joomla social media module

2018 09 10 naslovna novak

 

U Bošnjacima otkrivena spomen ploča dominikancu Česlavu Novaku

 

U nedjelju, 9. rujna u župi sv. Martina biskupa u Bošnjacima, otkrivena je spomen ploča dominikancu dr. Česlavu Novaku koju su podigli Hrvatska dominikanska provincija Navještenja Blažene Djevice Marije i župa sv. Martina biskupa.

 

Uz nazočnost vjernog puka ploču su otkrili izaslanik fr. Slavka Sliškovića provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Kristijan Dragan Raič, ekonom i mjesni župnik vlč. Josip Filipović.

 

Prije otkrivenja, slavljena je sveta misa koju je predvodio dominikanac Raič uz asistenciju Marina Golubovića i Karla Kvesića, dominikanskih bogoslova.

 

Tumačeći evanđeosku poruku, propovjednik je rekao kako pod Isusovim rukama nevjerojatno postaje zbilja, nemoguće postaje stvarnost. Svoja čudesa čini daleko od svjetala pozornice i javnosti. Čudesa nisu za javnost, nego za nutarnje i vanjsko ozdravljenje pojedinca.

 

Isus je ispunjenje čovjekovih očekivanja i svih njegovih pritajenih nadanja. Isus gleda prema nebesima, duboko uzdiše, a taj duboki uzdah je molitveni vapaj koji nakon te molitve čovjeku vraća cjelovitost, zdravlje.

 

Budući da je poslije mise slijedilo otkrivenje spomen ploče, fr. Kristijan je na kraju homilije podsjetio kako je komunistička vlast na mjestu "Drage Gospe Bošnjačke" porušila svetište.

 

Zbog toga je proganjan i tadašnji župnik i dekan župe preč. Marijan Galović, te još neki katolički svećenici, a neki su vjerojatno i ubijeni među kojima i dominikanac Novak, koji je godine 1946. iz Subotice predvodio hodočašće u Gospino svetište Aljmaš.

 

Poslije je došao u Bošnjake isključivo radi „Gospinih ukazanja“, prespavao kod župnika, da bi mu se po ranojutarnjem odlasku iz župnog dvora prema Subotici izgubio svaki trag.

 

Prilikom otkrivanja ploče, Župnik je rekaa da su za vrijeme „ukazivanja Gospe“ i u vremenu koje je uslijedilo nakon mnogi patili upravo zbog istine koja je tadašnjem režimu smetala. Nisu uklanjali samo zgrade, građevine, kapelice, nego su i žive ljude uklanjali da im se do danas ne zna sudbina.

 

Česlav je kršten kao Marin u Kaštel Lukšiću 2. svibnja 1902. godine od oca Martina i majke Jele Alberti. Osnovnu školu završio je u Kaštelima, a gimnaziju u Bolu na Braču i Starom Gradu na Hvaru. Godine 1919. u Dubrovniku ulazi u dominikanski Red kao brat Česlav.

 

Od 1921. do 1928. godine studira u Rimu gdje stječe doktorsku titulu obranom teze na temu: "O potrebi sv. euharistije u duhovnome životu". Za svećenika je zaređen također u Rimu 1927. godine, a mladu misu je slavio u rodnom Kaštel Lukšiću iste 1927. godine.

 

Nakon školovanja i svećeničkoga ređenja u Rimu asigniran je u dominikanski samostan u Bolu na Braču gdje je dvije godine predavao kao profesor u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu. 1931. premješten je za odgojitelja dominikanskih sjemeništaraca u Gruž (Dubrovnik), a uz tu službu na Dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku predavao je: Uvod u Stari i Novi Zavjet, egzegezu, kozmologiju, latinski jezik, hebrejski jezik, crkvenu povijest, propovjedništvo itd.

 

Osobito se isticao kao vrsna duhovna osoba, zbog čega je bio omiljeni propovjednik i predvoditelj duhovnih obnova mladima u Dubrovačkoj biskupiji. U Dubrovniku ostaje sve do 1943. kada je iznova premješten u Bol na Braču za profesora u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji.

 

Na otoku je rat činio svoje, bio je okupiran od stranih sila pa život nije bio lak. Dominikanac se nakon jednog posjeta braći samostana u Splitu više nije mogao vratiti na Brač pa je ostao, što u Splitu, što kod rodbine u Kaštelima, sve do 1945. godine kada se, vjerojatno po završetku rata, uspijeva vratiti u Bol na Braču, gdje postaje upravitelj Trećeg dominikanskog reda.

 

U svibnju 1946. godine, kako piše fr. Anđelko Huljev, odlazi na ispomoć braći dominikancima u Suboticu, a 9. rujna prenoćio je kod župnika u Bošnjacima i jutrom 10. rujna 1946. napustio župni stan. I od toga časa, pa sve do danas, za njega ne znamo ništa.

 

0
0
0
s2sdefault