Dominikanci u Zagrebu Ispis
Četvrtak, 15 Siječanj 2009 16:23

Samostan sv. Nikole u Zagrebu, središtu duhovnog i kulturnog života u Hrvatskoj, tijekom tristoljetnog postojanja predstavljao je središnju točku djelovanja Braće propovjednika na panonsko-posavskom prostoru i u Bosni, gdje su stekli veliki ugled koji su uživali i izvan hrvatskih granica.


Tko je pozvao dominikance u Zagreb? U Krčelićevu Životu bl. Augustina Kažotića, preuzetom „iz veoma starog rukopisa o svecima i Ilirika“, navodi se da ih je u Zagreb doveo sam Blaženik.1 Kralj Bela IV. godine 1242. i 1250. zagrebačkim dominikancima poklanja posjed Bliznu na obroncima zagrebačke gore.2 Ivan Krstitelj Tkalčić, povjesničar Zagreba, dolazak dominikanaca povezuje s biskupom Stjepanom II. Babonićem: „Ako i nejmamo viestih, tko je Dominikane pozvao u Zagreb, to se ipak nemože poreći, da ih nije biskup Stjepan, jer isti nisu propoviedali samo vjeru u crkvi, već je učili i u školah mladomu naraštaju, koj se odgojivao za svećenički stalež, pa toga radi bijahu svakomu biskupu vrlo potrebiti i koristni“.3


Tkalčićevo mišljenje dijeli i Juraj Ćuk: „Zagrebački biskup Stjepan uvidio je, da duhovna pastva u sijelu njegove biskupije treba pojačanje s duhovne strane. Zato uz bok zagrebačkog (i čazmanskog) Kaptola sagradi samostan(e) dominikancima, jer je kao biskup mnogo nastojao oko duhovne obnove svoje biskupije. Biskup Stjepan II. istinski je nastojao oko duhovnog napretka svoje prostrane biskupije, osobito njenog sjedišta Zagreba. Zato su mu trebali vrsni duhovni pomagači. Našao ih je u dominikancima, jer je njihov red osnovan specialiter ob praedicationem et animarum salutem“.4


Pismo pape Grgura IX., datirano u Rimu 16. lipnja 1241. godine, prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje potprior zagrebačkih dominikanaca.5 Papa, naime, određuje tri poznate crkvene ličnosti, među kojima su potprior zagrebačkog samostana i prior čazmanskih dominikanaca, da pruže pomoć i zaštitu obitelji ugarsko-hrvatskog kralja u bijegu pred Tatarima. Iste godine, u znak zahvalnosti, kralj Bela IV. daruje zagrebačkim dominikancima posjed Bliznu s brdom zvanim Wahreg.6 U istoj darovnici kralj poklanja zagrebačkim dominikancima još dvije oranice u Luki i Kratkom dolu, čime su dominikanci vjerojatno stekli dovoljno prihoda za obnovu starog samostana, koji je - kako pretpostavlja Rudolf Horvat7 - bio sagrađen od drva, te su materijalno osigurani mirno živjeli i apostolski djelovali u narodu.


Zub vremena pomalo je nagrizao samostansko zdanje, pa je samostan sv. Nikole trebalo temeljito popraviti. Kako dominikanci nisu imali dovoljno novaca, prior Eustahije obratio se za pomoć kralju Matiji Korvinu (1458.-1490.). Hrvatsko-ugarski kralj spremno mu izađe ususret ustupivši dominikancima petogodišnje prihode od kraljeva broda na Savi. Tada, naime, još nije bilo mosta preko Save kod Zagreba, nego su skelom prevozili putnike i teret. A jer je ista bila u kraljevom vlasništvu, pristojbe su išle u kraljevsku blagajnu. Pismom od 30. svibnja 1462. kralj Matija naređuje zagrebačkom Kaptolu, da ovaj kao 'vjerodostojno mjesto' (locus credibilis) odredi nekoga, koji će zagrebačke dominikance uvesti u pravo ubiranja spomenute pristojbe.8


Čini se da kraljeva pomoć nije bila dostatna riješiti financijske probleme zagrebačkih dominikanaca, pa je kralj novom ispravom, objavljenom 24. travnja 1465. u Budimu, ovlastio građane Zagreba i one izvan Zagreba da još za života mogu poklanjati ili oporučno ostavljati samostanu sv. Nikole posjede, kuće i ostalu imovinu, a dominikance ovlašćuje da ih zakonito mogu primati.9


Darovi Zagrepčana dominikancima (i drugim redovnicima) nisu se, čini se, dopadali Nikoli, župniku sv. Marka na Gradecu. Uvjeren da od redovnika ima pravo na četvrtinu onoga što bi im građani, njegovi vjernici, oporučno ostavljali, župnik je potražio zaštitu crkvenih vlasti pozivajući se na tzv. zbornik Clementina. A jer se 'bijeli fratri' nisu htjeli pokoriti odluci suda, dubički arhiđakon i zagrebački kanonik Martin pred okupljenim narodom 13. studenoga 1453. javno izopćuje dominikance, priora Matiju i cijeli samostan sv. Nikole u Zagrebu.10

 


Prijelaz na Gradec (1474.)

 

Još od godine 1332. dominikanci su na zagrebačkom Gradecu ili Griču do samih gradskih zidina posjedovali jedno zdanje, a od 1377. na istom prostoru imaju i omanju crkvu sv. Katarine s tri prazna gradilišta (grunta), koje su na traženje grofa Ulrika Celjskog ustupili Zagrepčanima uz uvjet da im svaki uživatelj godišnje o blagdanu sv. Katarine (25. XI.) plati po četrdeset dinara. U jednom takvom ugovoru iz 1463. spominje se Ivan, prior samostana sv. Nikole. Na nasilne postupke celjskih grofova koji su im po svojim činovnicima, kao uostalom i drugim građanima, otimali žito, vino i drugu imovinu, dominikanci se potuže papi Kalistu III. (1456.)11


Kada se, nakon sve učestalijih turskih provala u dubinu hrvatskog prostora, utvrđivao biskupski Zagreb, samostan sv. Nikole ostao je nezaštićen izvan kaptolskih zidina i bez vjernika, jer je biskup Osvald Thuz (1466.-1499.) iz strateških razloga naredio rušenje puta kojim su građani Griča dolazili u spomenutu dominikansku crkvu. Nakon pada Bosne (1463.) pod otomansku vlast ni Zagreb više nije bio izvan domašaja turskih četa, koje provaljuju duboko u hrvatska područja. Jednom su prilikom 1469. doprli u neposrednu blizinu Zagreba, što je potaklo spomenutog zagrebačkog biskupa i kanonike da katedralu i kaptol opašu zidovima i utvrde kulama.


Dominikanski samostan, iako u neposrednoj blizini katedrale, ostao je izvan ovih obrambenih utvrđenja, pa dominikanci odluče napustiti samostan sv. Nikole i sagraditi drugi na Gradecu. Za preseljenje na Gradec 'bijeli fratri' zamole kralja Matiju Korvina, koji pismom od 14. veljače 1473. izlazi ususret njihovoj molbi, naglasivši da ovi „uslijed turskih provala mogu prijeći na Gradec i uz kapelu sv. Katarine podići novi samostan“. Istog dana uputio je kralj pismo građanima Gradeca, u kojem traži, da dominikancima dopuste izgraditi samostan u njihovu gradu kod crkvice sv. Katarine, koja je već otprije njima pripadala.12


Izgleda, da su dominikanci stvorili plan i dobro ispitali mogućnosti svog prijelaza na Grič, a tek tada zatražili dozvolu od kralja i pape, da mogu na Griču sagraditi samostan. Godine 1472. od Dionizija Sipčića kupuju zidanu kuću neposredno do njihove, što su je dobili još u 14. stoljeću. Kuću su platili 72 forinta uz obavezu da će na nju plaćati porez i gradske daće te da će snositi i ostale gradske terete, kao što je davanje stražara za noćnu stražu, kako to čine ostali građani Griča. Ovaj kupoprodajni ugovor potvrdilo je gradsko poglavarstvo, a i prior samostana sv. Nikole morao je o tome izdati vlastoručnu ispravu. Uz kapelu sv. Katarine nalazilo se obzidano groblje.


Budući da su dominikanci bili dosta siromašni, trebala im je pomoć sa strane. Kod gradnje samostana uz crkvu sv. Katarine računali su i na doprinose vjernika koje su upoznali s duhovnim povlasticama svoga Reda. Popis je posredstvom belskog opata Eustahija u vrijeme svetkovine sv. Stjepana, zaštitnika zagrebačke biskupije, kad je mnogo naroda dolazilo u Zagreb, izvješen na vratima zagrebačke katedrale.13 A jer im je trebala i dozvola crkvenih vlasti, dominikanci od pape Siksta IV. zatraže da odobri preseljenje i gradnju samostana na Gradecu moleći ga da im na novi samostan prenese sve posjede, prava i povlastice, koje je dosad uživao samostan sv. Nikole u podnožju biskupskoga Zagreba. 22. ožujka 1473. papa Siksto IV. piše rožanskom biskupu, opatu belskog samostana (monasterii Bellensis) i zagrebačkom kanoniku Ivanu Martijancu, da su mu se potužili dominikanci, kako je njihov samostan sv. Nikole, koji se nalazi izvan utvrđenog biskupskog grada, toliko udaljen od Gradeca, da je građanima kraljevskoga grada teško dolaziti u njihovu crkvu na misu i druge pobožnosti, a naročito da ovdje slušaju propovijedi i spasonosne nauke. Osim toga, obližnja područja su već pod otomanskom vlašću, pa kako turske čete provaljuju duboko na teritorij zagrebačke biskupije moglo bi se veoma lako dogoditi, da prilikom takvih pohoda osvoje i oplijene njihov samostan, a zauzećem njihova samostana u pogibelji bi se našao i biskupski grad u njegovoj neposrednoj blizini, stoga su prisiljeni preseliti se u utvrđeni Gradec kod kapele sv. Katarine, koja je odavno u njihovu vlasništvu. Uz nju sada namjeravaju podići novi samostan pa mole papu, da smiju samostan sv. Nikole, izuzevši crkvu, razrušiti i sagraditi na Griču novi samostan sa spavaonicom, blagovalištem, ograđenim vrtom, a samu kapelu proširiti prema potrebi svoga Reda i sagraditi mali zvonik. Papa od spomenute trojice traži, da temeljito ispitaju situaciju, u kojoj se nalaze zagrebački dominikanci i, ako je istinito što su dominikanci u molbi naznačili, da njegovom vlašću i u njegovo ime sve to provedu.14 Odlukom Vrhovne skupštine Reda, održane 1474. u Rimu, odobren je prijelaz iz samostana sv. Nikole podno kaptolskih u sigurniji Gradec.15


Papina je naredba ubrzo izvršena, jer već 23. svibnja iste godine pred gradskim zastupništvom se pojavljuju „brat Mihovil, lektor svetog bogoslovlja, vikar Slavonske nacije (Ugarske dominikanske provincije), i brat Klement, prior samostana sv. Nikole“ s pismom kralja Matije Korvina i s molbom da ih gradsko poglavarstvo primi u svoj grad, što ovi u ime svoje i u ime cijele općine učine, uzevši pritom u obzir njihov bogoljubni život, a također i štovanje koje Gričani iskazuju sv. Katarini. Gradski oci traže od 'bijelih fratara' da u svim prilikama, koliko im to pravila dopuštaju, dijele s građanima kraljevskoga grada Zagreba i dobro i zlo. Općina im je tom prilikom obećala da ih ne će opterećivati ničim što ne bi bilo pravedno i zakonito, te da će ih braniti protiv svakog tko bi ih napadao. Zauzvrat, predstavnici općine traže da ovi, bude li potrebno, dadu jednog ili više redovnika da ih ona o svom trošku pošalje po općinskom poslu i na gradski trošak papi ili kralju.16


Nedostaju povijesni podaci o vremenu kada dominikanci napuštaju Zagreb. Antun Cuvaj, povjesnik hrvatskog školstva, piše da su dominikanci napustili samostan na Gradecu još 1527. godine, dok Rudolf Horvat njihov odlazak iz Zagreba stavlja u zadnje desetljeće 16. stoljeća ili, preciznije, u godinu 1591. kad je Hasan-paša s jakim snagama počeo prodirati prema Zagrebu u namjeri, da osvoji ostatke Hrvatske.17


U registrima i notarskim spisima slobodnog kraljevskog grada Zagreba dominikanci samostana sv. Katarine spominju se 1538. (grad dominikancima dodjeljuju bačvicu ulja za svjetlo pred svetohraništem), 1546. (izričito se spominje otac Braž Klobučarić, reda sv. Dominika), 1548. (spominje se svećenik Petar, dominikanac), 1549. (Andrija Zvinić oporučuje vinograd kod kapele sv. Fabijana i Sebastijana dominikanskom samostanu sv. Katarine u Zagrebu), 1559. (ponovno grad dominikancima dodjeljuje ulje za svijetlo pred svetohraništem) i 1561. godine. U posljednjem sačuvanom spisu, datiranom 3. veljače 1561. godine, spominju se dvije obradive površine na gradskom zemljištu zvanom Krog (Krwogh).18 Svi kasniji dokumenti napominju, da je samostan s crkvom sv. Katarine nekoć prije pripadao dominikancima.


Kada dominikanci zapravo napuštaju Zagreb? Vidjeli smo da se kao stanovnici Gradeca spominju još 1559. i 1561. godine, dok Rudolf Horvat stavlja događaj u 1591. godinu. Čini se, da oni ipak nešto ranije napuštaju Zagreb. Isusovci stižu u Zagreb 28. listopada 1606. godine i preko svog posrednika Žanića mole nadvojvodu Ferdinanda da im pokloni ruševni dominikanski samostan sv. Katarine, uz koji je bila nadvojvodina rezidencija. Gradečka općina 1607. s kraljevim pristankom daruje im traženu crkvu sv. Katarine, koja je do tada služila kao vojno skladište, a poklanja im uz spomenutu crkvu i ruševine negdašnjeg dominikanskog samostana. Ovakve ruševine upućuje na vremenski razmak od 15 do 20 godina za kojeg je dominikanski samostan dospio u tako derutno stanje.
Podsjetimo: Hrvatski je sabor 5. siječnja 1592. zaključio, da ban, velikaši, prelati, plemići, slobodni gradovi, Kaptol, župnici, samostani i altaristi moraju do 1. ožuka 1592. od svakog „dima“ na svojim posjedima dati po jednu četvrtinu raži, prosa i zobi, te polovicu četvrtinke graha za prehranu vojske, koja će u Hrvatskoj 1592. ratovati protiv Turaka. Ove živežne namirnice, određuje Sabor, moraju vlastela dovesti u Zagreb, gdje će se pohraniti u crkvi sv. Katarine i u susjednoj kući, to jest u napuštenom dominikanskom samostanu. Sabor, nadalje, zaključuje: A jer se crkva i kuća, kako se ističe, nalaze u lošem stanju, treba ih odmah popraviti.


Čini se da su dominikanci napustili Zagreb dvadesetak godina ranije. Naime, 23. srpnja 1573. pred zagrebačkim Kaptolom, kao vjerodostojnim mjestom, brat Vinko, prior dominikanaca u Jastrebarskom, koji napuštaju to mjesto, predaje fra Benediktu, gvardijanu zagrebačkih franjevaca, na pohranu i čuvanje zlato, srebro i ostale dragocjenosti jastrebarskog samostana, što upućuje na zaključak da su dominikanci prije tog datuma već napustili samostan i crkvu sv. Katarine u Zagrebu.19

 



Povratak u Zagreb (1925./27.)



U godinama poslije Prvog svjetskog rata dominikanci se vraćaju u Zagreb. Godine 1925/27. izgrađen je samostan sv. Dominika i kapela-svetište Kraljice sv. Krunice u Željezničkoj koloniji na Borongaju. Uz uobičajeni misionarsko-propovjednički rad dominikanci u Zagrebu aktivni su nosioci kruničarskog pokreta, otvaraju kinematograf ‘Stela’, utemeljuju nakladu ‘Istina’, pokreću časopis Duhovni život i glasnik Gospina krunica, u sjevernom krilu samostana 1935. otvaraju srednjoškolski internat, a od 1941. i gimnaziju. Samostan je 22. veljače 1944. tragično pogođen za savezničkog bombardiranja. Srušeno je južno krilo samostana, a pod ruševinama smrt je našlo osam redovnika i otac jednog klerika. Porušeni je dio obnovljen šezdesetih godina 20. stoljeća, a 1965. kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup, utemeljio je župu Kraljice sv. krunice. Ljeti 1966. otpočelo se s gradnjom buduće samostanske i župne crkve, koju 8. kolovoza 1971. godine, na blagdan sv. Dominika po pretkoncilskom kalendaru, posvećuje mons. August Frotz, kölnski pomoćni biskup, uz asistenciju zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića i hvarskog biskupa dominikanca Celestina Bezmalinovića.


Apostolat zagrebačke zajednice usklađen je s ciljem dominikanskog reda: propovijedanje riječju i perom. Obnovljena je edicija ‘Istina’. Uz pastoralnu službu na dvije župe dio redovnika usmjeren je propovijedanju i pučkom misionarenju, prevođenju dominikanskih klasika, a više njih predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove.20

 



Samostan i crkva bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici (2001.)



Od samostana na Željezničkoj koloniji i župe Kraljice sv. Krunice 22. rujna 2001. u zagrebačkom naselju Peščenica utemeljeni su samostan i župa bl. Augustina Kažotića, uglednog dominikanca i zagrebačkog biskupa (1303.-1322.). Nova dominikanska zajednica usmjerena je propovjedničko-pastoralnoj djelatnosti.


Za potrebe župljana koji su stanovali na Borongaju bilo je potrebno otvoriti i područni pastoralni centar. Zamisao je ostvarena akvizicijom jedne obiteljske kuće na Volovčici, čijom je adaptacijom izgrađena vjeronaučna dvorana, stan za časne sestre i kapelica posvećena bl. Augustinu Kažotiću.


S urbanizacijom toga velikog područja i udaljenost od matične crkve Kraljice sv. krunice uz samostan na negdašnjoj Željezničkoj koloniji, pokazalo se da je taj sakralni objekt neprikladan pastoralnom djelovanju Crkve u pokoncilskom vremenu, te je krajem 80-ih godina minuloga stoljeća u gradskom naselju Peščenica otkupljen prostor za izgradnju suvremenog pastoralnog središta. Nakon prvotnog odbijanja zatražene lokacijske dozvole, u listopadu 1994. projekt izgradnje crkve i samostana povjeren je akademiku Borisu Magašu, uglednom hrvatskom arhitektu. U prosincu 1998. s dobivenom građevnom dozvolom započela je izgradnja cjelokupnog objekta u kojem dominira velebna crkva bl. Augustina Kažotića, prvog službeno proglašenog hrvatskog blaženika (1702.) čiji je kanonizacijski postupak u tijeku.


Čitav taj sakralni sklop na sjeveroistočnom uglu raskrižja Ivanićgradske i Ulice grada Vukovara uzdignut je nad razinom pločnika jednometarskim postoljem s pristupnim stubištem i okružen raslinjem. Crkva bl. Augustina Kažotića s okomicom tornja, koji izranja iz njezina plašta, dominira cijelim građevnim sklopom, a prati je samostan sa župnim uredom, potrebnim dvoranama, društvenim prostorijama i skladišnim prostorima.

 


Franjo ŠANJEK, OP

 

 

1 B. A. KRČELIĆ, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, sv. I/1, Zagreb 1770., str. 121-122; Povijest stolne crkve, Zagreb 1994., str. 144-145.
2 T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Croatiae, IV, 180.
3 I. Kr. TKALČIĆ, Prieporod biskupije zagrebačke u 13. vieku, Rad JAZU, 41/1877., str. 142.
4 J. ĆUK, Povijest grada Zagreba do 1350. godine, Garešnica 1932., str. 50-51.
5 I. Kr. TKALČIĆ, Monumenta historica Zagrabiae - Povijesni spomenici Zagreba, sv. I, Zagreb 1889., str. 14.
6 T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Croatiae, sv. IV, Zagreb 1907., str. 180. Spomenuti se posjed nalazio na području Medvedgrada, gornjem toku potočića Blizne na padinama zagrebačke gore, iznad današnjeg naselja Gračani. „Mons Warheg“ je po mišljenju Jurja Ćuka (Povijest grada Zagreba, str. 9 i 51) pučki naziv pisca isprave i ujedno prijevod naziva Gračac.
7 R. HORVAT, Nekadašnji dominikanci u Zagrebu, Kalendar Gospine krunice, Zagreb 1937., str. 43.
8 B. A. KRČELIĆ, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770., str. 286; I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, 283.
9 I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, 300.
10 Isto, str. 240-241.
11 I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, 247-248.
12 Usp. J. STIPIŠIĆ – M. ŠAMŠALOVIĆ, Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije, Zbornik Historijskog instituta JAZU, sv. III, Zagreb 1960., br. 2753-2754, str. 614.
13 I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, str. 354-356 i 378. Južno od Save zagrebački dominikanci formalno imaju u vlasništvu posjede u Gornjem Stupniku i Slavetiću. Usp. F. ŠANJEK, Dominikanci na negdašnjem teritoriju Kraljevina Hrvatske i Slavonije (rukopis), Zagreb 1965., str. 26-27 (dokumentirano prema I. Kr. TKalčiću, Povijesni spomenici Zagreba, sv. II, str. 393, 462-463, 479, 492 i 516).
14 I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, 354-356. Kako se vidi iz navedenog pisma pape Siksta IV., dominikanci su tražili dozvolu, da razruše samostan sv. Nikole pa su to vjerojatno i izveli. Materijal je sigurno upotrijebljen za gradnju novog samostana na Griču. Crkva je ostala i u njoj su dominikanci vjerojatno i dalje obavljali Božju službu za obližnje stanovnike. Iz jednog dokumenta vidi se, da je ta crkva postojala još početkom 16. stoljeća. Naime, 1. ožujka 1506. zagrebački biskup Luka u Čazmi ispituje oporuku zagrebačkog kanonika Pavla Siščanina i nalazi, da je ovaj u svojoj oporuci ostavio dominikanskoj crkvi sv. Nikole u Zagrebu pet forinti. Uspomena na porušeni samostan ostala je u nekim kasnijim ispravama. Tako nalazimo da se u jednoj ispravi iz 1513. spominje polje Krog, koje graniči sa samostanom sv. Nikole. Isto se spominje i u jednoj drugoj ispravi iz 1515. (Povijesni spomenici Zagreba, III, 51, 124 i 129).
15 ACG, III., str. 332: „Item conventus Zagrabiensis provincie Ungarie translatus in civitatem Montem Grecensem ad gracias ac privilegia ordinis acceptatur“.
16 I. Kr. TKALČIĆ, Povijesni spomenici Zagreba, II, 358. Juraj Ćuk u svojoj Povijesti grada Zagreba do 1350. godine (Garešnica 1932., str. 52) piše da je „učeni red Propovjednika stroga života bio postavljen kao neka korektura svjetovnim kanonicima, pa je zato slabo bio trpljen od njih. Zato je tim bolje došao građanima Griča, dok su ih u crkvenom Zagrebu (tj. na Kaptolu) zamijenili bezazleniji za kanonike sinovi sv. Franje“.
17 Usp. A. CUVAJ, Povijest školstva, sv. I, Zagreb 1910., str. 172; R. HORVAT, Nekadašnji dominikanci u Zagrebu, Kalendar Gospine krunice, Zagreb 1937., str. 50.
18 Usp. E. LASZOWSKI, Povijesni spomenici Zagreba, sv. XII, str. 276, 303, 420; sv. XIII, str. 5-6, 18 i 63.
19 U svibnju 1566. sultan Sulejman II. Veličanstveni s velikom vojskom spremao se napasti Beč, što je izazvalo pomutnju u Hrvatskoj i redovnike potaknulo da se sklone u sigurnija područja.
20 Usp. 50. godišnjica povratka dominikanaca u Zagreb, Zagreb 1977., str. 13-38; F. ŠANJEK, Knjiška kultura srednjovjekovnog Zagreba, zbornik ‘Zagrebački Gradec 1242-1850’, Zagreb 1994., str. 334-336; S. KRASIĆ, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb 1997.

 

Video kolekcija

Aktualno

Molitva za jubilej Reda

Opća skupština Reda - Trogir 2013

Službene stranice reda

Tragom istine - stranica braće studenata Hrvatske dominikanske provincije

Dominikanska naklada Istina

Vjesnik Provincije

Sestre dominikanke - Kongregacija sv. Anđela Čuvara

Propovijedi M. Jurčevića

Hrvatska katolička misija Pariz

Hrvatska katolička misija Hamburg

Glasnici nade

Samostan i župa Kraljice sv. krunice

Samostan i župa bl. Augustin Kažotić

Župa svetog Križa u Gružu

Knjižnica Hijacint Bošković

800 godina reda propovjednika

Postani dominikanac

TABLICA URA VJEČNOGA RUŽARIJA ZA 2012.