2009-viivazmenabcipa

 

 

Dj 1,15-17.20a.20c-26; Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19



Bogoslužje riječi i ove posljednje vazmene nedjelje naglašava da su apostoli i svaki kršćanin Kristov svjedok. Prvo čitanje se usredotočuje na prvotnu kršćansku zajednicu koja se sabrala da izabere namjesto Jude Iškariotskoga drugog nasljednika: „A bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša“.  Riječ je o vrlo značajnom izboru u Crkvi i to iz više razloga. Najprije jer se radi o prvom izboru uopće u ranoj Crkvi, koji se po svoj prilici održao ubrzo nakon Učiteljeva uzašašća na nebo. Zatim jer je taj skup trebao, nakon otpada Jude, nanovo uspostaviti ustaljeni broj 12 apostolskog zbora.

 

Krist je izabrao Dvanaestoricu da budu njegov drugi „ja“ i temelj novog Izraela. Stoga se izbor dvanaestog apostola umjesto Jude činio nužnim kako bi se lik novog Izraela prepoznao u Crkvi što se rađala. Kasnije će vidjelac Ivan, pošto je Matija izabran u zbor Dvanaestorice, moći kazati da „gradske zidine“ mesijanskog Jeruzalema imaju „dvanaest temelja i na njima dvanaest imena, dvanaest Janjetovih apostola“ (Otk 21,14). Najposlije je taj izbor vrlo značajan zbog toga što je prva Crkva svoje vrijeme promatrala kao posljednje (1Kor 10,11) i vjerovala da je Gospodin blizu (Fil 4,5). Izbor dvanaestog apostola namjesto izdajice Jude bio je neophodan u svjetlu skorašnje paruzije i uspostavljanja kraljevstva Božjeg. Isus je, naime, dvanaestorici glavara novog Izraela obećao da će oni u posljednji dana „sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelovih plemena“ (Mt 19,28; Lk 22,30).

 

Predsjedatelj zbora Petar, neosporivi starješina prvotne Crkve, ne može ostati neprimijećen. Nakon uvodnih riječi utemeljenih na svetopisamskim tekstovima o izdaji Jude i potrebi izbora njegova nasljednika te razgovara i savjetovanja sa svim članovima zajednice o tom predmetu, izlazi s prijedlogom. Judinu službu neka preuzme „jedan od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća“. Ključni trenutak zasjedanja je zajednička molitva i podlaganje uputama volje Božje.

 

Iz prvog čitanja možemo naučiti zaista mnogo. Prvo, veoma važan položaj Dvanaestorice, osobito Petra, u prvokršćanskom misionarskom djelovanju doziva nam u pamet da i mi trebamo više cijeniti i poštivati svoje crkvene pastire koji nas predvode. Drugo, kao što su apostoli svjedoci novozavjetne spasiteljske poruke, čije svjedočanstvo nije tek svjedočanstvo riječi nego i života, tako je svaki kršćanin svjedok Kristova uskrsnuća. Treće, Crkva se treba hvatati u koštac sa svojim egzistencijalnim problemima i rješavati ih u svjetlu riječi Božje i molitvom. Uistinu, volja Božja treba biti vrhovna regula života Crkve kako u njezinim vjernicima tako isto u njezinim pastirima.

 

U drugom čitanju Ivan poziva vjernike na ljubav prema bližnjemu. Zna da među njima djeluju lažni učitelji koji niječu Isusovo mesijanstvo i božansko sinovstvo pa smatra prikladnim naglasiti bitne elemente kršćanstva i potrebu praktičnog kršćanskog života. Jedan od njih je upravo ljubav prema bližnjemu koja je nerazdruživo povezana s ljubavlju prema Bogu i koja se razlikuje od pukog čovjekoljublja. Kršćanska je ljubav bitno religiozna, jer ima za uzor samu Božju ljubav: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama. Ljubav je snaga svjedočenja. Otuda on može kazati: „Tko ne ljubi svoga brata, nije od Boga“. Što znači da nedostatak ljubavi oduzima svim vjerskim manifestacijama svaku vrijednost i autentičnost.

 

Ništa ne otkriva bolje apsolutnu nužnost molitve od činjenice da se Isus često molio i da je učio svoje učenike kako će moliti. Današnje evanđelje donosi isječak iz njegove molitve koju je izgovorio nakon oproštajnog govora u svečanoj atmosferi posljednje večere. Na rastanku od apostola i pun vedre svijesti da je ispunio svoju zadaću, Isus moli za njihovo posvećenje i jedinstvo. Njegova molitva uključuje  i sve buduće vjernike. Jedinstvo apostola i budućih vjernika ima temelj i uzor u jedinstvu Oca i Sina. Isus ih ostavlja na svijetu te moli da budu čvrsto povezani u ljubavi, da ih Otac sačuva u svom imenu, očuva od Sotone i posveti u istini. Ljubav je, dakle, sve u molitvi: njezin preduvjet i njezin cilj.

 

Krist želi i moli da vjernici u svijetu u kojem žive budu svjedoci istine. Istina ovdje ne označuje misao, riječ koja je u skladu sa stvarnošću, već istinu evanđelja. Doći do spoznaje istine znači prionuti uz evanđelje, prigrliti kršćanstvo, prihvatiti kršćansku vjeru, jer je to „prava bogoštovna nauka“ (Tit 1,1). Budući da su kršćani oni „što potpuno upoznaše istinu“ (1Tim 4,3), oni se ne smiju udaljavati od te jednom prigrljene istine. Učitelj ih poziva da se učvršćuju u istini i da ostvaruju svetost koju zahtijeva istina.

 

Naše je vrijeme prezasićeno riječima, nema povjerenje u poruke, ravnodušno je prema navještajima. Želi vidjeti djela, utjelovljenje navještajâ u jednostavnu i bezimenu svakidašnju stvarnost. Kršćanin koji ne daje svijetu svjedočanstvo o Kristu, potamnjuje istinu, pomućuje Isusov nauk, iskrivljuje evanđelje, nagrđuje Božje i Kristovo lice. Velik dio suvremenog ateizma nastao je kao reakcija na pomanjkanje istine u životu vjernika. Posvećujmo se istinom i trudimo se da budemo „prijatelji istine“.

Stipe Jurič, OP