2011-06-02-naslovna-7-vaz

 

 

(Iv 17, 1-11)

 

 

 

Isus je potpuno ostvario svoje poslanje. Objavio je novog čovjeka, preko samoga sebe, objavio je kakav može i treba biti novi čovjek. Isus je objavio drugo ljudsko lice, ali kroz njega se pokazalo i neljudsko lice 'starog čovjeka'. Isus je otkrio Božje lice čovjeku. Otkrio je Boga kao čovjekovu slutnju i neizrecivost. Kroz Isusa postaje opipljivo da je Božja briga za čovjeka očinska briga. Božji odnosi prema čovjeku su odnosi ljubavi.

 

To su odnosi koji daju život i koji osmišljuju život. Život je osmišljen samo ako je potekao iz ljubavi, ako je prožet ljubavlju, ako se vraća u ljubav. Ljubav je Isusovo "otkriće i njegova filozofija života". Tko u čovjeku pobudi ljubav, taj je u njemu probudio vječnost. Isus je bio očitovanje Božje ljubavi i budio je ljubav u ljudima. Spoznati Ljubav znači ući i spoznati vječnost, spoznati Boga. Kako nam je Ljubav bliza i kako daleka?!

 

Ljubav Isusa prepoznaje, ljubav u Isusu prepoznaje Ljubav - Boga. Isus je ispunio Božje djelo - ljubio je kroz cijeli život, ljubio je u svim životnim prilikama, ljubio je sve ljude. Svu su mu ljudi braća i sestre. Sa svima je zajedno, u svima je dio njega, svi su u njemu. Vječnost (Bog) mu je povjerio da tu ljubav objavi i "slijepima i hromima, pravednima i nepravednima, zlima i dobrima". Takav se čovjek još nije rodio na ovoj zemlji niti u ovom ljudskom rodu.

 

Ljubio je k'o Bog, bio je Bog s nama! Kroz njega su govorile Božje usne, božanske riječi, božanske poruke. Zato nam kroz cijelu povijest Isus izgleda nevjerojatan, kao netko priželjkivani i nepostojeći. On nas je naučio Božje ime: Otac = Ljubav, Dobrota, Istina... Isus nam je pokazao put kojim se ulazi u iskustvo Boga i božanskog života. Bog se objavio preko božanskog lica (čovjek je slika Božja), a i u iskustvo Boga ulazi se preko ljudskog lica.

 

Često nam takav Bog izgleda nemoguć, ali takva je ljubav. Sve što je Isusovo je Božje, što je Božje je Isusovo. Isus više nije tjelesno prisutan u svijetu, ali svojom osobnošću i svojim duhom ostao je u ljudskom rodu. Dokle god bude ljudi koji će vrednovati ljubav dotle će biti i Isusa na njihovim licima i u ljudskim srcima. Isus se "zasadio" u svijet, u ljude iako je različit od svijeta ipak je u svijetu. Svijet se kroz njega oslobađa svoje svjetovnosti, svoje ukočenosti i prelazi u božanski svijet. Čovjek mora izići iz svijeta ako hoće naći svoje smirenje i svoju puninu. Često smo mi u svojem življenju zaslijepljeni, zapravo prizemljeni.

 

Ne vidimo dalje "od nosa", a tim što vidimo i posjedujemo nismo zadovoljni. Mi jesmo u svijetu, ali smo kao posijano sjeme pozvani da nadrastemo svijet, da se vinemo prema svojem Suncu. Ako ne iziđemo na svoje Sunce zakržljat ćemo. Niti ćemo osobno izrasti, niti ćemo plodove donijeti. Teško je izići iz "ljuske" svijeta, ali ako iz nje ne iziđemo ne dolazi se do srčike, do duše koja tek progovara ljudski i božanski.

 

Dok se čovjek ne otvori "Transcendenciji", Bogu ne može ući u njegovo iskustvo. Isus je put, istina i život. svim ljudima. Spoznaja vječne istine uvodi čovjeka u vječnost. Imati iskustvo vječne istine znači ući u vječnost. Iz ovoga je vidljivo koliko je spoznaja bitna za čovjeka. Ljudi se iznova rađaju kroz spoznaju. već su skolastici učili da je čovjek onakav kakva je njegova spoznaja. Spoznamo li Boga ulazimo u Boga i postajemo božanski, spoznamo li materijalnost ulazimo i postajemo materijalnost.

 

Za nas je vrlo važno, ako ne odlučujuće što smo u mislima i kojima mislima smo okupirani. Onakvi smo kakve su naše misli. "Ljudi Galileje što gledate u nebo". Isus je "uzašao" na nebo da bi se nastanio u ljudskim (našim) srcima. Njega se sada susreće i prepoznaje u ljudima.

 

On nije utvara niti imaginacija. Isus je svakome od nas postao brat i sestra. Tako ga i susrećemo u svakome onome koga prepoznajemo kao svojega bližnjega, kao čovjeka. Zar se može imati jednostavniju religioznost i vjerovanje? Ona nas vodi na nebo kroz klanjalaštvo i ljubav ljudi.

 

Bože otvori nam oči da te spoznamo i u sebi i u svim ljudima.