2011-05-26-6-vaz-ned-a

 

 

 

 

DUH ISTINE – LJUBI BOGA I BRATA ČOVJEKA

 

 

 

 

(Iv 14, 15 – 21)

 

 

 

Što znači biti Kristov sljedbenik, što znači biti kršćanin? To je trajno pitanje i neke vrste želja. Isus je sam odgovorio i upitao svoje sljedbenike kako će ga nasljedovati: Tko me ljubi, ostat će vjeran mojim zapovijedima. A njegova je zapovijed: ljubi Boga i bližnjega svoga (brata čovjeka).

 


I. Znači, Kristovo nasljedovanje sastoji se u odnosu ljubavi prema Bogu stvoritelju i smislu cijeloga svemira i svakog ljudskog života. Svemir proizlazi iz Božanstva. On je svet, on pokazuje na svojega stvoritelja. Svijet bi bio besmislen, jer u samome sebi ne može naći svoje osmišljenje – kontingentan (ne nužan) je bez Boga.

 

Odnos prema Bogu, priznavanje Boga, otvaranje prema Bogu, slućenje Boga, zazivanje Boga donosi ravnotežu, čini čovjeka zdravim i smirenim. Ako se prekine čovjekov odnos prema Bogu, mnoge se stvari i mnogi ljudski odnosi pobrkaju. Izrode se mnogi odnosi, pojavljuju se lažni bogovi i idolatrija, kult ličnosti i mnoga svakodnevna otuđenja. Bez odnosa prema Bogu iščezava sigurni i stabilni oslonac.

 

Čovjek se gubi, biva ostavljen samome sebi. A čovjek ostavljen samome sebi gubi svoju ravnotežu. Čovjek bez Boga posljedično ostaje i čovjek bez 'duše'. Naša ljudska povijest ima iskustvo vremenā 'bez Boga'. Takva je vremena registrirala Biblija. 'Čovječe pokušaj živjeti bez odnosa prema Bogu, pa ćeš sam vidjeti gdje ćeš se naći sa samim sobom'. Danas se već ispituje koja je vrednota religioznost i nereligioznost za čovjekovu psihu, za čovjekovo stabilno stanje.

 

Bilo je vremena, i čini se da je već prošlo, kad su neki 'naučavali' da je vjerovanje u Boga otuđenje i nazadnost. Takvi su mislili i to proglašavali znanstvenim, da je Bog konkurent čovjeku te time mu smeta pri vlastitom ostvarenju. Izgleda da je taj 'pubertet' već preboljen, barem na globalnom planu. Posljedično je desakraliziran čovjek i cijeli svijet. Doveden je u pitanje opstanak cijelog svemira. Da li to iskustvo počelo otrježnjavati čovjeka i cijelo čovječanstvo, da li je to razlog izvjesnog povratka Bogu ili traženu Boga, postavlja se pitanje teološki, filozofski, sociološki...

 

Pa kad gledamo samo iz čovjekovo potrebe da čovjek ostane čovjek potreban mu je Bog. 'Da ga nema trebalo bi ga izmisliti', tako netko reče. Bez Boga je teško osmisliti i početak i sadašnjost i završetak samoga čovjeka. Kako postaviti ili naći kriterij vlastite stabilnosti, koja niti može biti zakonska, niti neka druga, ako nije nešto uz što stoji ljudska savjest i svijest. Odnos prema Bogu živi se i kroz kult prema Bogu.

 

Kroz molitvu, meditaciju, slavljenje božanskih očitovanja. Kultu je cilj da čovjeka uvede u odnos prema Bogu, da kroz kult čovjek osjeti svoju dušu i u njoj božanstvo. Duh istine je taj koji nas uvodi u iskustvo božanstva koje je najživotnije u nama samima, jer mi (čovjek) smo slika živoga Boga.

 

Znači, kultu (zajedničkom moljenju, sakramentima, misama) je cilj da čovjeka probudi na odnos i iskustvo Boga, da čovjeka otvori prema transcendenciji. Ako to kult ne ostvaruje tada se pretvara u magiju, ili biva nešto prizemno i ne inspirativno...

 


II. Slijediti Isusa Krista znači ljubiti brata čovjeka. Kroz drugoga čovjeka mi nastajemo, kroz druge se 'budimo', kroz drugoga čovjeka mi doživljavamo objavljenje Boga. Bez drugoga mi ne možemo biti mi. Sam bi čovjek odmah umro, zapravo ne bi se ni rodio.

 

Zato Isusov poziv nije nešto 'neprirodno', nije nešto što bi nas otuđivalo. Sam se Isus poistovjetio sa svim ljudima. Uz to što je svaki čovjek slika Božja, tomu je dodano Isusovo izjednačenje s ljudskim rodom. Svatko tko ljubi, svatko tko je željan ljubavi već je u odnosu prema Kristu i Krist je u njegovu životu. Isus poslije svojeg uskrsnuća više nije fraza, imenica. On je sa svima nama u spasiteljskom odnosu.

 

Tko ne prepoznaje drugog čovjeka kao svojeg bližnjega, taj sigurno ne prepoznaje ni Krista, pa taman imao sve teološko znanje Otaca i Biblije. Isus nam postavlja bližnjega kao svetinju nad svetinjama. Tko preskoči čovjeka taj ne može uspostaviti odnos s Bogom.

 

To je Isusova novost i novi odnos prema čovjeku i Bogu. Pa kao što je svaka ljubav kompleksna i na kušnji, nesigurna i božanska, takav je i naš odnos s Bogom i čovjekom. On je uvijek nesiguran, nepotpun... Sok cijelog Evanđelja, cijelog Isusa je ljubav.

 

Ljubav velikim i malim slovom. Bog i čovjek. U ljubavi je čovjek najistinskiji, najpotpuniji, najosmišljeniji... Kroz brata se ljubi Krista, jer ljubav Krista uključuje čovjeka.