4-kor-sj

 

2Ljet 36,14-16.19-23; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

 

 

I današnja se liturgija usredotočuje na ono što u korizmi često slušamo, a to je da Bog želi čovjekovo spasenje, da ga poziva da uđe u zajedništvo s njime, da mu nije stalo do smrti grešnika, nego da se obrati i da živi. To je zato što je Bog ljubav i što se njegova ljubav ničim ne da nadmašiti, o čemu svjedoče i današnja čitanja.

 

U prvom čitanju pisac iznova svraća pogled na izraelsku prošlost, točnije rečeno, pokušava teološki razjasniti tu povijest, ne bi li iz nje izvukao pouku i vjersku nauku. I doista, prema njemu, posljednji razlog katastrofe razorenja Jeruzalema i hrama bio je u tome što Izrael nije obdržavao Božje naredbe. Bog je nazočan u kažnjavanju i u praštanju, u osuđivanju i u milosti: „Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru...Jahve, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike...Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi..., dok se nije podigla Jahvina jarost na njegov narod...“. A onda, preko perzijskoga kralja Kira, Bog oglašava kraj babilonskog izgnanstva, povratak u domovinu i obnovu hramskog bogoštovlja. Izgnanstvo i oslobađanje, dakle, nisu se zbili bez Boga. On se objavljuje kao osloboditelj i kad događaji govore suprotno.

 

U drugom čitanju Pavao govori o milosnom božanskom zahvatu. Milošću smo spašeni i oživljeni zajedno s Kristom. U njemu smo već proslavljeni. Bog je pokazao svoju ljubav prema nama, iako u nama ne bijaše ničega što bi moglo „izazvati“ Božju ljubav. Stoga ovdje na zemlji u sve dan života i uvijek s novim udivljenjem trebamo priznavati i slaviti neizmjernost Božje milosti. Iako Božjoj milosti zahvaljujemo svoje spasenje, ipak u tom spasenjskom božanskom zahvatu ima nešto i s naše strane: vjera. Ali opet samo Bogu slava, jer vjera nije neko „djelo“, već je Božji dar. 


Evanđelje nam predočuje predmet kršćanske vjere koji daje „život vječni“: Kristov križ, simboliziran mjedenom zmijom, i Božja ljubav, koja želi naše spasenje: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina“. Učinio je to zato da ljudi imaju život vječni. To Božje djelo u povijesti prouzročuje krizu, jer pred objavom Božje ljubavi ljudi se razilaze. Oni koji vjeruju u njegova Sina, njima se ne sudi;  oni koji ne vjeruju, oni se sami osuđuju. Izbor je neizbježan: ili ljubav po vjeri u Sina ili srdžba zbog odbijanja vjere. A baš zato što Krist nije došao na ovaj svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu, ne treba njegovu Crkvu smatrati institucijom zlosutnicom, nego više kao zalihu nade i optimizma.

 

Neki je pisac imao čudnu ideju koja ga je toliko mučila da nije imao mira i počinka. Htio je, naime, napisati knjigu od samo jedne stranice. Spomenuta je stranica trebala imati jednu jedinu crtu i na njoj napisana samo jedna riječ, koja bi sadržavala njegovu misao. Dugo je o toj ideji razmišlja, a onda na kraju zaključio da je to nešto nemoguće, jer ljudski jezik nije sposoban jednom riječju izraziti čovjekovu zamisao. Što bijaše nemoguće onom piscu, našlo je mjesta u našem vjerovanju. Tu se uistinu nalazi riječ koja sadrži čitavu objavu i otajstvo, filozofiju i vjeru, kršćanstvo i sav kršćanski nauk. Radi se o riječi „raspet“.

 

Iz Isusova razgovora s Nikodemom otkrivamo nešto vrlo jednostavno i sjajno za našu vjeru: Bog nas je prvi ljubio. Križ predstavlja vrhunac te ljubavi. Evanđelje nas poziva da usmjerimo svoj pogled na križ, na raspetog Gospodina, da gledamo „podignutog“ Sina Čovječjeg na „niskosti“ križa. Iako je križ „sablazan za Židove, ludost za pogane“, za nas je „Božja sila i Božja mudrost“ (1Kor 1,23-24), sunce koje nas obasjava. Raspeti Krist bijaše bogatstvo i snaga apostola, posljednja utjeha mučenika, knjiga iz koje su svi sveci učili.

 

Budući da živimo u Europi, slobodni smo „navijati“ ili „ne navijati“ za Europu. Međutim, ako ne želimo na sebe navući srdžbu zbog nevjere, nipošto se ne smijemo povoditi za onima koji u ovo naše vrijeme pokušavaju iz Europe potisnuti kršćanstvo, brišući riječi „Bog“ i „kršćanstvo“ iz ustava, uklanjajući križ Gospodinov s javnih mjesta i ustanova, progoneći Spasitelja svijeta iz svog života i iz svojih domova. Da se spasimo od poganske ludosti, od nas kršćana Crkva očekuje da živimo pravim kršćanskim životom i da još odanije pristajemo uz Kristov križ, da ga stavljamo na crkve i zvonike, na brežuljke i uzvišice, u svoje domove i poduzeća, posebice na grobove u grobljima, kako bi to drvo života ljudima dozivalo u pamet tajnu otkupljenja i govorilo im da je na njemu umro Gospodin, otkupitelj svijeta, da je strašna i hladna smrt pobijeđena, „da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni“. Isus nije umro na križu da bi prodrmao i ganuo naše emocije, već da nas spasi.


 Stipe Jurič, OP