joomla social media module

2009-12-25-sretan-bozicPoruka Učitelja Reda za Božić 2009. i Novu godinu 2010.

 


Draga braćo i sestre,

 

Dok se pripravljamo za proslavu blagdanâ završetka godine, pišem vam posljednju Božićnu poruku u svome mandatu. Želio bih da ona odiše stilom pisma prožetog dobrim željama i dobrim rješenjima u hodu – godinu za godinom – prema Jubileju osamstote obljetnice potvrde Reda (1216. – 2016.).

 

Ovom prigodom – 2010. – radost se umnaža jer će nam providnost dopustiti da se prisjetimo vrlo znakovitog događaja naše povijesti: pet stoljeća od utemeljenja prve dominikanske zajednice u Americi!

 

Posvećujući posebno ovu godinu promišljanju o „poslanju propovijedanja“, to će proširiti naš duh i naša srca pružajući tako idealan okvir za predstojeću Opću izbornu skupštinu.

 

Naš dominikanski život je osobito usmjeren traženju i upoznavanju Boga, čuvanju i produbljivanju vjere i, po našem propovijedanju, na neki nas način čini „odgovornima“ za vjeru drugih do nakraj svijeta.

Sveti Dominik je bio svjestan da nije dovoljno čuvati primljeno naslijeđe: uvijek plodonosno religijsko i moralno blago. Sigurno da taj zadatak, iako u sebi težak i problematičan, nije dostatan.

 

Nužno je obnoviti sadržaj vjere, ne u njoj samoj (objektivno) jer ona mora ostati neizmijenjena i cjelovita, nego subjektivno, u nama samima, u našim zajednicama i institucijama, u našoj kulturi, u našem životu. Sve je hitnije i potrebnije imati vjeru koja je zrelija i više misionarska.

 

I. « Htjeli bismo vidjeti Isusa »
(Iv 12, 21)

 

Pozvani smo tražiti i upoznati Boga

 

Božićno nas vrijeme poziva da prebiremo u svom srcu lijepe riječi proroka Izaije: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (9, 1).
Na svetkovinu Bogojavljenja navješćuje se drugi tekst iz trećeg dijela Knjige proroka Izaije koji iznova naviješta temu svjetla: „Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Gospodnja. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Gospod, i Slava se njegova javlja nad tobom.

 

K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja. Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dolaze izdaleka, kćeri ti nose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit' se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Gospodu pjevajući“ (Iz 60, 1-6).

 

Ovaj odlomak daje nam vrlo jasnu i aktualnu sliku. U prisutnosti „Svjetlosti“ sve se stavlja u pokret: priroda, kraljevi, ljudi i srce. Iskustvo poput Mojsijeva koji u pustinji promatra grm koji gori, a ne sagorijeva, potiče nas da se i mi pokrenemo, da si postavljamo pitanja, da krenemo na put. Ne možemo jednostavno ostati na mjestu kao da se ništa nije dogodilo!

 

Kristovo rođenje, očitovanje njegova otajstva, naše osobno prianjanje uz vjeru, rađa pokretnošću, odgovornošću. Suočeni s takvom objavom, nepokretnost se ničim ne može opravdati. Sve nas poziva na oduševljeno, radosno, ustrajno traganje.

 

U Božićno vrijeme, posjet mudraca nam se providonosno predstavlja kao slika takvog mudrog traganja, pokreta koji je istodobno dubok i centrifugalan. Kažem providonosno jer započinjemo novu godinu koju će Red na osobit način posvetiti promišljanju svoga apostolskog, misionarskog i evangelizacijskog poslanja.

Tijekom svog studija u Palenciji, mladi je Dominik također vidio patnju naroda. Za njega knjige nisu bile „ogledala u kojima se ogledao“ ili zidovi koji su ga odvajali od onih koji gladuju. Naprotiv, studij mu je otvorio oči za ono što mnogi drugi nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti.

 

To nije bio jedini slučaj, jer do posljednjeg trenutka svog života, njegovo traganje, njegov pogled vjere i njegova apostolska revnost vodit će ga da otkrije dosta često i druga mjesta: Osmu, i izvan njegove rodne Kastilje, Languedoc, Marches, Prouilhe i Fanjeaux, Toulouse, Rim, Madrid, Pariz, Lombardiju, Bolonju ili  – još dalje – kroz želju koja mu je dozrela u srcu: zemlju Kumana.

 

U XV. stoljeću, u Španjolskoj i tolikim drugim mjestima u Europi, Red je ubirao plodove obnove koju je promicao blaženi Rajmund iz Capue. Među reformiranim samostanima nalaze se samostani u Avili i Salamanci, iz kojih će prvi dominikanski misionari krenuti u „Novi svijet“.

 

Vratimo se mudracima s Istoka. Oni traže i bdiju, proučavaju i promatraju nebo. Tijekom puta pokušavaju usmjeriti svoje misli na povijesnu i stvarnu činjenicu rođenja Mesije. Dok su promatrali beskonačan svemir, prirodu i proučavali znanosti, pronašli su znakove koji su im pokazivali put.

 

Posvetili su svoje vrijeme, žrtvovali su svoj mir i krenuli na putovanje, kao i mi kad se dademo na studij. Na svome putu oni ne oklijevaju tražiti među ljudskim glasovima pomoć kako bi shvatili nešto što ih nadilazi (svjetlost koja dolazi odozgo, božansko). Ustrajni su u tom putovanju unatoč izazovima izmjenjujućeg ritma nebeskog svjetla i ljudskog naučavanja. Štoviše, ne boje se obrazložiti motiv svog hodočašćenja.

 

Ne žale se da nemaju preteče ili učenike koji bi im pripravili put ili olakšali stvari kako bi bili bolje obaviješteni. Njihovo dugo putovanje vodi ih k radosti susreta s Djetetom, u jednostavnosti, siromaštvu i poniznosti. Tražili su i našli Dijete kojemu su se htjeli pokloniti i dati darove. Bili su sretni da ostave darove i, konačno, nestanu.

 

Pred Bogom koji i kad se objavljuje izgleda da se krije u svom otajstvu – dijete povijeno u pelene – mudraci nas uče da je sreća što vjerujemo Božji dar i da on zahtijeva našu suradnju. To znači: zahtijeva svu energiju naše volje, intelektualnog poštenja i pozornosti na taj dar.

 

Tražimo li Boga? Ivan Pavao II., koji je sudjelovao na Izbornoj skupštini Reda 1983. godine, podsjetio je braću da je jedna od ideja vodilja poslanja Reda apsolutni primat Boga u čovjekovu umu, srcu i životu. Naše je poslanje naviještati da je naš Bog živ, da je on Bog života, i da je u njemu ukorijenjeno dostojanstvo čovjeka koji je pozvan na život.

 

Neznanje, inercija, ravnodušnost, agnosticizam, sustavna sumnja, profinjena dosada (besplodna dokolica), određeni spiritualizam vezan uz osobna nutarnja iskustva, sužavanje znanja na podatke koji se mogu prikupiti samo osjetilima ili razumskim uvidom, i mnogi drugi izričaji današnje kulture izazivaju ljudski um da napusti svoju prvu životnu zadaću: upoznati Boga!

 

To je odgovornost koju moramo probuditi u sebi samima znajući da se za to treba pokrenuti: misliti, studirati, formirati se, osluškivati i moliti dar vjere! (usp. Propovjednik 6, 18-21. 32-37). Uistinu, čin vjere ne može nas izuzeti od studija (teologija), bogoštovlja i ljubavi prema primljenoj istini (čitanje, meditacija, molitva) ili od suglasja između vjere i našeg života (krepost, kršćanski život).


II. « Ostani u onome u čemu si poučen...
svjestan od koga si sve poučen »
(2 Tim 3, 14)

 

 

Pozvani smo čuvati i produbiti vjeru

 


Odgovornost vjere ne ograničava se na traženje znanja o Bogu. Vjera zahtijeva da je se primi kao dragocjeni dar, očuvan i produbljivan, oplemenjivan! življen! Prema Matejevu izvješću (2, 1-12) mudraci gube iz vida zvijezdu, ali ne prestaju tražiti novorođenog židovskog kralja.

 

Ne zaboravljaju ono što su vidjeli, zvijezdu, ono što ih je nagnalo da krenu. Dan im je svijetli znak i oni su ga slijedili vjerujući u njegovu važnost. Vjerni onome što im se očitovalo, nastavljaju ustrajno tražiti.

 

Početkom XVI. stoljeća u „Novom svijetu“ susret kultura počeo je predstavljati ozbiljne integracijske teškoće. Kao prvo rješenje tih teškoća primjenjivali su se zastarjeli kriteriji koji su se koristili u različitim kulturama i mjestima. Kao što se moglo i očekivati, kao što to uvijek i biva, najslabiji su trpjeli negativne posljedice.

 

Pred izazovima novih vremena i novih prostora evangelizacije Red je odgovorio – kao što je to nastojao činiti tijekom povijesti – na Općoj skupštini 1508., slanjem misionara. Bilo je to vrijeme duboke reforme te je žar braće poticao na slanje u misije.

 

Među onima koji su prihvatili poziv susrećemo brata Petra iz Cordobe. Rođen je u plemićkoj obitelji u tome gradu 1482. Godine 1397. započeo je studij prava u Salamanci, gdje se rodilo njegovo dominikansko zvanje. Ulazi u Red 1502. i sljedeće godine polaže zavjete.

 

Nakon šest godina studija asigniran je u zajednicu u Avili s bratom Antoniom Montesinosom, bratom Bernardom iz Santa Dominga i bratom Dominikom iz Villamayor – bratom suradnikom – koji se pridružio prvoj skupini dominikanaca u Americi.

 

Skupina dolazi na otok Hispaniola u rujnu 1510. (Doista je providonosno što naša Opća skupština počinje u rujnu sljedeće godine kako bismo se mogli prisjetiti toga događaja i obnoviti se u tom istom misionarskom duhu!).

 

Ta su braća odmah počela svoju apostolsku zadaću, sa skromnim sredstvima, ali su u kratkom vremenu bili svjesni velikog ljudskog potencijala koji se nalazi u novim kulturama sposobnim primiti evanđelje. Istodobno su vidjeli duboke i teške probleme koje misije postavljaju: teškoće što su ih Europljani imali u integriranju s tim kulturama, pretenzija za dominacijom, opravdavanje ropstva i prisilne metode koje su drugi misionari koristili u evangelizaciji, itd.

 

Ta braća propovjednici prihvatili su kao zajednica izazov da se suoče s tom situacijom, sa svim posljedicama. Povijest Reda podsjeća kao sakramentalnu stvarnost na propovijed u Došašću 21. prosinca 1511., koju je održao brat Antonio de Montesinos i koja je sažeta u njegovu poznatu kriku: „Nisu li oni ljudi?“, misleći na domoroce koji su bili porobljeni i maltretirani.

 

To pitanje označuje početak dugog, bolnog ali istodobno plodonosnog, procesa mišljenja i djelovanja iz kojeg će nastati buduća Povelja o ljudskim pravima i novi pristup evangelizaciji naroda. Brat Petar iz Cordobe bit će na neki način duša toga pokreta kako u Španjolskoj tako i u Americi, potičući intelektualni rad na tu temu u Salamanci.

 

Primjenjivao je nove metode evangelizacije u Americi. Stvorio je školu učenika među kojima se ističe brat Bartolomej de la las Casas koji će, poput novoga svetog Pavla, od tlačitelja Indijanaca postati jedan od njihovih najžarčih branitelja.

 

Posljednjih godina Učitelji Reda brat Vincent de Couesnongle, brat Damian Byrne i brat Timothy Radcliffe, u nekoliko pisama i poruka Dominikanskoj obitelji, snažno su isticali plodnost dijaloga između braće dominikanaca na otoku Hispanioli, koji su se od početka posvetili propovijedanju u izrazito pastoralnom okruženju, i braće teologa na Sveučilištu u Salamanci, koji su prihvaćali njihove preokupacije kao stvarne poticaje za svoja proučavanja i svoja promišljanja.

 

Ti su teolozi zauzvrat davali čvrste i duboke doktrinarne elemente za proročko propovijedanje  onih koji su – na granicama – korili uobražene i tlačitelje, tješili očajne i potlačene, bodrili one koji su se kolebali.

 

Braća koja su propovijedala na sveučilištima ili u kapelicama od ilovače još uvijek nas poučavaju tajnu proročkog poziva: odgovornost za vjeru i očuvanje naslijeđene baštine kad čitamo događaje u svjetlu Riječi Božje; produbljivanje svoje vjere kad čitamo Riječ s osjećajem za stvarnost.

 

Čitanje događaja u svjetlu Riječi omoguće nam još i danas da gledamo dalje i iznad događaja, dublje. Tako se izbjegava fragmentacija relativizma i paraliza koju bi mogle prouzročiti beskrajne analize slučajeva, tipične za laboratorije.

 

Propovjednici sa sveučilišta i propovjednici u malim kapelama nastojali su čitati Riječ Božju ostajući povezani s onim što se događa, s događajima, kroz koje nam i sam Bog želi nešto reći (događaji mogu postati naznake, tragovi „znaci vremena“!). Na taj se način izbjegava kruta i neplodna fundamentalistička polarizacija, vlastita manihejskoj teologiji.

 

U srijedu 23. svibnja 2007, po povratku s apostolskog putovanja u Brazil, nakon što je inaugurirao V. opću konferenciju latinskoameričkog i karipskog episkopata,2 papa Benedik XVI je rekao: „Spomen slavne prošlosti ne može zanemariti sjene koje su pratile djelo evangelizacije latinskoameričkog kontinenta: nije doista moguće zaboraviti patnje i nepravde što su ih kolonizatori nanijeli domaćem stanovništvu, često gazeći njegova temeljna ljudska prava.

 

No, dok se spominjemo tih zločina koji se ne mogu opravdati – zločina što su ih uostalom već u to doba osudili misionari poput Bartolomeja de Las Casasa i teolozi poput Francisca da Vitorije sa Sveučilišta u Salamanci – ne smije se dozvoliti da nas to spriječi u zahvalnom spominjanju veličanstvenog djela što ga je božanska milost izvela među tim narodima u tijeku ovih stoljeća.

 

Evanđelje je tako na ovom kontinentu postalo vodeći čimbenik dinamičke sinteze koja, kroz različite oblike već prema različitim narodima, ipak izriče identitet latinskoameričkih naroda. Danas, u doba globalizacije, ovaj katolički identitet i dalje se predstavlja kao najbolji odgovor, ako je pokretan ozbiljnom duhovnom formacijom i načelima socijalnog nauka Crkve.“

 

Iskustvo mudraca, kao i iskustvo toliko svetica i svetaca Reda, daje nam sljedeću pouku: ne odbacivati ono što smo spoznali kao istinito, biti vjeran vjeri. Svjedoci smo svojevrsne vjerske indiferentnosti, fenomena dekristijanizacije, nekih pojava novog poganstva što nas sve potiče da promatramo Bogojavljenje kao blagdan vjere.

 

Put mudraca s Istoka potiče nas da zahvalno primimo neizmjernu duhovnu baštinu, koje smo nasljednici, blago koje su nam prenijeli oni koji nas prethodili na putu vjere. Istina je, odgovorni smo za čuvanje i prenošenje te iste baštine!

 

No, istina je također da nije dostatno jednostavno čuvati vjeru. Nisu li to tako učinili i veliki svećenici i pismoznanci naroda koje je sazvao Herod? Čini se da poznaju Pisma i točno odgovaraju na pitanje – informaciju koju su tražili mudraci. Ipak su bili nesposobni otkriti odgovornost koju poznavanje vjere zahtijeva i promiče. Nisu dopustili da ih to znanje prozove, ne pokreću se, ne idu tražiti Onoga kojeg su naviještali proroci. Zadovoljili su se s čuvanjem svoje vjere a ne živeći je.

 

Onomu koji kontemplira otajstvo Bogojavljenja, koji slijedi Dominikove tragove i prihvati kao svoju povijest Reda, nije dostatno „sačuvati“ vjeru, treba ju proučavati, produbljivati, prema zahtjevima vlasta života i života onih koji nas okružuju, života onih kojima smo poslani.

 

Istina koju nam objavljuje vjera potiče nas na drugo traženje, otvara duhovni dijalog i potiče nutarnji žar. To što smo vjernici potiče nas da uskladimo svoj život sa svojom vjerom, na trajno proučavanje istine, na njezinu inkulturaciju i na evangelizaciju kulture.

 

Produbiti vjeru znači produbiti razloge vjere, kao što nas potiče Prva poslanica svetog Petra: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (3, 15). To njegovanje vjere, istinska „odgovornost za vjeru“ neodvojivo je od životnog odnosa s Crkvom i zbog toga sadrži duboki zahtjev – jedna, katolička i apostolska – koji njezinu svetost čini vidljivijom (usp. KKN 21).

 

 

2009-12-25-01-bozic

 

 

III. „Vrši djelo propovjednika Radosne vijesti“
(2 Tim 4, 5)

 

 

Pozvani smo biti „odgovornima“ za vjeru drugih i, stoga, biti misionarima

 


„Odgovornost za vjeru“ otvara se beskrajnim obzorjima svijeta i povijesti. To je pouka o sveopćoj dimenziji Bogojavljenja, ideala svetog Dominika, odvažnosti onih koji polaze u misiju zato što su poslani.

Evanđelje po Mateju izvješćuje nas da su se mudraci, kad ugledaše zvijezdu, veoma obradovali (2, 10). Nije li to razlikovna značajka naših svetica i svetaca? Sveti Pavao nas potiče: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Filipljanima 4, 4).

 

Riječ je o radosti vjere, radost koju treba više živjeti i pokazivati u našim zajednicama, u našem bratskom dijalogu, u našoj liturgiji, u našem studiju i našoj propovijedi. Tako vjera postaje privlačnija, zračnija, žarča i u onima koji nas gledaju i slušaju povećava želju za poznavanjem Boga. Brojni su oni koji nam žele prići – kao Grci apostolu Filipu – izričući svoju jasnu želju: „Htjeli bismo vidjeti Isusa!“ (Ivan 12, 20-21).

 

Bogojavljenje pokazuje snagu Isusove poruke koju treba proširiti po svem svijetu i budi u nama katolički, sveopći poziv. Krist je za sve, za sve muškarce i žene, za sva vremena, za sve narode. U Matejevu Evanđelju dvanaestorica su poslani „k izgubljenim ovcama doma Izraelova“, a ne u poganska područja ni u samarijske gradove (Matej 10, 5-6), ali – nakon Uskrsnuća – misionarski poziv zadobiva dimenziju sveukupnosti.

 

»Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“« (Matej 28, 19-20).

 

Taj poziv upućen je na poseban način Redu da obnovi svoj misijski poziv sa sasvim univerzalnim, širokim i darežljivim kvalitetama, svojom se profesijom potpuno posvećujemo Bogu i na nov se način predajemo u službu cijele Crkve, posvećujući se u potpunosti cjelovitom naviještanju Božje riječi.

 

Istina koju propovijedamo govori nam o širini i dužini, visini i dubini Kristove ljubavi koja nadilazi svaku spoznaju i poziv je na jedinstvo! Istina prodire u ljudsku povijest, čini nas braćom, gradi mostove i ruši zidove ljudskih antagonizama, uvodi struju mira, pozivaju sve narode iz svih plemena, rasa, jezika i nacija (usp. Otkrivenje 5, 9).

 

Po primjeru svetog Dominika koji je “toliko težio za spasom svih ljudi i svih naroda“ (KKN 98), ta „istina“ – geslo Reda – potiče nas na novi misionarski žar pred strašnim kontrastom koji postoji između poziva svim muškarcima i ženama na kršćansku vjeru i činjenice da mnogi ne poznaju evanđelje.

 

Kao što je to učinio poznati glazbenik Antonín Dvořák, Red je pozvan napisati i interpretirati novu „simfoniju za Novi svijet“, za nove svjetove! U stvari, koliko puno „svjetova“ očekuje danas našu nazočnost dok se sjećamo te važne obljetnice prve dominikanske zajednice u Americi i radosno hodimo prema osamstotoj godišnjici potvrde Reda?

 

Trebamo promotriti svoju odgovornost za vjeru drugih. Učinit ćemo to u poslušnosti apostolskom, misionarskom i evangelizatorskom mandatu i predajući se još jednom – kao na dan svoje dominikanske profesije – u ruke onih koji su nas poslali gledajući potrebe Reda i našu sposobnost u Kristu.

 

Po profesiji, u životnom odnosu s Crkvom, postali smo apostoli, evangelizatori i misionari. Možemo li se zadovoljiti s udobnom vjerom, povučenom u nas i zatvorenom u noj samoj, kad smo primili sâmu službu Riječi? Puno ljudi u brojnim nacijama i područjima svijeta čekaju da s njima podijelimo svoju ispovijest vjere, svoju redovničku dominikansku profesiju; neka oboje budu primjer, utjeha i poticaj.

 

Neka svjetlo kontemplirane i življene vjere zasja i razlije se na sve koje susrećemo kako bi i oni pronašli svjetlost, usmjerenje i snagu za vlastiti život. Znamo da će oni kojima smo poslani biti nama primjer, utjeha i poticaj… oni su nas poslali!

 

Bogojavljenje je blagdan onih koji su daleko, blagdan „misija“, „misionara“ i „poslanih u misije“, blagdan univerzalnosti kršćanske poruke (koja je zbog toga „katolička“), to je blagdan poziva „ljudi“, besplatnog poziva svima na evanđeosku gozbu, blagdan kako bi svi kraljevali s Kristom, za Njega i u Njemu.

 

Život privučen Kristovim svjetlom i njime prosvijetljen, zna privući druge, očituje lice Boga koji je ljubav, milosrđe i praštanje. Neka ova godina bude „Bogojavljenje“ za sve, neka se zapali žar volje da se donese Krista svijetu. Jer „tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.

 

Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra!“ (Rim 10, 13-15).

 

Zaključujući ove stranice sabirem u sjećanju svoga srca slike pune boja i topline raznih misijskih zajednica, braće i sestara različitih dominikanskih kongregacija. Zaista, kako su odvažne naše sestre! Kako nas one poučavaju! Ne zaboravljam ni neke samostane smještene u vrlo siromašnim područjima, u teškim situacijama, oni su poput svjetionika koji osvjetljuju a ne zasljepljuju, pokazuju put… To su istinski znakovi mira, „jer Krist je naš Mir“ (Ef 2, 14).

 

 

Kako je lijepo vidjeti da i „danas betlehemska zvijezda svijetli u tamnoj noći“

(Edith Stein)!

 

Sretan Božić! Udijelio vam Gospodin godinu 2010. punu dobrih, pravih i lijepih stvari… Božjih stvari!

 

Rim, 29. studenoga 2009. - Prva nedjelja Došašća

 

Bratski u Kristu, Mariji i svetom Dominiku,

 

Brat Carlos A. Azpiroz Costa, OP
Učitelj Reda

 

 

Preveli:
Fr. Mihael Mario Tolj, OP
Fr. Anto Gavrić, OP

 

Tekst prilagođen web izdanju.

 

0
0
0
s2sdefault