2_kor_sj

 

Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

 

 

   Nastavimo svoj korizmeni hod slijedeći Isusa natovarena križem, koji vrši volju Očevu za spas svijeta. Pomnjivo razmotrimo njegovo preobraženje, jer ono, osim što najavljuje i anticipira Uskrs, ima za cilj osvijetliti i otkriti svima nama misterij smrti i uskrsnuća. Baš zato se zaustavimo na čas, stavimo u fokus njegovo krajnje odredište, uoštrimo njegov lik, kako bismo, nakon što smo odahnuli i prikupili potrebnu energiju, oporavljeni i osnaženi nastavili svoj hod za njim, s još većim i zanosom i odlučnošću, sve do Golgote.


   Današnje prvo čitanje govori nam o Abrahamu koji, poslušan Bogu, prinosi kao žrtvu sina Izaka. Iako se u njegovoj žrtvi nazire izraelski žrtveni ritual, koji je uostalom bio sličan ritualu drugih naroda, ipak žrtva nije središte te zgode nego Abrahamova vjera. Budući da se on pokorio izvanrednoj božanskoj zapovijedi njegova je vjera bila neobično velika. Abraham je slika samoga Boga koji, kako veli sv. Pavao u današnjem drugom  čitanju, „čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas“ (Rim 8,32). Valja podsjetiti da je kršćanska tradicija uvijek prozrela u prvom čitanju tihi hod Isusov prema Kalvariji, vrhuncu njegove kušnje. Za razliku od Izaka, međutim, Krist nije bio pošteđen smrti: Bog ga je predao za sve nas.


   Prvo čitanje stavlja pred nas pitanje i dilemu. Pitanje: Može li odricanje ići dotle? Zasigurno, bez obzira na ljudsku žrtvu koju će sam Bog odbiti, može dotle doći. Dilema: Izabrati Boga ili čovjeka. Iako fiktivna, jer se Bog i čovjek ne protive, ipak se dilema na psihološkom nivou može postaviti i zaista se postavlja. Postoje momenti kad naša privrženost čovjeku može postati veo i udaljiti nas od Boga. Kad je Abraham u jednom trenutku stavio nadu u svoga sina, jedinca svoga Izaka koga je ljubio, i zaboravio na Boga, Bog ga je odmah zovnuo i podsjetio da je Izak sin vjere, da potomstvo nije vezano za sposobnost tog dječaka nego za Božje obećanje. Postoji također oprečna napast, da nas naša odanost Bogu otuđi s obzirom na naše svakidašnje ljudske obveze. Riječ je o napasti trojice učenika na gori preobraženja: smatrati da nas pravo klanjanje Bogu može osloboditi od svake druge obveze. Neka vrsta mirakulizma, tj. pretjeranog očekivanja čudesa i brzih rješenja problema, koji povjerava molitvi također zone našeg zemaljskog djelovanja. U tom slučaju uplićemo samog Boga da se natječe s čovjekom i s njegovim ljudskim obvezama. Dvije odanosti moraju koegzistirati. Ljubav prema Bogu i čovjeku su nedjeljive!


   Problem patnje i zla je glavni uzrok mnogih kriza vjere. Ako Bog postoji, zašto ovaj neuspjeh, ova rana smrt, ova prometna nesreća, ova bolest zbog koje patim, ova ili ona nezgoda, obrat u životu i sl.? Mnogo je onih koji ne znaju dati odgovor na ova uznemiravajuća pitanja. Njihova ih patnja na kraju dovodi do kivnih i jalovih optuživanja drugih, uključujući Boga. Ne treba se s patnjom pomiriti, predati se sudbini, kao da bi to gotovo bila volja Božja. Ne. Bog hoće da je pobijedimo. On se bori protiv zla, spašava od zla. Poziva nas da se s njime borimo. Postoji, međutim, patnja koju ne možemo izbjeći, patnja koja nas ljuti i zbog koje znamo pobjesnjeti, ali koja nas čini jakima. To nije sadizam Božji, već ljubav. Ima za cilj da nas izobrazi za sreću da ljubimo. Dok je u Bogu ljubav dar, dotle ona u nama može imati aspekt odricanja. Da stignemo do radosti, do slave, potrebno je proći trnovit put, put križa, potrebno je uspeti se na goru kao Izak, noseći na leđima drva za žrtvu. Podsjetimo da se Izak samo jednom i to tek na kraju svog puta, koji je Kierkegaard nazvao najduljim u povijesti, okrenuo prema svome ocu Abrahamu i kazao: „Oče!“. 


   Ipak, cilj današnjih čitanja nije taj da označe tamnu i trudnu stranu brda, nego  nas pozovu da upravimo svoj pogled prema njegovu vrhu. Svakog čovjeka, prije ili poslije, zapadne ono što je Izak proživio. Ako je nebo pomoglo Izaku da pobijedi svu gorčinu, da ne padne u očaj, ako je anđeo Gospodnji plakao zato što je život jednog čovjeka bio u opasnosti i spasio mu život, zar neće i nama pomoći?  Riječi sv. Pavla u iz drugog čitanja nam dolaze kao veliko olakšanje: „Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji je vlastitog Sina predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?“. A Krist koji daje nazreti svoju slavu, pokazuje nam sjajno lice pashalnog misterija i poziva nas da hodimo između ta dva brda, Kalvarije i Tabora. Otac koji izražava svoje zadovoljstvo za Sina-Slugu, je isti koji će ga uzeti sebi zdesna. Učenici koji „slušaju“, to jest koji vjerom ulaze u otajstvo trpećeg Mesije, imat će udjela u njegovu uskrsnuću. Sa svojim preobraženjem Isus nam otkriva cilj našeg križnog puta i cilj križnog puta čovječanstva. Svijet neće biti uništen, nego preobražen, neće završiti u ognju, već u ljepoti. U preobraženju Isus nam pokazuje posljednje lice čovjekovo, lice koje ćemo imati u njegovu kraljevstvu. Kad se jednog dana nastanimo u stanu Božjem, on sam Bog otrti će svaku suzu s naših očiju. Naše ovozemaljske, uprljane haljine će postati „tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji“. I naše će lice jednog dana sjati kao sunce.


   Završit ću s riječima sv. Pavla: „Zato se tješite međusobno i izgrađujte jedan drugoga, kako to već i činite!“ (1Sol 5,11).
  

Stipe Jurič, OP