2009-uzaaebcipa





Dj 1,1-11; Ef 4,1-13; Mk 16,15-20



„Nitko nije uzišao na nebo, osim Sina Čovječjega koji je sišao s neba“ (Iv 3,13). I silazak na zemlju i povratak na nebo je članak naše vjere. Svake nedjelje ispovijedamo: „Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega...koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa...I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu“. Kao što je silazak na zemlju Sina Božjega, odnosno utjelovljenje, misterij koji nadilazi osjetno iskustvo, tako isto njegov ulazak u nebesku slavu nešto iza uskrsnuća je misterij koji se ne može ograničiti na sam prizor na Maslinskoj gori u kojem su učenici vidjeli kako ih uskrsli Krist napušta i vraća se k Bogu.

 

Što znači da o Isusovu uzašašću na nebo možemo govoriti na dva načina, teološki i kao o povijesnoj uspomeni. Govoreći teološki, Isusovo uzašašće na nebo je povratak Ocu i sastavni je dio njegova uskrsnuća. No iako se ta proslava u nebu dogodila već u času uskrsnuća, to ne znači da treba zanijekati povijesnost prizora koji Luka u prvom čitanju smješta na Maslinsku goru i slikovito opisuje kao događaj koji je označio završetak Isusovih ukazanja i oproštaj od apostola. Nakon što je s apostolima blagovao i dao im upute, „podiže se njima naočigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im...Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći...“. Nitko ne može isključiti mogućnost da je

 

Učitelj mogao, nakon čestih ukazanja ljudima kroz četrdeset dana, pružiti učenicima neki osjetni doživljaj svoga povratka k Ocu. Opisujući uzašašće na simboličan način kao iščeznuće i unoseći u prizor oblak starozavjetnih teofanija i riječ bićâ pridruženih Božjoj slavi (bijela odjeća je oznaka nebeskih bića) koja ga razjašnjava, Luka ne želi pružiti o tom misteriju realistički opis, nego samo dočarati njegovu misao i povezati ga s Kristovom paruzijom na svršetku vremenâ. Poruka njegova izvještaja je jasna: Uskrsli Krist, nakon razdoblja susreta sa svojim učenicima (40 dana je simboličan broj u Bibliji) odlazi na nebo, povlači iz svijeta svoju vidljivu prisutnost. No taj isti Krist ponovo će doći na svršetku vremenâ.

 

Iza drugog čitanja stoji cijelo srce sv. Pavla, koji poziva, zaklinje, moli sve kršćane da izgrađuju Crkvu. Na srcu mu je više no bilo što iz područja morala jedinstvo udova Kristova tijela, jedinstvo Crkve u ljubavi i miru. Kršćanska je zbilja Božji poziv, i taj poziv očekuje dostojan odgovor: „Živite dostojno poziva kojim ste pozvani“. Taj je poziv silno obvezatan zbog Onoga koji poziva i zbog cilja na koji poziva. S uzašašćem na nebo Isus je ne samo započeo nov način života kod Oca, nego je također započeo pripremati nebeski stan učenicima, da bi se potom vratio i onamo ih uveo (Iv 14,2-3). U očekivanju da se to zbude, i dok se to ne zbude, kršćani su pozvani da žive u starom svijetu na nov način i da ga preobražuju. S Uzašašćem je započeo hod novoga Božjeg naroda i čežnja za nebom u koje je Gospodin prvi ušao. Kao što je pred praznim grobom započela vjera kršćanska, s Uzašašćem je započela nada kršćanska, kako to lijepo ističe zborna molitva: „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava“.

 

U izvještaju o Uzašašću, današnje evanđelje, na naše iznenađenje, govori više o nama nego o Kristu. Opraštajući se od svojih učenika, Krist Uskrsli ostavio im je izričit nalog: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“. Ja, ti, mi svi danas primamo od Gospodina isti nalog koji su apostoli primili na Maslinskoj gori: Idite, propovijedajte, liječite.... Ništa drugo. Isus ne govori: organizirajte, zauzmite ključna mjesta, pokorite..., samo navješćujte. Evanđelje. Ne svoje najljepše ideje, ne rješenje svih problema, ne politiku ili teologiju, samo Evanđelje.

 

S Uzašašćem je, dakle, započelo vrijeme Crkve. Crkva, a to znači svaki pojedini kršćanin, ima zadaću propovijedati radosnu vijest o Isusu svima koji je nikada nisu čuli. Kršćanin je glasnik Isusa Krista. Osim toga, njegova je zadaća liječiti bolesti i slabosti ljudi. Kršćanstvo je zaokupljeno kako čovjekovom dušom, tako isto njegovim tijelom. Isus želi da učenici pomoću njegova imena donose zdravlje duši i tijelu.

 

Poslušajmo još jednom zadnji redak današnjeg evanđelja, koji zaključuje Markovo evanđelje a otvara moje evanđelje: „ A oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila“. Često čujemo kukanje: „Ja, sa svojim samim snagama, nikad neću moći to učiniti“. To jadanje, kršćanski gledano, je ne samo nerazborito nego i bezumno. Ako sam Kristov učenik, nikad nisam sam, nikad ne djelujem sa svojim samim snagama. U meni je snaga moje snage, mir moga mira, isprepletena s mojom snagom Gospodinova snaga. Djelujem, ali ne više ja sam, nego sa mnom, u meni i po meni djeluje Uskrsli Krist. Moj život ili je čvor krvi i neba, ili nije kršćanski život. Ili je suradnja s Kristom, ili nije kršćanski život.

Stipe Jurič, OP