23. siječanj

 

hs

 

 

 

Slavni i blagi lik ovoga blaženika, skupa s učiteljem Eckhartom i Ivanom Taulerom, ističe se među učiteljima dominikanske škole duhovnosti koja se naziva “rajnska mistika”. Henrik, štovatelj božanske Mudrosti i muke Gospodnje, rođen je blizu Konstanza u Njemačkoj, najvjerojatnije krajem XIII. st. Otac mu je bio plemić, ali ne i praktični vjernik, a majka vrlo pobožna, iz obitelji Seuze, čije je prezime prihvatio.

 

Od 13 godina ušao je u Red sv. Dominika u samostanu u Konstanzu. Nježan i pun ljubavi za druge, živio je pet godina običnim redovničkim životom, ali prožet svjetlom božanske milosti i obdaren mističnim darovima počeo je živjeti strože, strpljivo i šutke podnoseći protivštine i klevete. Napisao je knjige koje su vjernici prigrlili i koje su postale slavne u povijesti duhovne literature; one još
uvijek imaju utjecaj na duhovnost.

 

Njegova mistička djela – napisana na latinskom i staronjemačkom jeziku– stalno su objelodanjivana, napose “Horologium Sapientiae”, u kojem zagovara otklon od sjetilnih stvari i sjedinjenje s Bogom s pomoću kontemplacije Kristove savršenosti i njegove muke. Odlikujući se poniznošću i ljubavlju, obdaren nebeskim darovima, goreći ljubavlju prema Isusu, čije je ime urezao u prsa, pobožno je preminuo u Ulmu 23. siječnja 1366. Grgur XVI. potvrdio je njegovo štovanje 22. travnja 1831. Grob bl. Henrika uništen je u XVI. st., za vrijeme Reformacije.