joomla social media module

2017 12 23 IV advent

 

Tajna ispravne komunikacije

 

Jednom sam slušao nekog stručnjaka kako savjetuje direktora jednog poduzeća:Tajna dobrog upravljanja je komunikacija, razgovor... Upravljanje bez komunikacije narušava odnose i ruši ljude: pasivno-agresivno -- to obeshrabruje; ostavljanje poruka -- to demotivira, agresivno zadiranje u tuđi život i djelovanje -- to ogorčuje...

 

Taj stil upravljanja ruši motivaciju, moral, odgovornost, isisava život. Treba svakome prepustiti njegovo područje upravljanja. Ne možeš se miješati u sve.

 

Moraš prepustiti povjerenje i odgovornost svakoj osobi. Osobe nisu tvoje stvari, „to isisava život“. Ne upravljaj tuđim životom! Umjesto da sve radiš sam trebaš samo pratiti...

 

S ljudima treba voditi razgovor. Oni se trebaju doživjeti ljudima! Koliko je samo istine i mudrosti u ovim riječima: ... Osobe nisu tvoje stvari. I osobe imaju svoje dostojanstvo koje ih pokreće, i svaki čovjek, možda i nesvjesno, na to čeka.

 

Naš Bog s nama komunicira, vodi razgovor, govori nam. On je to činio više puta i na više načina kroz povijest, a konačno nam je progovorio i u svom Sinu (vidi Heb 1, 1).

 

BOŽJI GOVOR IMA OBZIRA PREMA ČOVJEKU. On je obziran pristupajući čovjeku, što se lijepo vidi u prikazu pristupa anđela Gabriela kad pozdravlja Gospu.

 

Bog traži čovjekovu spremnost na razgovor, traži prikladnog sugovornika za ostvarenje svoga plana spasenja čovjeka. Taj prikladan sugovornik, zapravo sugovornica bit će Marija.

 

U anđelovu pozdravu je toliko dostojanstva da to spočetka izaziva zbunjenost. Tu je toliko pažnje, poštivanja, uvažavanja... Često mi zaboravimo na važnost ophođenja s poštovanjem i dostojanstvom pa mislimo da ga i ne zaslužujemo.

 

Bog nas uči koliko je važan već taj prvi kontakt, pristup, riječ, gesta. Da bi nam djelo uspjelo potrebno je uvažiti čitavu osobu...

Mi ne možemo uspjeti u svojim djelima s narušenim vlastitim dostojanstvom, ili rušeći dostojanstvo drugome. Božja komunikacija s čovjekom vraća mu najprije dostojanstvo čovjeka.

 

Božje ophođenje prema Mariji otkriva svima nama dostojanstvo Marije, ljepotu Božju pripravljenu u njoj. Ona je Djevica miline Božje s kojom Bog računa na poseban način...

 

Marijina početna zbunjenost pozdravom posvješćuje njoj samoj vlastito dostojanstvo (ona se suočava s tim), i čini je spremnom za djelo Božje u njoj...

 

Svjesni svoga dostojanstva lakše otkrivamo dostojanstvo u drugome, a onda i naš razgovor, komunikacija, ophođenje postaje drugačije.

Nakon svega, Marijin pohod Elizabeti i njezin pozdrav bili su drugačiji. Sad su naime pokrenuti i komunikacijom Riječi koja se utjelovila u njoj. Zato je i Marijin pozdrav prožet Bogom kojega nosi u sebi...

 

NAŠA KOMUNIKACIJA S BOGOM PRIOPĆAVA BOGA DRUGOME, i omogućuje drugome da me jasnije i bliskije prepozna i upozna.

 

Kad nam je Bog u riječima mi smo više ljudi jedni drugima. Po Božjoj riječi čovjek je više čovjek, jer postaje obzirniji, pažljiviji, ... baš kao što je anđeo bio Mariji. A upravo tu razinu ona je donijela i prenijela svojoj rođakinji, pa zato ona i prepoznaje tko je zapravo Marija - ... Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega. Na toj razini prepoznaju se ljudi međusobno i osobno.

 

Zato jedini ispravan govor je onaj vođen prethodno s Bogom, a potom o Bogu, kako ga je živio sv. Dominik. Može li išta biti ispravno s naše strane ako to zaobilazimo? Možda i može za jednu stranu, ali jedna će uvijek biti zakinuta.

 

Naš Bog koji je sve stvorio, on i svime upravlja komunicirajući svemu svoju riječ po kojoj je sve stvorio. Uspostava svih odnosa ide dakle po riječi: među ljudima, i s Bogom...

 

Da bi se dogodila ispravna komunikacija među ljudima, trebala bi najprije uslijediti uspostava komunikacije s Bogom, odnosno naš osobni pristanak – Neka mi bude po riječi tvojoj.

 

Jer ako naš život nije po riječi Božjoj, kamo će nas odvesti put? Marija je znala kamo ide, a jasno nam je i zašto.

Zato Isus kaže – Tko sluša moju riječ i vrši je nalik je čovjeku koji sagradi kuću na stijeni... A tko pak sluša moju riječ a ne vrši je nalik je čovjeku koji sagradi kuću na pijesku.

 

TKO MOŽE GRADITI BOŽJU KUĆU?

 

Ono što Bog gradi to ostaje, te građevine se ne ruše...

 

U čovjeku nema te stabilnosti kojom bi nešto trajno za Boga učinio... Zato nam je u našim djelima ... potreban Božji blagoslov, inače će nam sav trud biti uzalud. Čak ako smo lijepo i dobro raspoloženi u onome što radimo, prije ili poslije čeka nas razočarenje i neuspjeh, ako smo trčali pred rudo, odnosno prije Boga.

 

Kralj David želio je sagraditi hram Bogu, i svatko pobožan pohvalio bi tu njegovu želju. Ali Bog mu po proroku poručuje – Zar ti meni da kuću gradiš...

 

I nama se znaju događati svakakva lijepa i pobožna nadahnuća, i dosta ih odmah trči po tim nadahnućima, bez ikakva savjeta s bilo kim. A vidimo, kralj David ipak je povjerio svoju nadošlu želju proroku Božjem.

 

Moramo znati da postoje početno lijepe želje i nadahnuća koja nisu sva od Boga. Zato se nekima koji tako nepromišljeno trčkaraju, ne pitajući nikoga, događaju na kraju slomovi...

Nisu poslušali Božji glas – Zar ti meni da kuću gradiš...

 

Mi trebamo najprije dobro usvojiti gradivo tko je taj tko gradi kuće, tko podiže građevine, tko učvršćuje temelje...

Bog je taj koji sve čini, ali slušamo li mi Boga i one koje nam je Bog odredio za korektiv, ili pak mislimo kako smo mi sami dovoljno sposobni da nešto učinimo za Boga...

 

Ali što to mi možemo učiniti za Boga a da to on već nije učinio za nas, da nam nije dao? Što je to? E to je morao shvatiti i kralj David...

IPAK, NETKO NAM JE PRIMJER KAKO TO IDE ..., i trebali bismo slijediti taj primjer a ne uvijek iznova otkrivati toplu vodu...

Ponizna službenica mogla je ostvariti ono što nije mogao kralj David, nit itko drugi ...

 

MARIJA KAO PRIMJER BOŽJEG SUGOVORNIKA ZA DJELO KOJE OSTAJE...

 

Inkarnacija Riječi događa se u radosnoj komunikaciji srcu koje nije imalo zapreku dolasku Boga... Ondje je Bog mogao ostvariti što David nije mogao izgraditi. U Mariji Bog je pronašao prikladno mjesto za realizaciju svoje blizine. Ona je građevina po Božjoj mjeri, mjesto prikladne komunikacije... Boga i čovjeka...

 

Marijin ponizni, tihi život, njezina nenametljiva čistoća služenja tako se jasno zrcali u riječima – Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj...

 

Bog je među ljudima našao prikladnog sugovornika za svoje djelo koje će dovijeka trajati pred njim... Marija je u svojoj poniznosti i čistoći djelatni sugovornik i aktivna suradnica...

 

Marijino pitanje – Kako će to biti..., je iščekujuće, sa spremnim srcem. I ona, jer se već stavila na raspolaganje u svom srcu, dobiva ODGOVOR... KOJI ISTINA NADILAZI LJUDSKO SHVAĆANJE ALI NE I VJERNIČKO ZAHVAĆANJE...

 

Ovdje se u Mariji događa to zahvaćanje na jedinstven i jedincat način, dok je u nama moguće na sličan. SLIJEDIMO LI TAJ MODEL OTKRIT ĆEMO ISPRAVNO SEBE...

 

Ono što se u Mariji odvijalo od tada pa kroz devet mjeseci, utjelovljenje Riječi i njezin rast u jedinstvenog čovjeka ... --- U NAMA ostalima TREBA RASTI KROZ ČITAV NAŠ ŽIVOT, da bismo to približno doživjeli i živjeli.

NE DOLAZIMO DO BOGA SJAJEM NEGO PONIZNIM SRCEM...

 

Što se sa mnom treba dogoditi..., da se u mom životu dogodi rast Riječi barem približno sličan onome kakav se dogodio kod Marije, njezino utjelovljenje i rast u meni? Trebao bih ponajprije poraditi na svojoj spremnosti komunikacije s Bogom... To Bog traži u srcu svakog čovjeka kad mu kuca na vrata...

 

Kakva je i kolika ljudska spremnost, odnosno nespremnost? Nespremnost za sličnim što se Mariji dogodilo pokazali su stanovnici Betlehema. Njihova vrata su zatvorena i puna izgovora... U njima nema mjesta za komunikaciju s Bogom, a kamoli da se Riječ u njima utjelovi i rodi.

 

Naravno, nemoguće je da se Riječ rodi u našem (u mom) životu, pred našim očima, ako nismo spremni u srcu za njezino utjelovljenje... TO JE MARIJIN PROCES koji se mora dogoditi u nama, i koji moramo s njom proći. Ona je učiteljica naše suradnje s Božjim planom...

Marijino srce primjer je pripremljena srca u čijoj čistoći se mogla nastaniti i utjeloviti Riječ.

 

Bez toga mi ne možemo postati novi, cjeloviti, potpuni... To što se često osjećamo kao iščašeno, i što nam se svako malo vraćaju sjene i zla nagnuća, je samo zato što bismo htjeli vjerovati a srce ne dirati.

 

NEMOGUĆE JE GRADITI BOŽJU KUĆU A SAČUVATI VLASTITI „SJAJ“ NETAKNUTIM... Zato je Bog poručio kralju Davidu – Zar ti meni da kuću gradiš? I zatim ga podsjeća tko ga je to od pastira učinio kraljem... Ako nas dakle zabljesne vlastiti sjaj postajemo nespremni za Boga, a gradnja staje.

 

Moramo shvatiti, ne dolazimo do Boga sjajem nego poniznim srcem.

 

Takvo je ozračje bilo u Mariji, pa zato ona postaje dom Božjeg prebivanja, MONSTRANCA UTJELOVLJENE RIJEČI...

 

...DOGAĐA SE USPOSTAVA NOVE KOMUNIKACIJE BOGA I ČOVJEKA...

 

Petar Galić, OP