joomla social media module

2011-06-24-naslovna-duhovne-bolBol, 24.6.2011. - Ovogodišnje duhovne vježbe od 19. lipnja do 24. lipnja 2011. u Bolu na Braču za braću dominikance, nekoliko svećenika iz Slovenije te biskupijskih svećenika iz Hrvatske održao je karmelićanin Dario Tokić, profesor biblijske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

Osnovna tema njegovih izlaganja i promišljanja bila je opraštanje. Toj temi se nerado pristupa zbog različitih razloga. Nekako se čini da se tiče svakoga od nas, pa je, prema mišljenju voditelja potrebno iz bližega vidjeti kako stvari zapravo s ovom temom stoje.

 

U uvodnom razmatranju voditelj duhovnih vježbi je precizirao moguće reakcije na neke povrede koje u životu doživljavamo. Jedna od nerijetkih reakcija je svojevrsna fiksiranost na prošlost. To znači ostati zapravo prikopčan uz ono što se dogodilo, neprestance se navraćati na ono što nas je povrijedilo ili duboko potreslo. Alternativa fiksiranosti na prošlost je upravo opraštanje. U tom stilu je upotrijebio sliku ptice koja može iznova jednostavno i slobodno letjeti. Zlo kojim se u sebi bavimo zapravo je poput raka koje nas iznutra ždere. Jedna od mogućih reakcija je i osveta.

 

Osveta ima nekakve veze s pravednošću jer je zapravo izričaj bunta zbog pretrpljene povrede odnosno nasilja. Problem postaje složen zbog toga što je teško ocijeniti i odmjeriti razinu nečije povrede. Osim toga nastavlja se spirala zla ako se drugima osvećujemo, poput, primjerice, krvavih odnosa između Palestinaca i Izraelaca.

 

Kada se osvećujemo mi time zapravo izdajemo sami sebe jer se odričemo onoga što primili dobro u odgoju, u vrednotama koje su bile dotada prevladavajuće i oponašamo loše kopije loših uzora, namjesto da budemo svoji, uz uvjete razvijanja i izlaska iz logike nasilja i osvete. Premda u osveti ima svojevrsne slasti ona traje kratkoročno i krenemo li tim putem život nam postaje jako kompliciran. Opraštanje je put koji će nas dovesti do toga da se zaputimo prema izlječenju unatoč svim povredama koje doživljavamo.

 

U drugom izlaganju profesor Tokić je progovorio o nekim zabludama u pogledu opraštanja i pomirenja. Jedna od najčešćih predodžbi je ona o blagopokojnom blaženiku Ivanu Pavlu II. koji je odmah nakon atentata na njega atentatoru iz bolnice poručio da mu oprašta. Mediji su, također, prenijeli da je u razgovoru s njime to isto ponovio. Međutim u svom daljnjem apostolskom radu i raznim putovanjima Ivan Pavao II. više nije o tome govorio.

 

U njegovom slučaju se vidjelo kao i u brojnim drugim primjerima da opraštanje nije isto što i pravednost. Opraštanje je personalna i duhovna kategorija za razliku od pravednosti koja je prvobitno društvena kategorija kojom se uređuju međuljudski odnosi. Opraštanje je nešto što me čini slobodnim dok se pravednost odnosi na društvene relacije. Ljudima je potrebno vrijeme da 'oplaču' svoje povrede, da takoreći dođu k sebi.

 

Za osvjetljenje ovoga fenomena može dobro poslužiti slika mosta. Most, naime, mora imati temelj na obadvije obale. S jedne strane imate onoga koji oprašta i koji je povrijeđen a s druge onoga koji je povreditelj i koji se kaje. U tom kontekstu imate nadu da će doći do pomirenja, da će teret komunikacije izdržati zbog temelja. Opraštanje ne mora nužno značiti pomirenje. Isus je na križu svima oprostio ali se nije sa svima pomirio!

 

Oprosti im jer ne znaju što čine je vrlo znakovit tekst zato što evanđelist Luka njime zapravo govori kako se opraštanje ne može narediti o čemu je Dario Tokić progovorio u svom trećem razmatranju. Opraštanje također nije stvar nečije volje. Čovjeka prvotno treba osposobiti da bi bio kadar nešto učiniti. Govor o opraštanju nije prvotno naredba nego poticaj. Isus Krist nije imao nikakva sredstva prisile na raspolaganju, jer evanđelje uvijek ostaje sloboda ponude a ne prisila.

 

Kada se ponekad u svom govoru služimo imperativima, pa tako i u evanđeljima, riječ je tome da time izričemo intenzitet želje da se nešto ostvari, a da time ne kažemo da ćemo ako se to ne dogodi završiti 'u paklu', ili da će nas Bog zbog toga kazniti. Prema tome, kada Isus govori o opraštanju onda nije riječ o nekom pravno – formalnom govoru nego o poticajnom i didaktičkom govoru. Božja ljubav nije uvjetovana onim što ljudi čine ili misle i upravo se u tome sastoji njegova savršenost i suverenost. Bog nam je već zapravo svima oprostio, pitanje je kako živimo od tog oproštenja, čemu nam služe njegovi darovi.

 

Svrha je, prema tome, poučna, da ono što molimo zaživi u našem životu. Narediti se može ono što je volja kao takva sposobna. Međutim, prema evanđeoskim tekstovima ponekad ni volja nije dostatna da bismo oprostili. Molitva za Isusa Krista postaje integrirajući čimbenik da izrazi svoju muku i da izvrši svoje poslanje. Opraštanje nije moguće niti dolazi u obzir dok traje agresija. Slika oporavka je zato dobra slika da bismo vidjeli kako je moguće misliti taj proces oproštenja. Postoji čak i mogućnost da ni sam Bog ne može oprostiti jer ljubavi nema bez slobode. Isus Krist na križu se ne obraća krvnicima niti narodu nego prvotno svom 'Ocu', i time kao da mu želi poručiti Ti im oprosti, ja ne mogu, ili ne želim! Opraštanje je dar, a ne iznuda!

 

U četvrtom razmatranju voditelj duhovnih vježbi je progovorio o poznatom sloganu kojega smo čuli tijekom domovinskoga rata, oprostiti ne znači zaboraviti! Kako je moguće zaboraviti one stvari zbog koje nam je 'krv potekla'? Govorimo o nečemu što je doista takve naravi da nas obilježava za čitav život, pa je u skladu s time nemoguće zaboraviti i izbrisati iz pamćenja upravo takve događaje za razliku od nevažnih i usputnih stvari.

 

Ako bi u takvim događajima postojao zaborav ne bi, naprosto, bilo predmeta oproštenja. O čišćenju pamćenja je govorio blagopokojni blaženi Ivan Pavao II. Postavlja se pitanje što to zapravo znači? Opraštanje ne znači gurati stvari pod tepih. Postoje dvije vrste pamćenja. Prva vrsta je intelektualno pamćenje kada registriramo i arhiviramo raznolike informacije iz našega svakidašnjega iskustva. Postoji i takozvano afektivno pamćenje, to jest kada stvari zapravo doživljavamo na čuvstvenoj razini. U većini slučajeva biramo više glas srca negoli razuma. Pitanje povreda u konačnici je ponajviše povezano s afektivnim pamćenjem.

 

Tu opraštanje može pomoći i to tako da se suočimo s istinom. Prema tom principu postupa i psihoterapija kada se 'oživi' prošlost u mirnoj i opuštenoj atmosferi. Potrebno je stoga 'očistiti afektivno pamćenje'. U tom smislu nam mogu poslužiti izvrsni primjeri iz Starog i Novog zavjeta. Prvi je poznata priča o Josipu i njegovoj braći koji su Josipa prodali i skoro ubili. Josip nije zaboravio ono što su mu braća učinila, on je bio svjestan toga zla, ali Bog se pobrinuo da to okrene na dobro. Josip im je oprostio. Milosrdni otac također nije zaboravio što mu je sin učinio, sve ako je to potisnuo uvijek se netko nađe da ga podsjeti, poput starijeg sina, ali, mu on oprašta. Bog od nas ne traži da zaboravimo što se dogodilo. Oprostiti ne znači nijekati ono što se dogodilo. Potiskivanje također nije dobro. Potrebno je biti iskren i priznati da nas je nešto pogodilo i povrijedilo.

 

U petom promišljanju duhovnih vježbi, Dario Tokić je istaknuo kako rabi trajni glagol opraštanje kako bi iz same riječi bilo jasno da je riječ o procesu koji uključuje različite etape i elemente. Za razliku od opraštanja, oproštenje se odnosi na ono što je Bog već učinio. Ističe da postoji dvanaest faza na putu nutarnjeg obraćenja ili kako neki nazivaju hodočašća srca.
Kao temelj i bitan preduvjet služi:

 

1.) da zaustavimo agresiju i odlučimo ne osvećivati se. Gandhi je poznat kao veliki mirotvorac, pa je, ipak, na jednom mjestu paradoksalno izjavio: Ako treba birati između kukavičluka i nasilja, on će radije izabrati nasilje! Time se hoće reći da pravednost iziskuje da se zlu suprotstavimo. Načini suprotstavljanja su različiti. Treba očitovati svoje neslaganje, premda, se čini, da nije moguće uvijek dokraja iskorijeniti nasilje. Nerijetko ljudi tobože biraju lakši put pa radije ogovaraju ili kleveću svog agresora negoli da se s njim suoče. Trebalo bi na kulturan način znati izraziti svoje neslaganje. Najčešće je slaba komunikacija među ljudima uzrok da druge povređujemo. Premda oproštenje ne ovisi isključivo o volji pojedinca ipak ju uključuje i zahtijeva. Ta odluka volje proizlazi iz brige i poštivanja samoga sebe, kako ne bismo bilo kopija zlostavljača i tako se zaputili na pogubni put osvete.

 

2.) Priznati svoju ranjivost. S ovim osobito imaju problema muškarci koji zbog svog 'super-ega' ne žele priznati da su zapravo krvavi ispod kože, da su samo stvorenja a neki samo neki jaki macho – tipovi i frajeri. Tu se nerijetko služimo različitim igrama kako bismo se opravdali ili pak koristili sebe za dodatnu viktimizaciju vlastitog položaja. Trebali bismo priznati kako nismo neosjetljivi na ono što se u nama i oko nas događa.

 

3.) Potrebno je s nekim podijeliti svoju povrijeđenost. Nezgodno je biti sam u svojoj povrijeđenosti, kada nemamo nikoga tko bi nas saslušao, premda nerijetko nije jasno što nas to zapravo muči. Potrebno je biti s nekim tko nam može pomoći time što nas neće suditi zbog toga lošega čega se nastojimo riješiti i iznijeti na površinu. Ako takav netko ne postoji, uvijek nam ostaje Onaj kome možemo povjeriti sva svoja pitanja, strahove, tjeskobe i sve ono što nas muči. On ne govori kako ljudi govore, ali, ipak govori, tako da s punim povjerenjem i bez straha Njemu možemo prići.

 

4.) Dobro prepoznati u čemu smo to povrijeđeni. Nastali problemi su usko povezani s našim doživljajem povrede, a, ne toliko, možda, zbog povrede same. Nije loše zapitati se jesmo li povrijeđeni zbog svog ponosa, umišljenosti i sličnoga, kako bismo točno identificirali narav naše povrijeđenosti.

 

5.) Treba prihvatiti sve osjećaje koji se u nama bude. Čini se da u hrvatskom jeziku nemamo prikladan izričaj koji bi obuhvatio sve bogatstvo emocionalnoga svijeta. Prvi pokret duše je srdžba. Ona je, paradoksalno, znak da nam je do nečega stalo, htjeli bismo da nešto napravimo bolje negoli što jest. Suprotnost ljubavi nije srdžba nego ravnodušnost. Trebamo posvijestiti svoje emocije, da one ne bi nama upravljale. Upravo po toj svijesti onoga što se u nama zbiva se razlikuje duhovna osoba od one koja to nije.

 

6.) Važna etapa u procesu opraštanja jest da oprostimo samima sebi. Čovjek nerijetko samoga sebe optužuje zato što se nije uspio kontrolirati u nekoj situaciji. Kako ćeš doći do punine života ako si neprijatelj samome sebi? Prihvaćanje samoga sebe prema nekim misliocima predstavlja bit moralnog života u nekoj zajednici. Cijeli život zapravo ovisi o tome kakav stav imaš prema samome sebi. Čovjek koji na ispravan način ljubi samoga sebe kadar je ispravno voljeti i druge. Želim sebi oprostiti jer sam 'samo' čovjek!

 

7.) Pronaći smisao svoje povrijeđenosti predstavlja još jednu važnu etapu u procesu opraštanja. Taj smisao se može jedino sugerirati, ne može se nametnuti, primjerice, u nekim slučajevima zlostavljanja.

 

8.) Razumjeti onoga tko nas je povrijedio. To, ipak, ne znači opravdati neki čin ili neku povredu. Bilo bi dobro jedan dan staviti se u cipele onoga koji nas je povrijedio, prema engleskoj poslovici, kako bismo se približili rješenju nekoga problema. Krivo je mišljenje nekog francuskog autora da je Bogu 'posao' da oprašta, što bi značilo da svoju slobodu bez odgovornosti zloupotrebljavamo, bez ikakvih posljedica. Boga se, naime, ne može 'vući za nos'.

 

9.) Spoznati se dostojnim oproštenja. To znači postati svjestan da već postoji Netko tko nam je oprostio. Mi, kao kršćani, smo sretni što postoji takva bezuvjetna ljubav neovisna o našim činima, mislima i gestama. U Božjim očima smo nevjerojatno vrijedni.

 

10.) Treba odustati od toga da pod svaku cijenu moramo oprostiti. Ne možemo ni sebe ni druge prisiliti da oproste, jer treba vremena koje je potrebno da bismo se za to odgojili.

 

11.) Treba se otvoriti milosti opraštanja! Ova otvorenost je zapravo otvorenost prema Božjem daru. Nutarnja sloboda se ne može doseći vlastitim snagama. Naše krive predodžbe o Bogu i Boga nerijetko mogu spriječiti proces oproštenja.

 

12.) Kada ste na kraju procesa oproštenja, to jest kada ste dosegli tu razinu slobode, u mogućnosti ste postaviti pitanje želite li nastaviti neki odnos ili ga prekinuti. Treba se odreći 'ambicije' da ćemo sa svim ljudima ostvariti jednak odnos, da ćemo od svih ljudi na isti način biti prihvaćeni i tretirani, kao što je slično i u obiteljskom životu.

 

Na kraju ovih promišljanja i duhovnih vježbi, karmelićanin Tokić je poručio da je put osvete tek naizgled put kratkoročne sreće, dok je jamac ispunjenoga života put oproštenja i pomirenja.

 

 

 

0
0
0
s2sdefault