2009-06-03cipatrojstvob

 

 

 

Pnz 4,32-34.39-40; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

 

   Kršćani ispovijedaju vjeru u Trojednoga Boga, u jedno i nerazdjeljivo Trojstvo. Javno ispovijedaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina, jedinog posrednika između Boga i ljudi na slavu jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Kad je bilo svršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji, poslan je Duh Sveti na dan Duhova, da Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po Kristu u jednom Duhu pristup k Ocu.

 

Imamo, dakle, pristup Bogu Ocu po Sinu – utjelovljenoj Riječi – koji je trpio i bio proslavljen, u izljevu Duha Svetoga. Tako ulazimo u zajedništvo s presvetim Trojstvom i postajemo „dionici božanske naravi“ (2Pt 1,4). Crkva kao takva potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca, pa se pojavljuje kao „puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga“ (sv. Ciprijan). Bogu se svidjelo da ljude pozove na sudioništvo u svom životu ne samo pojedinačno, nego je htio da ih učini narodom, o čemu nam govori današnje prvo čitanje, koje se usredotočuje upravo na taj Božjem čudesni poziv Izraela da bude njegova baština.

 

Mojsije, u svojoj zapanjenosti pred činjenicom da Bog ljubi Izraela, da ga je oslobodio iz egipatskog ropstva, da ga je izabrao za svoj narod, da želi biti bliz svom narodu, obraća se mnoštvu riječima: „Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: Je li ikad s jednog kraja nebesa do drugoga bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo?“

 

U ovom čitanju nalazi se nagovještaj poziva novog Izraela, Crkve, koja je također proizašla iz ljubavi vječnog Oca, te u vremenu utemeljena od Krista Otkupitelja, i okupljena u Duhu Svetom. Pavao nam u drugom čitanju doziva u pamet da smo po krštenju već sada uključeni u zajedništvo svete Trojice, te nas poziva na hrabrost i radost. U Duhu Svetom kličemo hrabro Bogu Ocu koji nas ljubi i koji nas je posinio u svome Sinu. A upravo zato jer smo djeca Božja, mi smo i „baštinici Božji“. Stoga se radujmo, jer će u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim biti naš vječni život. Kršćanska dogma koja definira da je Bog u svojoj naravi jedan, ali da su u njemu sadržane tri Osobe (Otac, Sin i Duh Sveti) bila je proglašena godine 325. na Nicejskom ekumenskom saboru.

 

Svetopisamski izvori ove dogme, osim u prizoru opisanom prilikom krštenja Kristova, kada se iz otvorenih nebesa čuo glas Boga Oca: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koga sam odabrao“ i kad je na Krista sišao Duh Sveti u vidljivu liku golubice, nalaze se u današnjem evanđelju. Uskrsli Krist, prije no što je ostavio svoje učenike i uzašao na nebo, šalje ih da poučavaju i krste sve narode „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Svi mi, dakle, kršteni smo u ime Trojstva. Mi koji ispovijedamo vjeru u Presveto Trojstvo, u troosobnog Boga, možemo li prodrijeti u dublji smisao toga najvećeg otajstva? Postoji način, a to nije način pustih riječi, fraza, formula, definicija. Bog nije definicija, već iskustvo.

 

Trojstvo nije ideja za razumjeti, nego očitovanje koje treba prihvatiti. Stoga najbolji put je slijediti svetopisamske tekstove, iz kojih je jasno da se Trojstvo očituje u Božjem djelovanju kojim se otkriva zajednici. Pavao, npr., govori o Kristovoj milosti, Božjoj ljubavi, zajedništvu Duha. Odabranje, otkupljenje i posvećenje imaju svoj izvor u djelovanju Oca, Sina i Duha. Trojstvo se može promatrati i kao jedinstvo triju božanskih osoba. Krist živi u jedinstvu s Ocem, jest u Ocu. Krist šalje Duha Branitelja.

 

Krist, kad moli Oca da „svi budu jedno...kao što smo i mi jedno“ (Iv 17,21-22), otvara našem razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i  ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim u ljubavi i po iskrenom davanju samoga sebe. Dijete, protagonist priče koju sam prije nekoliko godina negdje pročitao, zabavlja se nekom igrom na računalu.

 

Iznenada stade i upita tetku: „Kakav je Bog?“ Ona ga najprije šutke pogleda, zatim mu priđe, zagrli ga, poljubi mu kosu, a onda mu, držeći ga čvrsto u zagrljaju, šapne: „Kako se osjećaš sada?“ Dijete, ne želeći se osloboditi iz zagrljaja, podiže oči i odgovori: „Dobro tetka, osjećam se dobro“. Nato će ona: „Evo, dijete moje, ovakav je Bog“.

 

Da, Bog je ljubav. Bog nije osamljenik i njegov život nije život osamljenika. To je život vječnog zajedništva Presvete Trojice u ljubavi. Budući da je Bog ljubav, on svakoga od nas ljubi i grli, i sve nas želi zadržati u vječnom zagrljaju. Gdje nema ljubavi, nema ni Boga. U obiteljima gdje vlada ljubav, u redovničkim i drugim crkvenim zajednicama, župama, biskupijama... gdje jedni drugi pretječu u ljubavi, tamo je prisutan troosobni Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Ako nema ljubavi, ne vrijedi nikakvo Učiteljstvo (Magisterij). Ako nema ljubavi, nijedan teolog, nijedna katedra ne zna što je Bog, što je Trojstvo. Jer Bog nije ideja, Trojstvo nije definicija, već ljubav, zagrljaj, zajedništvo.

 

Stipe Jurič, OP