joomla social media module

2017 09 09 23 gale

 

Zadaća opomene

 

Prorok Ezekiel bio je od Boga primio zadaću opominjati grešnike i pozivati ih na obraćenje. To je teška zadaća: reći nekome da krivo radi, da čini nešto što ne bi smio, da ide krivim putem… Već unaprijed se može očekivati otpor i negativna reakcija…

 

Nedavno mi je jedna gospođa rekla kako je svoje susjede opomenula kako nije u redu da im sin živi s curom prije braka, a kćer pak (u stanu koji su joj kupili) sa svojim momkom, i pitala ih je što su poduzeli po tom pitanju. Na to su joj oni („veliki vjernici“) rekli: „Gdje ti živiš? Neka mladi uživaju dok mogu.“

 

Opasan je to put, a tim više što su ga prihvatili neki koji sebe nazivaju vjernicima, pa se više uopće ne obaziru niti na opomene.
Ipak, koliko god bilo neugodno, ali zadaća opomene je ono što Bog traži govoriti preko svojih proroka, preko proročkog glasa Crkve...
Čuli smo i evanđelje, tko ni nakon nekoliko opomena ne posluša gubi status brata (sestre)..., a ako taj na kraju ne posluša ni opomenu Crkve „neka ti bude kao poganin i carinik“.

 

U vremenu u kojem mi danas živimo na sceni je prisutan jedan trend slobodnog hoda (bez prihvaćanja odgovornosti), trend individualizma i konzumerizma, proizvoljnosti i površnosti, olakog uzimanja svega. To se toliko usadio u glave pojedinaca da neki misle kako oni imaju pravo na ispunjenje svojih želja, pravo da im se treba udovoljiti u onome što traže, a s druge strane postave se tako da ih se ne smije upitati niti upozoriti na ono kako žive...

 

To posebno dolazi do izražaja po pitanju vjere i života po Božjim zapovijedima. Naime, događa se da se nemali broj osoba uopće ne ispovijedaju, ili žive u drugoj ili trećoj civilno sklopljenoj vezi a pričešćuju se. Ili žive skupa prije braka kao da su muž i žena, te se čak i ispovijedaju a da uopće ne kažu kako žive s nekim, i onda se u takvom stanju pričešćuju.

 

Mi moramo znati da sveta pričest (euharistija) nije keks na koji ima svatko pravo, kako je jednom pristupio mali Rom za vrijeme pričesti (videći red ljudi) i upitao me: „Čiko, a mogu li ja dobiti jedan keks?“

 

Svaka sveta pričest je, osim ozdravljujućeg učinka za dušu (nerijetko i za tijelo), ujedno i zahtjev onome tko joj pristupa (njegovoj savjesti) da treba svoj život voditi prema Božjem zakonu.

 

Ne možemo dakle pristupati pričesti po principu samo zato što svi drugi idu (pa i on ima pravo na to), jer je svaka pričest za osobu koja živi u grijehu svetogrdan čin, i nosi ozbiljne posljedice... Primjerice, Juda se svetogrdno pričestio pa je poludio i objesio se.

 

Da bismo, dakle, mogli primiti svete sakramente moramo biti pravilno raspoloženi (pripravljeni) za njih, s jasnom odlukom življenja prema Evanđelju, onako kako nas Krist uči.

 

Opomena Crkve se uvijek tiče života u grijehu (na što treba upozoriti), a sakrament koji nas posebno poziva u red je sakrament ispovijedi. U današnjem evanđelju Isus upozorava kako Crkva tu ima zadaću vezanja i driješenja. Vezanje se uvijek odnosi na one koji se ne kaju, koji ne slušaju, pa se takve ne mogu ni odriješiti dokle god ne poprave svoj život prema Božjim zapovijedima.

 

Svaka ispovijed u kojoj bi se svjesno prešutio neki ozbiljan grijeh, ili način života koji nije u skladu s učenjem Crkve (primjerice, podržavanje nekih pokreta, partija i ideja koji su po svojoj strukturi bezbožni), bila bi nevaljana ispovijed (dakle kao da se nije ni ispovjedio)...

 

U pogledu primanja sakramenta krizme, treba istaknuti ovo kao vid opomene (jer se događa): kad bi netko tražio sakrament krizme samo zato što svi drugi idu na krizmu, a on sam u sebi mislio „samo da se krizmam i crkva me više neće vidjeti“ to bi također bilo svetogrđe. Ponajprije, takvom bi bila nevaljana ispovijed jer to nije ispovjedio, svetogrdna pričest jer se pričestio u grijehu, i svetogrdno primanje krizme zbog krivih (bezbožnih) nakana.

 

Ovo su dakle samo neki primjeri pristupanja sakramentima u stanju koje im to brani, a kojima osobe dovode u pitanje svoje vječno spasenje.

 

Zato je zahtjev proroku Ezekielu, a koji Gospodin u današnjem evanđelju upućuje svakom vjerniku, zajednici, njenim pastirima i Crkvi da oni moraju biti i korektor onoga što je krivo, moraju jasno opomenuti kad se pojave tendencije skretanja s ispravnog puta.

 

CRKVA IMA ODGOVORNOST I ZADAĆU OPOMENUTI GREŠNIKA DA SE OBRATI SA KRIVOG SVOG PUTA. I svaki član Crkve ima odgovornost za nekoga u svojoj domeni...

 

Jedna mi je starija gospođa rekla kako ona ne može mirno gledati kako joj sin i nevjesta izbjegavaju svoje obveze, kako nedjeljom ne vode djecu na svetu misu, te kako se oni ljute kad im ona to kaže... I ne trebaš, draga gospođo, mirno gledati i šutjeti: OPOMINJI IH.

 

Nastoj to reći koliko možeš u duhu ljubavi, ali opominji ih i dalje i podsjećaj, a to što se oni ljute to je njihov grijeh koji se buni...

 

CRKVA MORA STALNO RADITI NA IZGRAĐIVANJU SVOJIH VJERNIKA, MORA BITI PREMA NJIMA KAO MAJKA KOJOJ JE STALO DO SVOJE DJECE, ALI MORA KOJI PUT DIGNUTI I GLAS OPOMENE KAD VIDI DA POJEDINI ČLANOVI IDU PUTEM BEZBOŽNIKA I PROPASTI...


Petar Galić, OP