sveci1

 

Činjenicu da su nam sveci uzor treba shvatiti i živjeti u onom duhu na koji nas potiče Božji Duh, jer i najmanji liturgijski spomen nekog sveca pred oči nam stavlja njegova djela. U svecima pak Kristovi vjernici vjerom prepoznaju ne toliko uzore koliko izvrsne svjedoke Evanđelja. S Kristom tješnje sjedinjeni, na njegovu sliku savršenije preobraženi, budući da su s Kristom trpjeli, postali su i subaštinici njegove slave. Mnogostrukom Božjom milošću unaprijeđeni do savršenstva, također se pridružuju savršenoj hvali Isusa Krista.

 

Oni pružaju svjedočanstvo svetosti kršćanskog naroda, koji je pozvan na to da Boga postojano traži i da promiče porast čovječnosti u svim okolnostima života. Sveci svojim primjerima i bratskim zagovorom također utvrđuju Crkvu u toj istoj svetosti. U njihovu životu Bog nam bjelodano očituje svoju prisutnost; u njima nam on pruža znak svoga Kraljevstva. Crkva se ukazuje kao zajednica evanđeoskih svjedoka, kao mjesto u kojem Bog objavljuje svoje lice u životu onih koji su s nama dijelili čovještvo i koji su savršenije preobraženi na Kristovu sliku. A sveci kao naša braća, po Kristu i s Kristom, za nas zagovaraju. Dakle, druženje s njima mora nas voditi da poraste naša raspoloživost s obzirom na Božju volju. Zajedništvo s njima u Kristu ujedinjuje sve Kristove vjernike u istoj molitvi i u istom životu; ono današnju Crkvu združuje s Crkvom svih vremena i pripravlja nas na dolazak Uskrsloga: “Marana tha”, Dođi, Gospodine!

 

 

fd20

 


Prema predaji Reda, naše zakonodavstvo poziva braću i sestre na ljubav i štovanje, na osobit način, prema Bogorodici Djevici Mariji te prema svecima i blaženicima Reda. Ta pobuda, zaista, postaje plodnija ako se smjesti u našu povijest, i ako se uzmu u obzir i zaključci biblijske, liturgijske i ekumenske obnove. Velika raznolikost svetaca u Redu izraz je plodnosti karizme sv. Dominika – u vremenu i prostoru, kako ljudskom tako i crkvenom –te, štoviše, svjedoči o tajanstvenoj prisutnosti njegove neprekidne molitve, koja s ljubavlju prati Red tijekom stoljećâ.

 

Život svetaca i njihova djela pružaju nama prilagođenu spoznaju o njihovu duhu ili djelovanju. A vlastito slavlje svetaca, više od toga, vodi nas punijem iskustvu. Naime, u samom činu slavljenja zahvaljujemo zbog sile Duha Svetoga koja u njima djeluje, imamo udjela u živoj vjeri svetaca i u njihovu apostolskom žaru te bivamo spremniji za službu u Božjem kraljevstvu. Slaviti spomen na svece ili blaženike Reda znači opet se učiniti raspoloživima za isto toliko izazova što proizlaze iz povijesti spasenja, znači s Tomom Akvinskim ili Katarinom Sijenskom promatrati Krista u dubini njegova otajstva, znači s Antoninom iz Firence ili Kolumbom iz Rietija naći evanđeoski mir koji djeluje u svijetu, ali znači i s Vinkom Fererskim, s Ivanom iz Kölna ili Martinom de Porresom i drugom nebrojenom braćom i sestrama naviještati Evanđelje i svjedočiti svim ljudima do kraja zemlje. Time slavljenje svetaca pridonosi bujanju našega dominikanskog života i neprestance ga unapređuje, očituje posebnu narav naših zajednica, nju tvori i hrani.

 

 

IZ PISMA UČITELJA REDA BRATA VINCENTA DE COUESNONGLE
(Dominikanski časoslov, str. 15-17)