18. veljače

 

angelico

 

 

Guido ili Gvidolin, sin Petrov, rođen je u Vicchiju, u Toskani, krajem XIV. stoljeća. Kao mladić, u Firenci se bavio slikarstvom. Kako ga je privlačio redovnički život, zajedno s rođenim bratom Benediktom stupio je u fiesolski samostan Reda propovjednika, što ga je kao samostan strožeg opsluživanja nedugo prije toga osnovao bl. Ivan Dominici.

 

Prigodom redovničkog oblačenja, oko 1420., uzeo je njegovo ime. Postavši svećenik, bio je dvaput vikarom, a zatim priorom samostana. Strogo vjeran redovničkim dužnostima, božanska otajstva koja je promatrao u molitvi i proučavanju božanske istine priopćavao je svojim slikarskim umijećem i braći i vjernicima. Naslikao je mnoštvo oltarnih slika u Fiesola (oko 1425.-1428.); u Firenci je ipak, na molbu sv. Antonina, tadašnjeg priora, u samostanu sv. Marka freskama oslikao klaustar, kapitularnu dvoranu, sobe i hodnike (1439.-1445.).

 

Pozvan od pape Eugena IV., oslikao je dvije kapelice u bazilici sv. Petra i u vatikanskoj palači; po naredbi Nikole V., koji ga je poštovao zbog čestitosti života i primjerna vladanja, ukrasio je njegovu privatnu kapelicu i sobicu (1445.-1449.). Radio je i u Cortoni, u samostanu sv. Dominika (1438.), te u katedrali u Orvietu (1447.).  Kad mu je Eugen IV. ponudio da bude firentinski nadbiskup, skromno je odbio predloživši na tu čast sv. Antonina. Umro je sveto u Rimu 18. veljače 1455. u samostanu Sv. Marije iznad Minerve (Santa Maria sopra Minerva); u samostanskoj crkvi još postoji njegov grob s nadgrobnom pločom i njegovim likom. Brat Ivan bio je čovjek jednostavan i ispravan, siromašan i ponizan.

 

Zbog toga je s poštovanjem nazvan Beato Angelico, čime se divno sažimlje njegov kreposni život. Glas o njegovoj svetosti i nadarenosti proširio se nadaleko. Njemu na čast i za napredak sakralne umjetnosti, Ivan Pavao II. odobrio je 3. listopada 1982. dominikanskom redu da ga slavi bogoslužjem, a 18. veljače 1984. isti ga je papa proglasio nebeskim zaštitnikom umjetnika, posebno slikara.