaju škole, niti su zato osposobljeni naši svećenici. Sin spoznaje Oca po ljubavi, a isto tako Otac Sina. Tako čovjek izrasta kroz Boga, a Bog biva spoznatljiv kroz čovjeka. Nema drugog puta!

 

Sve su drugo 'vizije' koje mogu biti i plod mašte ili ideologije, a to može biti plod dobrog ili lošeg maštanja. Život čovjeka koji vjeruje u Boga nije život bez bremenitosti i bez križa. Vjerovanje nas ne oslobađa od odgovornosti za život. Isus ne naviješta utopiju niti neki pasivizam. Teret života ostaje, međutim drukčije se doživljava s vjerom, nadom i ljubavlju nego li bez toga.
Križ u životu vjernika nije besmisao, pa niti prokletstvo.

 

Križ otvara čovjeka prema transcendenciji i prema drugim ljudima. Križ je veliko oslobađanje egoizma i zatvorenosti u svoj svijet. Križ otvara ljudsko srce koje je emocionalno i racionalno, kako bi prepoznalo Isusa (Boga) u svakoj gesti ljubavi i poniznosti. Kroz te geste otvara se put prema Bogu i prema spoznavanju Isusa kao utjelovljenoga (čovjekolikog) Boga. Jaram je ljudski težak ali može imati svoju slast.

 

Sav teret kojega nosimo ako to činimo u ljubavi stvara nam žuljeve ali i ostavlja znakove ljubavi, a to volimo. Kroz takav teret mi nalazimo svoje smirenje. Teret života i svijeta treba prihvatiti (ne tiraniju i ugnjetavanje) u ljubavi i oni će nas preporoditi i osmisliti. Trajno bježanje od tereta, jarmova nikada nas neće dovesti do smirenja niti do istinske ljubavi. Tajna ljudske patnje ne otkriva se u snazi mudrosti nego u skromnosti i poniznosti.

 

Život je jako bremenit, prije je takav bio a i danas je isto tako bremenit samo na svoj način. To breme ne možemo zbaciti. Breme treba nositi iu poniznosti i dobroti srca. Tako se spašava sebe od besmisla, tako se spašava svijet. Tako se Boga propovijeda.