joomla social media module

2019 11 09 Lk20.27 39


U evanđelju Isus odgovara na provokativno pitanje saduceja o uskrsnuću mrtvih, jer saduceji su nijekali uskrsnuće. Isus je jasan kad u zaključku odgovora kaže: … nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta njemu svi žive.



SNAGA ISTINE KOJA VODI U ŽIVOT...


Prvo čitanje je iz Druge knjige o Makabejcima koja donosi o izvješće o strašnom vjerskom progonu kojemu su bili izloženi Židovi toga vremena. Knjiga je svjedočanstvo o herojskim krepostima koja su pokazivali pojedinci izloženi mučenjima.

 

Oni ne oklijevaju da se iz borbe za vremenitu pravdu prebace u borbu za vječnu slavu, za neprolazne, vječne vrijednosti. Suočeni s prijetnjom smrću oni pokazuju snažnu vjeru u život vječni i vjeru u uskrsnuće. Oni nam poručuju kako je vrednije čuvati istinu i Božji zakon nego li i vlastiti život.

 

Ima dakle neka istina koja je tako vrijedna da se isplati i ginuti za nju. I nama je ovdje istina na svakoj svetoj misi, ali mnogi se pokolebaju već na jednoj običnoj kiši...

 

NAŠ BOG JE BOG ŽIVIH I ŽELI DA S NJIME ŽIVIMO ZAUVIJEK...

 

Današnje evanđelje nam donosi događaj sa saducejima koji osporavaju Isusovo učenje. Zato pokušavaju Isusa uhvatiti u zamku trik pitanjem. Mnogima je i danas problem Isusovo učenje koje se naviješta kroz Crkvu.

 

Postoje i danas moderni saduceji koji pod krinkom svoga kršćanstva pokušavaju dovesti u sumnju nauk Crkve, te prokrijumčariti u nju neka svoja ideološka krivovjerja pod raznim trikovima bratstva, humanosti i ekologije.

 

Ti lukavci su uvijek negdje tu sa strane sa svojim trik pitanjima: „Zašto celibat...? Zašto ne ređenje žena?...“ i sl. Možemo samo reći da takva pitanja postavljaju oni koji, kao i saduceji, ne vjeruju u uskrsnuće, i njihov bog nije kršćanski Bog. Naime, njihov bog je bog mrtvih, a kršćanski Bog je Bog živih.

 

Isus nam to jasno ističe kad kaže da naš Bog "nije Bog mrtvih, nego Bog živih" (Lk 20, 38). Isusove riječi nam ovdje jasno potvrđuju našu vjeru koju ispovijedamo kad kažemo: „...vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“.

 

ISUS NAS USMJERAVA NA NEBESKE STVARNOSTI...

 

Naše mjerilo u svemu što činimo je Isusovo učenje, a ono nas usmjerava na nebeske stvarnosti. Biti u Bogu za nas dakle znači imati drugačiju perspektivu u kojoj se i ovaj zemaljski život drugačije živi. Vjernik svojim životom treba pokazivati da je u svemu što čini orijentiran na Nebo.

 

Crkva u tom smislu drži disciplinu celibata za zaređene službenike kao vid svjedočenja onoga nebeskoga. Odnosno, upravo kao najava ostvarenja onoga što je Isus rekao: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju.

 

No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« (Lk 20, 34-36)

 

VJEČNI ŽIVOT JE NAŠE „PRIRODNO“ MJESTO...

 

Pitanje saduceja, koji su nijekali uskrsnuće, temeljilo se na primjeru sedmorice braće koji su umrli jedan za drugim, a imali su istu ženu. Čija će dakle biti ona žena o uskrsnuću?

 

Isus donosi objašnjenje kako naši zemaljski pogledi nemaju isto značenje na Nebu, pa tako niti brak. Naime, oni koji se nađu dostojni Neba, o uskrsnuću, bit će poput anđela, te ondje više nema ženidbe i udaje, jer su to zemaljski termini...

 

Vječnost, Nebo i biti sa svojim Stvoriteljem, to je zapravo ono naše „prirodno“ mjesto za koje smo stvoreni. Ovo gdje smo sada je zapravo na neki način ono što je za nas neprirodno, a osjećamo i u sebi samima kako naše srce trajno čezne za nečim većim.

 

NAŠA SREĆA NIJE U PROLAZNOM...

 

Težnja za zemaljskom ljubavlju ima svoja vremenita ograničenja i uvjetovanja. Sva naša nastojanja da se zadržimo ovamo prije ili poslije prekine nečija smrt.  Naše dakle rješenje, naša trajna sreća nije u prolaznom nego u neprolaznom. Tako nas uči Gospodin.

 

Trebamo tako živjeti kroz ovaj zemaljski život imajući pred sobom uvijek onaj za koji smo stvoreni, da bismo mogli stići na mjesto gdje jedna ljubav osvaja sve ostale i daje ispunjenje svačijem srcu za svu vječnost. To je ljubav Božja.

 

ISUS NIJE DOŠAO KAKO BI RIJEŠIO NAŠE ZEMALJSKE PROBLEME...

 

Neki progovaraju Bogu čim se nađu u nekim poteškoćama, pa će nerijetko reći: „Zašto si Bože meni ovo dao?“ i sl. Mi moramo najprije shvatiti da naš Bog nije mučitelj koji uživa u našoj nesreći.

 

Isus nije došao kako bi riješio probleme ovog svijeta ovdje i sada. On donosi ono što je iznad politike i stjecanja zemaljske sigurnosti. On nam zapravo donosi nesigurnost u ono zemaljsko, kako ne bismo zaboravili na nebesko. Sredstvo koje nam za to donosi je križ, kao jedini put do raja.

 

U SVAKOM SAKRAMENTU JE CILJ KOJI ZAVRŠAVA U NEBU...

 

Bog je brak podigao na razinu sakramenta kako bi pokazao njegovu važnost. Ali nije ni u samom braku naše konačno ispunjenje i odgovor na čovjekovu sreću, nego u onome na što nas taj sakrament upućuje.

 

Svako traženje konačne sreće u domeni vremenitog vodi nekoj vrsti idolatrije, a idolatrija uvijek vodi razočarenju i praznini. Zato su se mnogi brakovi raspali i ostavili tolike skršenima, jer nisu bili povezani Božjom perspektivom.  

 

Moramo se uvijek podsjećati na izvorno značenje i smisao sakramenata. Naime, svi sakramenti, pa tako i sakramenat braka, su znakovi i izvor milosti koji dolazi od drugdje: od milosti našeg Oca na Nebu. Nije dakle u sakramentima naša konačna sreća, nego u onome koji je u njima prisutan, a to je Isus Krist.  

 

ČIJI ĆEMO BITI O USKRSNUĆU?

 

„Čija će ona žena biti o uskrsnuću?“, pitali su oni saduceji Isusa. Odgovor njima i svima nama u svjetlu Isusove istine možemo staviti ovako: Čiji ćemo dakle biti ovisit će o tome čiji težimo sada biti...

 

Koji smo konačni cilj sebi postavili? Je li to vječno i neprolazno, biti zauvijek s Isusom?! Ili su to težnje saducejskog načina razmišljanja: novac, moć, položaj, politički utjecaj, putenost i razmišljanje u domeni tzv.gospodina savršenog.

 

Naše trenutne težnje i razmišljanja koja slijedimo govore o tome čiji smo zaista. A jedini pravi Gospodin Savršeni svakog istinskog kršćanina je Isus Krist, i samo oni koji se njega budu držali bit će sinovi Božji, sinovi vječnosti i sinovi uskrsnuća, i bit će savršeni.


Petar Galić, OP

 

 

0
0
0
s2sdefault