5-kor-sj

 

Jr 31,31-34; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

 

Oduvijek čovjek žudi za slavom i pošto-poto nastoji pokazati se, nametnuti se, izboriti sebi, ako treba i silom, autoritet, glas, ugled, bogatstvo. Prati ga u stopu želja da ispliva na površinu, da bude prvi i prednjači ispred drugih. Od dana kad ga je Bog istjerao iz vrta edenskog, čovjek često kvari i pokvari Božji naum nad sobom te sebi i drugima zamrsi život. Isto se dogodilo s Izraelom. Razvrgao je Stari savez, zbog čega ga je Bog istjerao iz domovine i protjerao u babilonsko sužanjstvo.


Budući da Bog nije apstraktni pojam, već osoba koja se stvarno otkriva, npr. u Savezu, biblijski pisci kad govore o Bogu, oni uvijek govore i o izraelskoj povijesti, povezuju božansku objavu s konkretnim doživljajima. Tako se prorok Jeremija u prvom čitanju, u trenutku kad najavljuje Novi savez što će ga Bog sklopiti sa svojim narodom, prisjeća Sinajskog saveza između Boga i izraelskog naroda. Bog, koji je začetnik toga saveza, u dan kad je uzeo „za ruku“ Izraela da ga izvede iz zemlje egipatske, sada, nakon što ga je Izrael razvrgao, na usta svog proroka obznanjuje Novi savez. Jeremija gleda budućnost Izraela u okviru Novog saveza, čija je novost u osobnom odnosu koji on uspostavlja između Boga i pojedinog Izraelca: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce“. Kao što je Izrael bio narod Gospodnji, tako sad pojedina osoba postaje Gospodnji čovjek. Spasenje, dakle, nije tek članstvo u spasenjskom narodu; ono je osobno prihvaćanje Boga od strane svakog pojedinca.


Bog, koji od početka hoda i druži se s čovjekom, unatoč njegovim prijestupima, ne odmiče se od čovjeka. On i u buduće svakome jamči svoju prisutnost, uspostavlja sa svakim čovjekom živu vezu, ostaje biti ono što je uvijek bio i što uistinu jest: bliski Bog. A kao kruna svega, taj 's čovjekom Bog', on koji je „Bog milosrdan i milostiv“,  jamči da će „oprostiti bezakonje“ naroda svoga „i grijeha se njihovih neće više spominjati“. Čudan je taj naš Bog koji na nevjernost i nezahvalnost svog naroda uzvraća sve većom ljubavlju. Ta njegova ljubav je, u punini vremena, na križu objavila svoju jačinu i svoju dramu, o čemu nas izvještava današnje drugo čitanje. Krist, kojemu je Bog upravio riječi: „Ti si Sin moj, ja te danas rodih“ i „Ti si svećenik zauvijek, sličan Melkisedeku“, tvrdi pisac drugog čitanja, „postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja“.


Isus je svojim zemaljskim djelovanjem, napose svojom smrću i uskrsnućem, ispunio sve starozavjetne nade i stremljenja. A kao apsolutni i konačni Objavitelj, on je nadopunio proročku predaju i najavio da će i pogani primiti spas. U tu misaonu cjelinu univerzalnog obilježja spasenja uklapa se zgoda iz današnjeg evanđelja o nekim nežidovima, Grcima, turistima ili poslovnim ljudima, koji su „na blagdan“, to jest na dan Pashe, najvećeg židovskog blagdana, boravili u Jeruzalemu i interesirali se za Isusa: „Oni pristupiše k Filipu...te mu rekoše: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa...“. 


„Htjeli bismo vidjeti Isusa“. Otkako je proplakao u betlehemskoj štalici, Židovi i nežidovi podjednako, i kroz sva stoljeća, pristupali su kršćanima i propitkivali ih o Isusu. Mislim da je to ono što svijet danas najviše priželjkuje. Tajna želja i najveća potreba današnjeg svijeta je naći Boga, vidjeti Isusa. Najžurniji zahtjev što ga ljudi danas, izravno i neizravno, upućuju kršćanima – iako oni to ne priznaju - jest taj da im oni pokažu Isusa, da ih dovedu do njega.


I nama svakodnevno prilaze ljudi s molbom: „Htjeli bismo vidjeti Isusa“. Te osobe ne očekuju samo jasan i uvjerljiv odgovor, već i da im pokažemo svoga Gospodina. Na nama je da udovoljimo njihovu opravdanom traženju. Koji odgovor mi kršćanin možemo dati i dajemo onima koji nas pitaju za Isusa?


Budući da smo kršćani, a to će reći Kristovi učenici, da pripadamo njegovu 'soju' i njegovu 'krugu', da smo članovi njegove Crkve, oni su uvjereni da ga mi dobro poznajemo i s pravom od nas očekuju da im ga pokažemo. Pobrinimo se i udovoljimo njihovu zahtjevu, dovedimo ih do Isusa, pokažimo im Isusa. Ako nas Gospodin nije razočarao, sada je na nama red da ne razočaramo druge. Svima koji nam pristupaju i mole nas da im pokažemo svoga Boga, dužni smo im ga pokazati. Pogriješit ćemo ako se umislimo te im počnemo 'predavati Boga', govoriti im o Bogu uzvišenim i inteligentnim riječima. Oni ne očekuju puste riječi, ne žele da im dokažemo Boga, već da im ga pokažemo. Oni ga žele vidjeti. Zato budimo kršćani putnici koji svojim vlastitim životom govore o Bogu.


Kao 'proučavatelji' i štovatelji jednoga Boga, uvucimo i druge u tu prelijepu i očaravajuću avanturu, privucimo ih da nađu i upoznaju Gospodinu. Kršćanski je život ili epifanija, prisutnost i objava Boga, ili plitka duhovna akademija, blijedi niz više manje dobrih djela i 'užasnih brbljarija', rekao bi Kierkegaard. Današnje nam evanđelje u tome može pomoći, jer donosi neke osnovne natuknice: pšenično zrno, križ, put. I uvijek je zemlja u središtu. Zemlja je nebo Božje, sa svojim „trnjem i korovom“, sa svojim bolesnicima i svojim siromasima, sa svojom krvlju i svojom glađu, ona je krilo pšeničnog zrna, oslonac križa, put učenika.


Stipe Jurič, OP