cipavvazb09





Dj 9,26-31; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8


 

Stanje u prvotne kršćanske zajednice u Jeruzalemu, o kojem nas izvještava sv. Luka u prvom čitanju, je primjereno za razumijevanje napetosti u Crkvi kroz njezinu dugu povijest, kao i napetosti u naše vrijeme. Mnogi iz te zajednice nastale iz kruga ‘Dvanaestorice’ koja se učvršćivala i proširivala doživljajem uskrsnuća Kristova i propovijedanjem apostola i koju je službeno židovstvo progonilo, s nepovjerenjem su gledali na sv. Pavla poslije njegova obraćenja, kad je od progonitelja kršćana postao apostolom. Taj će se stav često ponavljati u kršćanskim zajednicama.

 

Bit će uvijek onih koji će težiti za osnivanjem zatvorenih grupa i sustavno nemati povjerenja u sve one koji na ovaj ili onaj način ne misle kao oni. Vjerojatno ima vjernika i u našoj kršćanskoj zajednici (župi) na koje se gleda s nepovjerenjem, koji imaju poteškoća ili nailaze na prepreke da se uključe u život zajednice. Nije na odmet malo i o tome razmisliti.

 

Prvo čitanje završava s pogledom na širenje Crkve i to iz dvostruke perspektive. Najprije na njezin izvanjski i brojčani rast: „Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir“. Zatim na njezin unutarnji rast: „izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha“.Ovaj potonji rast treba uvijek sačinjavati dušu onoga prvog. Unutarnji rast u strahu Gospodnjem i Duhu Svetom treba nadahnjivati i biti polazište izvanjskog rasta Crkve.

 

U drugom čitanju sv. Ivan nas poziva da ne ljubimo „riječju i jezikom, već djelom i istinom” te pokazuje mjerilo po kojem ćemo znati da li možemo zaufano doći pred Boga: ako čuvamo njegovu zapovijed i činimo što je njemu drago, a to znači da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge. Prema tome, vodoravna dimenzija života, tj. ljubav prema braći, je kriterij uspravne dimenzije života, tj. ljubavi prema Bogu. Uzaludno je, naime, sanjati kršćanstvo samo vodoravno ili samo uspravno.

Križ, kao simbol savršene ravnoteže, upravlja kršćanskom duhovnošću. Isus voli poistovjećivati se s nečim što može izraziti misao i što može nama prevesti transcendentnu stvarnost božanskog i spasenja, tj. približiti nam stvarnosti koje prelaze granice našega osjetilnog svijeta, našega ljudskog iskustva i spoznaje. Tako u današnjem evanđelju imamo alegoriju o trsu, koja sadrži tri osnovna elementa: Otac, kao u Starom zavjetu, je vinogradar, Krist je trs, učenici su loze.

 

Podsjetimo da je jedna od posebnih značajki Ivanova evanđelja široka upotreba simbola. Vinograd, trs i loza jedan je od čestih biblijskih simbola. Izrael, prema starozavjetnim piscima, ne samo da je uzgajao lozu, nego je kao narod bio Božji vinograd. S tom slikom oni izražavaju odnos između Boga i njegova naroda, odnosno dočaravaju veliku ljubav i brigu s kojom Bog okružuje svoj narod. U Novom zavjetu vinograd je Crkva. Ta slika iz poljodjelskog života koju je Isus ispričao učenicima na rastanku u svečanoj atmosferi posljednje večere izražava jedinstvo i zajedništvo Isusa s onima koji u njega vjeruju: „Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese“.

 

Kao vinogradar, Otac odsijeca svaku neplodnu lozu s trsa i čisti svaku plodnu, da bi rađala još više. Loza ne može rađati ploda ako ne ostane na trsu. Što znači da donose plodove samo oni kršćani koji žive u povezanosti s Kristom. Zato Isus poziva svoje: ”Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze...Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa”. Kršćani su, dakle, loze na Kristu-trsu koji je zasadio sam Otac.

 

Oni žive životom Trsa te bez njega ne mogu ništa. Sažimljući poruku sva tri današnja čitanja, vidimo da je naglasak stavljen na vjernost Kristu. „Ostanite u meni“, ponavlja Gospodin svojim učenicima za stolom. A za nekoliko sati svi će pobjeći i napustit ga. Nakon uhićenja, Marko izričito veli: „Tada ga svi ostave i pobjegnu“ (14,50). Izdajnik Juda ga izdaje poljupcem. Petar se krivo kune i preklinje, tri puta ga zatajuje i odriče ga se, da bi najposlije izjavio: „Ne znam čovjeka o kome vi govorite“ (Mk 14,71); dakle, onaj isti Petar kojemu Otac nebeski objavi i nadahnu ga da izjavi nešto što je nadilazilo njegovo obično ljudsko znanje, da ispovjedi Isusovo božanstvo: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16).

 

Tko je to mogao zamisliti i reći, s obzirom na to da su za odgojitelja imali kroz tri godine nenadmašivog Učitelja i da su vjerojatno svi imali zreliju dob. Još i nekako bi se moglo uzeti za ispriku koja pali da su bili maloljetni, budući da je maloljetnost dob malčice nestabilna i prevrtljiva. Na kraju ponovimo još jednom da nas vjera u Krista uklapa u njega kao lozu u trs.

 

Zajedništvo s njime nas pogoni da živimo isti život i s braćom ljudima. Bratsko služenje je glavno i najuvjerljivije djelo što ga rađa naša uključenost u Krista. Ostanak u Kristu je iskreno življena ljubav u vršenju njegovih zapovijedi. To jedinstvo je pitanje života ili smrti, jer tko u njemu ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore. Prema tome, kriterij po kojemu možemo znati da li smo u zajedništvu s Kristom su plodovi: vršenje zapovijedi i bratska ljubav.


Stipe Jurič, OP