• Propovjednici Istine – Samostan i crkva svetoga Dominika, Trogir (nastavak 3/12)

     
  • 1
  • 800. obljetnica dominikanaca na hrvatskim prostorima – EPIZODA 4/12

  • 1

joomla social media module

2021 03 27 domingo ramos

 

Danas se Crkva spominje trenutaka kad Krist ulazi u Jeruzalem da dovrši svoje vazmeno otajstvo. Zato se u svim misama vrši spomen toga Gospodnjeg ulaska.


Misa Cvjetnice ima dva posebna obreda: prvi je povorka s blagoslovljenim palminim i maslinovim (negdje i nekim drugim) granama, kao spomen na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je izvještaj o Isusovoj otkupiteljskoj muci i smrti. Ti obredi izražavaju dva glavna oblika vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu.

 

Običaj je nositi blagoslovljene grančice u svoje domove da bi nas podsjećale kako nam je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem stekao život s Bogom, život u milosti.
 
PALMA JE SKRIVALA TRNJE - A SLUGA PATNIK POBJEDNIKA
 
Knjiga proroka Izaije zariva se dubinom riječi u istinu događaja koji se imao zbiti. Zahvaća ga i svom silinom ga prenosi u naše srce i govori onoliko jasnije koliko se on već dogodio.

 

Božje se djelo ispunjava upravo onako kako je pisano i prihvaća se u poniznosti sigurne vjere, bez obzira kako se teško činilo. Onaj kome je do Božjega, zna da Bog sve na kraju izvodi na dobro.

 

U vjeri, onaj koji je Božji, uzima slijed njegovih riječi i poštuje svaki zarez, jer zna da ništa što je od Boga ne propada, niti se k njemu vraća besplodno.
 
Bog je, kako je i najavio po svojim prorocima, pripremio svoga Slugu patnika u sebi samome, u Sinu svome, jer jedino je on mogao ponijeti ono što nitko nije mogao nositi.

 

Trn je već davno prije bio pripremljen za njegovo sveto čelo, još onda u raju praroditeljskog posrnuća. Od tada se prenosio s koljena na koljeno da bi se maskiran u palminim granama spleo sred Jeruzalema.
 
Kad su mu klicali “Hosana! Hosana!“, odjekivalo je već negdje iz pozadine “Raspni ga! Raspni!“. Čovjek se tako i u svom oduševljenju pokazao slijepim i nemoćnim razumjeti značenje svoga klicanja.
 
Nešto su ipak kroz sjenu morali naslućivati u njegovu svečanom ulasku na mladetu magaričinu, jer nešto dostojanstveno izbijalo je iz njega. Ali što je to i zašto mu kliču, nisu znali. Zato im je tako brzo jedno raspoloženje zamijenilo drugo...
 
Jeruzaleme, Jeruzaleme!, nisi prepoznao trenutak svoga pohođenja, iako se svaka riječ ostvarila, da ni kap znoja nije propuštena uprazno. Sva je težina pala na njegova izranjena pleća, poput olova na kosti dječje.
 
Nakon oduševljenih poklika “Hosana!“, koji su trajali tako kratko, uslijedila je nezamisliva lomljava u noći, kojoj se kraj nije nazirao. Sve je zaškripalo od silnoga tereta, koji se pokrenuo da na njega padne nakupljen kroz grešnu povijest čovječanstva. Valjalo je sve učiniti po riječi i dovesti dovršenju djelo, da bi bilo spasonosno.
 
Taj trenutak se pomaljao iza ugla u jezi urote koja je provalila u času tmina. Sve je bilo pripremljeno, u stravičnoj točnosti i oholosti mraka, a umišljenost zloće željela je trijumfirati.

 

Ipak, nisu predvidjeli važnu činjenicu, a ta je da Kralj ponizni stupa na scenu, te da je prignuo glavu i podmetnuo leđa da bi satro ohologa Zmaja. Zato je trebalo je uprtiti i šutke nositi, podnositi pljuvanja, pogrde i mržnju neslućenu u njezinu vrhuncu.
 
Ne može se postidjeti onaj koji Božju volju izvršava... On na kraju izlazi kao pobjednik u trijumfu života. Zato s pravom Kralj zaslužuje poklik: „Hosana tebi Davidov sine, Hosana Sine Boga živoga!“
 
ODGOVORI SEBI!

 

Što ti govore riječi: Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge... Iza riječi, „svoje jednakosti s Bogom“, što ti se nazire, o kome je to riječ?

 

Tko nam to svoju uzvišenost stavlja na raspolaganje tako što se razvlastio i odložio njezin sjaj a zaogrnuo se bijedom? Tko je on? Tko je taj pred čijim imenom se prigiba sve stvoreno, sve što postoji u sve tri dimenzije: "Isus Krist jest Gospodin!" - na Slavu Boga Oca.

 

Petar Galić, OP

 

 

0
0
0
s2sdefault