1_kor_sj

 

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

 

 

   Korizma je razdoblje od četrdeset dana prije Uskrsa. Riječ je o povlaštenom vremenu liturgijske godine za koje nijedan kršćanin ne može ne mariti. Kroz to se vrijeme pripravljamo za naš najveći blagdan, Uskrs, izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog iskustva, središte života Crkve. Imamo četrdeset dana da se pripravimo za Uskrs! Današnja nam čitanja nude tri ključne riječi za naš korizmeni hod: savez, krštenje, obraćenje.


   U središtu prvog čitanja nalazi se savez s Noom. Prema biblijskom rodoslovlju Noa je deseti praotac od Adama (Post 5,1-29). Budući da je bio pravedan, sa svojom se obitelji za vrijeme potopa u korablji spasio od smrti (6,9-22; 7,1-15). S njim Bog sklapa savez, a znak je toga saveza duga (9,9-17). Hebrejski jezik upotrebljava riječ qešet kako za dugu tako isto za luk za odapinjanje, ratno oružje onog vremena. Stara bliskoistočna ikonografija ga upotrebljava i označuje ne samo kao izrazito kraljevskim amblemom, nego također amblemom bogova. Odlažući svoje smrtonosno oružje, stavljajući svoj luk (svoju dugu) u oblak, Bog „ratnik hrabar“ (Izl 15,3; usp. Hab 3,9; Ps 76,4) objavljuje svoju volju da neće nikada više uništiti zemlju. Štoviše, on postaje Bog saveznik i prijatelj čovjekov, Bog „ljubitelj života“ (Mudr 11,26), Bog kojemu „nije stalo do smrti bezbožnika, nego da se obrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11). On je Bog koji iz smrti izvodi život.


   Kao onaj koji je izmakao propasti osuđenog svijeta i pomirio s Bogom zemlju i njene stanovnike, Noa je pralik vjere i nade (Heb 11,7) te skupa sa svojom obitelji  predstavlja pralik spasa u vodama krštenja, kao što ističe današnje drugo čitanje. Iznoseći Kristov primjer, koji je umro zbog naših grijeha, „pravedan za nepravedne“, pisac drugog čitanja veli da je on, nakon svoga uskrsnuća, „otišao propovijedati duhovima  koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom. Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sad i vas“ (1Pt 3,20-21).


   Najposlije u evanđelju, nakon kratkog izvještaja o tome kako je Isus svojom postojanošću skršio moć Zloga u vrijeme napastovanja u pustinji, pojavljuje se Isus kao propovjednik Božje radosne vijesti s točnom procjenom i pospješenjem: „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest“ (Mk 1,15). Vrijeme uoči velikih događaja ljudi obično provode sami sa sobom, u tišini, povlače se u svoj privatni svijet, kao npr. športaši koji se odlučuju za izoliran boravak prije važnih susreta, kako bi se što bolje koncentrirali i pripravili za važne nastupe. Nešto slično čini Isusa, koji se povlači četrdeset dana u pustinju da se molitvom i postom pripravi za svoju misiju. Ostavivši iza sebe svakidašnje navike, svakodnevni ritam života, obiteljske veze, prijatelje, upućuje se putem koji će ga dovesti do njegove pashe. Odmah nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio u Jordanu, veli Marko, „Duh ga natjera da ide u pustinju. I ostade u pustinji četrdeset dana, i sotona ga kušaše“ (1,12-13). Naš Gospodin, dakle, vrijeme uoči velikog događaja, vrijeme prije svoga javnog nastupa i djelovanja, provodi u razmišljanju i sabranosti, smirivanju i svladavanju emocija, kako bi se što bolje vinuo u novi život. Sve nepoznanice i neodlučnosti, sva skanjivanja izgorjet će u pustinji, nestat će na putu prema novim obzorima.
   U tom razdoblju samoće i iščekivanja, na scenu stupa napasnik, Sotona, neprijatelj Boga i čovjeka, s ciljem da zapriječi put Božjem spasiteljskom naumu. Na lukav način nastoji zaslijepiti Isusa da ne vidi Božju volju. Sve to vrijeme Sotonina iskušavanja, nadodaje evanđelist Marko, Isus je „boravio među divljim životinjama, i anđeli mu posluživahu“. Maštajući o zlatnom dobu koje će nastupiti kad Mesija dođe, Židovi su sanjali o danu kad neće više biti neprijateljstva između čovjeka i divljih životinja (Is 11,6-9; Hoš 2,20). Bilo kako bilo, Markove su riječi dobro pogođena slika u kojoj zvijeri, prije ljudi, prepoznaše u Isusu svoga prijatelja i kralja. A onda, poslije Ivanova uhićenja, Isus dolazi u Galileju i obznanjuje da je po njemu došlo kraljevstvo Božje. Tom navještaju služi gotovo sve o čemu izvještavaju Evanđelja. Ne možemo shvatiti novozavjetne spise, ako ne pretpostavimo da su Isusovi učenici i sljedbenici imali duboku svijest da je on Sin Božji, pravi Mesija kojeg je Bog uzvisio, da je s njim započelo i u njemu uspostavljeno Božje gospodstvo, odnosno nov odnos prema Bogu i čovjeku.


   Današnja su nam čitanja naviještena riječima koje potiču na razmišljanje. Radi se o globalnom, a ne analitičkom navještaju. Ovo naše vrijeme je pokvareno vrijeme, neka vrsta potopa. Spašavaju se oni koji su poput Noe nezadovoljni blagostanjem što ga je njihova civilizacija postigla te vjeruju u riječ Božju, makar sebe izvrgavali smijehu bezbožnika praveći korablju, živeći svoju kršćansku vjeru, utječući se Crkvi, tom univerzalnom sakramentu spasenja, da se spase „od ovoga pokvarenog naraštaja“ (Dj 2,40). Pokvareno vrijeme, istina, veliko je iskušenje za vjeru svakoga od nas, ali ono je i vrijeme velikih čudesa za one među nama koji ne žale za ropskim životom. Bog nikad ne napušta svoje sluge u času kušnje, nego im kao svoje božansko pojačanje šalje svoje anđele da im služe. S Isusovim je pojavkom došla punina vremena (Gal 4,4) i kraj vremena kad nam Bog govori po Sinu (Heb 1,2). Ono što je sada najpotrebnije jest vjerovati u evanđelje, promijeniti životne navike, činiti ono što nam evanđelje predlaže. Više se ne smije gubiti vrijeme ni tako povoljna prilika. Isusov poziv ne smije ostati prazne riječi, tek toliko da nam pomiluju uši. U pustinji života odlučimo se protiv đavla i oduprimo mu se vjerom, kako nas ne bi zaslijepio i odvratio od Boga. Kao kršćani svjedočimo svoju poslušnost Bogu i privrženost Crkvi. I ne nasjedamo lažnim prorocima i neprijateljima koji mrmljaju protiv Boga i Crkve, svjesni da napast dolazi kako od đavla (1Sol 3,5) tako i od samih ljudi (Gal 6,1). Poput našeg Gospodina, i mi možemo u svojoj kušnji poraziti đavla molitvom i postom.
  
  

S. Jurič, OP