2011-03-03-9-ned-kroz-god-mj-a

 

 

 

 

ILUZIJA ILI AUTENTIČNA VJERA

 

 

 

(Mt  7, 21-27)

 

 

 

Ovaj Isusov govor Matej smješta na završetak besjede na Gori. Ovo je govor onima koji slijede Isusa. Govor kršćanima. Vjera kako je očituje Isus nije neki sentimentalni doživljaj. Nije rastapanje u riječima i izrazima afektivnosti. A vrlo često susrećemo baš takve sljedbenike koji u vjeri traže svoje 'smirenje' i zadovoljenje sentimentalnih želja. Takvih je uvijek bilo i takvih je osobito puno u religioznim redovima.

 

Nekada se pitamo da li ljudi obuzeti religioznim sentimentom još razmišljaju i da li se angažiraju. Neke religioznost otuđi od realnog životnog angažmana. Kršćanstvo je izvorno posebna praksa koje ima svoju "dogmatiku". Ali vjerovanje se prokušava i potvrđuje kroz praksu. Isto tako kršćanstvo pozna meditaciju i mistiku, ali samo onu koja čovjeka "tjera" na djelovanje. Ne smije 'meditacija' osloboditi niti odvesti od prakse. Moljenje je usmjereno zato da budemo kuražni djelovati.

 

Kršćanstvo nije religioznost 'reklame' i iluzije nego religioznost života. Ne može ga se svesti na neki put sličan budizmu, ali ni nekom praznom aktivizmu. Ono je istovremeno kontemplacija i akcija. Zazivanje i meditiranje Isusa i njegovog puta, ali istovremeno i dinamičko slijeđenje njegovog životnog djelovanja. Isus traži do svojih sljedbenika da ga slijede u 'gledanju' Boga i u djelovanju kao Božji sinovi. Pretvaranje kršćanstva samo u meditaciju bilo bi osiromašenje, i ne bi se u potpunosti išlo Isusovim životnim putom. Meditirano (Gospodine, Gospodine...) treba pretvarati u operativno. Isus poziva na promjenu sebe i svijeta.

 

Isus poziva da se ispunjava Božji poziv, Božje zapovijedi. Bez ispunjenja Božjih zapovijedi (bez etike) nema pristupa Bogu. Osobe koje se puste svojim sentimentima vrlo rijetko dovedu djelo do ostvarenja. Osobito ako je djelo teško i ako zahtjeva žrtve. Da bi se ispunilo teško djelo potrebno je biti jači od sentimenata. Zato sentimentalna religioznost je smirujuća ali nije operativna. Takav je na primjer budizam. Dok, kršćanstvo je između meditacije i akcije. Ono je jedno i drugo. Nikada samo jedno. Početno oduševljenje ne traje puno. Tima koji se brzo oduševljavaju Isus upućuje svoju riječ: Ne Gospodine, Gospodine, ... nego ispunjenje Božje volje. Sasvim drukčiji je dinamizam kreativne osobe.

 

Takav uvijek u sebi ima i objektiv kojem je usmjeren. Ipak, oprez s kativizmom: oni se vrlo često poistovjećuju s ciljem kojeg žele ostvariti. Aktivisti se također vrlo lagano izgube su svojem aktivizmu, pa zaboravi dušu iz koje izvire ljudski aktivizam. U aktivizmu se čovjek vrlo lagano izgubi. Danas kao da se nalazimo u polariziranom svijetu. Neki se povlače u 'meditaciju', drugi su se opet izgubili u aktivizmu.

 

Ova polarizacija očito nije zdrava. Meditativce treba aktivirati, a aktiviste treba spiritualizirati. Tada bi ljudski život bio i aktivizam prožet Božjim duhom. Sljedbenik Isusovog puta nije niti lomljivi sentiment, niti nestabilni i apstraktni zanos, ali niti aktivist samo radi aktivizma. Moglo bi se reći da je negdje između 'Marije i Marte'. Interesantno je da rajnski mistik M. Eckhart daje prednost Marti (zauzetosti za druge) pred Marijom (meditativkom).

 

Isus nas upozorava da ne budemo 'dupli', jedno u riječima i drugo u djelima. To je ono na što su ljudi najosjetljiviji: pobožno pričati i nepobožno živjeti. Istina, to je vjekovni ljudski problem. To je farizejizam. Ovaj Isusov govor na gori je govor apostolima i sljedbenicima da ne budu farizeji. Svakome je od nas lakše shvatiti što je dobro nego li stvarati dobro. Kroz vjeru se nadilazi podvojenost. Vjeruje se u dobro, a uvijek se pomalo šepa u izvršavanju. Samo je kod Isusa bio potpuni identitet između riječi i čina.

 

Da se živi identični, jedinstveni život (u riječi i u djelu) nije razlog da se vjernije naviješta nego da se istinski imaju 'plodovi' vjerovanja. Samo iz jedinstvenog uvjerenja (vjerovanja) živi se smiren i uravnotežen život. U tom slučaju vjera donosi čovjeku 'zdravlje', donosi jedinstvenost i ravnotežu. Samo onaj koji živi ono što priča (plemenito) taj ispunjava sve zapovijedi. Gospodine, Gospodine ne bi trebalo biti izvanjsko ruho nego unutarnji pokretač djelovanja. Istinska vjera uvijek je s djelima.

 

Vjera bez djela je zdijela bez jela (sv. Jakov). Vjera ne smije bit iluzije nego život i djelo!